Posted by Vjernik laik, muškarac i žena, mora postati zajedno s učiteljstvom pravi protagonist u brizi za rast i budućnost vjere. To je izazov za cijelu Crkvu kao zajednicu vjernika, bez obzira na službu koju pojedinci u njoj vrše. Crkva kao zajednica vjernika, koja oslobađa i sama raste u slobodi, mora se usmjeriti prema laičko - vjerničkom navještenju i prenošenju vjere. Ako to ne uspije, izgubit će jednu veliku šansu koju je drugi vatikanski sabor tako nadahnuto najavio. Svaki vjernik dionik je u svećeničkoj službi Isusa Krista i tu službu kao krštenik treba vršiti. Svaki krštenik, snagom samog krštenja, pozvan je na upravljanje, učenje i posvećivanje.
1. Aktivna odgovornost laika - vjernika
Za vjernika laika možemo s pravom reći da je sve do naših dana bio izvan događanja u Crkvi. Bio je pasivan promatrač, primalac vjerskih sadržaja, a veoma malo ili gotovo nikako nije bio aktivan stvaralac. Za njega su se donosile odluke, a njega o tome nitko nije pitao. S Drugim vatikanskom saborom najavljeno je novo vrijeme i vjernik laik postaje, treba postati, ne samo pasivan nego i aktivan član Crkve, i to u učenju, razjašnjavanju, obrani, slušanju i vršenju svega onoga što nam se otkriva u Božjoj riječi u objavi i tradiciji i u znakovima vremena.[1] Tako biti vjernik laik u isto vrijeme znači biti i odgovoran i suodgovoran za sve ono što se događa u Crkvi kao spasenjskoj zajednici. Treba odlučivati sam u konkretnim prilikama, ali i ne gubiti iz vida ono što kaže učiteljstvo Crkve. Upravo na to upozorava Drugi vatikanski sabor kada kaže: “Neka radije sami laici, prosvjetljeni kršćanskom mudrošću i poštovanjem uvažavaju naučavanje Učiteljstva, preuzmu svoju odgovornost[2].
S druge strane, učiteljstvo je pozvano da ne bude iznad ili izvan zajednice laika - vjernika, objave, nego da sa zajednicom vjernika - laika i u objavi sluša i otčitava “znakove vremena“, donosi odluke za život naroda Božjega. Kard. Lorscheider to je zajedništvo izrazio sljedećim riječima: “Nisam bio više profesor ili instruktor, bio sam više animator s drugim animatorima. Postao sam učenik prije nego učitelj jer jedan je samo Učitelj. Počeo sam misliti mnogo više da budem s vjernicima zajedno učenik istog Učitelja, slušajući Krista i njegov Duh, pozoran u zajedništvu s cijelom zajednicom osluškujući ono što Krist i Duh imaju reći crkvi“[3]. To je doživljaj koji izražava stvarnost odnosa i zajedništva jednog Pastira s njegovim vjernicima; to je izraz pravog zajedništva vjernika na koji je pozvana danas Crkva.
Tako vjeru i život vjernika doživljavamo dublje i sveobuhvatnije od samog izričaja pojedinih formula, pa i osobnih svjesnih priznanja. Vjeru se ne može nametnuti samim formulama niti je se osloboditi po nečijoj, pa ni vlastitoj volji. Ona je dar, iskustvo božanskoga što uvijek izmiče bilo kakvim ljudskim prosudbama i zaključivanjima kada oni žele dati konačne sudove i zaključke. Zato smo i pozvani da dublje i sveobuhvatnije promišljamo o vjeri i vjerničkom životu, bilo pojedinca bilo zajednice, i to upravo preko zajedništva učiteljstva i vjernika laika. Sada za vjernika laika i za učiteljstvo ne znači za ono što su primili po objavi, preko tradicije i to čuvati, nego biti odgovoran i suodgovoran kako to na nov način izraziti i učiniti dostupnim i razumljivim čovjeku ovog vremena i prostora. Jedino zajedničkom odgovornošću, što predmnijeva i zajedništvo djelovanja u svim bitnim momentima za život vjernika, vjera može rasti i imati svoju budućnost u praktičnom životu. U protivnom, vjera će ostati kao skup formula, izričaja koji će biti izvan života ljudi.
Teologija je prvotno Božji govor čovjeku o samom sebi, o čovjeku i cjelokupnom stvorenju. Bog je onaj koji govori. Primalac toga govora jest čovjek. Bog se objavljuje čovjeku[4]. Tako dolazimo do jedne nove kvalitete odgovornosti i suodgovornosti za ono što smo primili kao ljudi, zajednica vjernika - Crkava, kako to pokazati, prenositi drugima, ili kako im pomoći da oni sami postanu što bolji slušatelji Riječi. Tako vjera postaje živa i životvorna. Ona je onda način života u pasivnom i aktivnom smislu. Život koji je uvijek u stavu slušanja (vertikala) i koji je uvijek u ostvarivanju onoga što je čuo (horizontala). Ovdje prepoznajemo Abrahama, praoca naše vjere, kako sluša glas, riječ i kako taj glas, tu riječ slijedi, pretvara u praksu. To je i stav Drugog vatikanskog sabora. On želi da vjernici žive svoj život upravo u tom vertikalno horizontalnom smislu. To je to pastoralno usmjerenje, životno usmjerenje Drugoga vatikanskog sabora, a to nije moguće postići bez vjernika laika, i to njihova trostrukog sudjelovanja u životu Crkve. Prema Saboru, svi su krštenici krštenjem na svoj način postali dionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe, te stoga vrše, koliko na njih spada, u crkvi i svijetu misiju čitavog kršćanskog naroda[5]. Odatle onda mora proizaći novi i kvalitetniji način upravljanja, kolegijaliteta i odgovornosti ne samo između biskupa nego i između učiteljstva kao takva i zajednice vjernika laika u Crkvi. Jer kako nas uči Sabor, svaki vjernik “naviješta i odražava Krista i njegovu nauku“[6].
1.1. Važnost trenutka
U ovom prijelomnom trenutku za rast i budućnost vjere važno je kako za učiteljstvo tako i za vjernike laike da sebe vide i dožive kao zajednicu Božjeg naroda u kojem se ostvaruje jedinstvo, nada, i spasenje, ljubav i istina[7]. To je najuvjerljiviji znak i dokaz božanskog u Crkvi i, isti mah, to je najpotrebnije svijetu u kojem živi i s kojim živi Crkva. Crkva je upravo u tom zajedništvu učiteljstva i vjernika laika pozvana da uz pomoć Duha Svetoga sluša, razabire i tumači razna mišljenja našega vremena “te ih prosuđuje u svjetlu riječi Božje, kako bi se objavljena istina mogla uvijek dublje uočiti, boje shvatiti i prikladnije izložiti“[8]. Stoljećima zajednica vjernika - laika bila je “oslobođena“ dužnosti uz pomoć Duha Svetoga sluša, razabire i tumači razna mišljenja i da to sve usklađuje s Božjom riječi. Postojale su veoma prepoznatljive granice po kojima je učiteljstvo učilo, teolozi to razjašnjavali i branili i vjernici i laici slušali i vršili bez ikakva utjecaja na prethodno donošenje odluka. To je bio jedan od razloga da je došlo da rascjepa između vjere i života, što više do napetosti i ponekad sukoba između učiteljstva i vjernika laika, ili, u najmanju ruku, oni su ostali pasivni prema svim događanjima s obzirom na vjeru. Vjernici laici imali su uvijek samo pasivnu ulogu, njihovo se mišljenje i sudjelovanje do te mjere relativiziralo da su gotovo nestali kao aktivni sudionici u mjesnim Crkvama i u općoj Crkvi, dok se mišljenje i sudjelovanje učiteljstva do te mjere apsolutiziralo da je samo ono ostalo kao aktivan član u donošenju odluka za život cjelokupne zajednice vjernika. Tako je došlo do jasne podjele na Crkvu koja uči i Crkvu koja sluša[9].
Prema slovu i duhu drugog vatikanskog sabora potrebno je Crkvu prije svega i iznad svega promatrati, doživljavati i tako u njoj živjeti kao “narod Božji“ u kojem se svaki vjernik promatra i doživljava prije svega kao član toga “Božjeg naroda“, i to u pasivnom i aktivnom smislu, a potom dolazi služba koju vrši unutar Božjeg naroda. Jer kako nas uči Sabor, sveti, “Božji narod ima dio u proročkoj Kristovoj službi, šireći svuda živo svjedočanstvo o Njemu, osobito živom vjerom i ljubavlju, i prenoseći Bogu žrtvu hvale, plod usta koji ispovijedaju ime Njegovo (usp. Heb 13, 15)”[10].
1.2. Jedinstvo u različitosti služenja
“Laici, dakle, kao što po božanskoj dobroti imaju za brata Krista, koji je Gospodin svih, a ipak je došao ne da bude služen, nego da služi (usp. Mt 20, 28), tako imaju za braću one koji, postavljeni za svetu službu, po Kristovu ovlašćenju učeći i posvećujući i upravljajući tako pasu Božju obitelj da svi ispune novu zapovijed ljubavi“[11]. U navedenim riječima naglasak je stavljen na bratstvo između laika i Krista između laika i učiteljstva, da bi i jedni i drugi mogli ispuniti zapovijed ljubavi. Samo iz bratstva proizlazi ljubav i iz ljubavi proizlazi bratstvo, što onda dovodi do zajedničkog služenja, što je jedna od prvotnih dužnosti u Božjem narodu i Božjega naroda u svijetu. Zato Sabor i upozorava pastire Crkve: “Dužnost koju je Gospodin povjerio pastirima svoga naroda pravo je služenje, koje u Sv. pismu značajno naziva “diakonia“ ili služba (usp. Dj 1,17 i 25; 21, 19; Rim 11,13; 1 Tim 1, 12)[12].
Laici, dakle, nisu vlasništvo pastira. I pastiri i laici pripadaju Kristu, sačinjavaju jedan “Božji narod”. Jedino polazeći od te jednakosti, koja proizlazi iz zajedništva s Kristom i izražava se u međusobnom bratstvu, ljubavi, Crkva sa predstavlja kao jedna i jedinstvena. U njoj se svaki član snagom krštenja postaje ne samo pasivan nego i aktivan član kraljevstva Božjega ovdje i sada i u budućnosti.
Naravno da to viđenje ili, još bolje rečeno, posvješćivanje postavlja sve u Crkvi pred uvijek nova i nova promišljanja o vlastitoj službi u Crkvi da možda ne služe sebi, instituciji, da se nisu možda upriličili ovomu svijetu i službu, služenje pretvoriti u vlast, vladanje (usp. Mt 20, 25-28). Zato Crkva mora sebi uvijek posvješćivati da ne postoji samo za sebe. Ona služi, a služiti znači uvijek nekome. Toga moraju biti svjesni i pojedinci u njoj. Dužnost je Crkve da bude “znak u svijetu i prostor za ostvarenje nadahnuća Duha[13]. Sve se to mora neprestano ostvarivati i razvijati pod vodstvom Duha koji proizlazi iz Evanđelja i njegova djelovanja u svijetu. I u svijetu, koji se ne priznaje kršćanskim, ostvaruju se kršćanski principi: slobode, pravde i ljudskog dostojanstva[14]. Jer gdje je dobro, tu je Duh Božji na djelu. Zato je potrebno da se i pojedinci i zajednica vjernika, Crkva, mijenjaju. Potrebna je stalna promjena, usklađivanje i institucija, da i one dobivaju evanđeoske oznake i da budu u skladu s promjenama u svijetu, da budu u službi Evanđelja da bi mogle biti u službi čovjeka ovdje i sada. “Sva je Crkva danas dužna poraditi oko toga da ljudi postanu sposobni ispravno uspostaviti svekoliki vremeniti red i upraviti ga po Kristu k Bogu”[15].
Nije važno za Crkvu u ovom trenutku da se opredijeli za ili protiv trenutka u kome živi, što se znalo događati kroz prošlost. Takvo opredjeljenje činilo bi da velika većina vjernika ili se odjeli od svijeta u kome živi i tako postane geto i vjeru živi u zatvorenu krugu ili da se odjeli od Crkve u kojoj živi i tako postane sekta. Odgovor nije u isključivosti, nego u većem uprisutnjenju Božjeg naroda u kome živi, tj. u kulturi, u politici, gospodarstvu i svim drugim stvarnostima koje i od kojih živi svijet. Sve to treba interesirati Crkvu i u svemu tome Crkva treba uzeti aktivnu ulogu i u isto vrijeme Božji narod treba nastojati da bude dublje i sveobuhvatnije zahvaćen religioznim iskustvom, transcendencijom. A to je moguće ostvariti samo po aktivnoj ulozi vjernika laika ne samo u svijetu nego i u Crkvi. Po njima vjera dobiva obrise vremena i prostora, po njima vjera postaje komunikativna, stvara zajedništvo među ljudima. Posebno to biva u ovim povijesnim momentima kad su ljudi posebno osjetljivi za Boga koji postaje prepoznatljiv po vjerničkom življenju ovdje i sada i po upotrebi zemaljskih dobara od strane vjernika. Ljudi i danas traže Boga više ovdje i sada nego u nekoj daljoj ili bližoj budućnosti[16]. Samo tako Crkva može postati svjedočki, proročki učiteljski Božji narod. Obnavljajući i usavršavajući “vremeniti red”, ali i spreman “da radi Krista sve ostavi” (Usp. Lk 14,26; Mt 16,24)[17], Sabor time stavlja sve kršćane u jednu novu situaciju, izbjegava ono usko tumačenje Božje riječi koje je dovelo do podjele i suprotstavljanja među vjernicima, po kome su jedni dužni živjeti kršćanski poziv, a drugi manje potpuno. Od jednih se traži savršenstvo, a od drugih prosječnost, osrednjost.
Vjernik laik također treba djelovati potaknut vjerom koja ga potiče da poduzima “nove inicijative i da ih u djelo provodi”[18], iznoseći svoje vlastite probleme te pitanja koja se odnose na spas ljudi, da se protresaju i rješavaju na osnovi mišljenja sviju”[19]. Tako svaka inicijativa koja ima za cilj pomoći čovjeku da bude više čovjek, da bude slobodniji u krajnjoj liniji, ulazi u navještaj spasenja koje je Krist donio, živio i svoje sljedbenike pozvao da to isto nastave. Vjernik laik upravo po svojim svakodnevnim činima uključuje se u navještaj i ostvarenje kraljevstva Božjega na zemlji i to kao punopravan i redovit čimbenik.
1.3. Jedinstvo i zajedništvo učiteljstva i vjernika laika
Nužno je izbjeći stavljanje naglaska na učiteljstvo ili na laike - vjernike, pitati i tražiti tko je važniji, bez koga se ne može. Cilj je i jednih i drugih ostvarenje Evanđelja, i to u potpunosti, prema vlastitom pozivu, iz čega onda proizlazi i važnost i vrijednost svakog krštenika da bude svjedok, učitelj, sluga posvetitelj, upravitelj i učenik “prema danjoj milosti”(Usp. Rim 12, 4-13). U Lumen gentium čitamo: “Sveti Božji narod ima dio u proročkoj Kristovoj službi, šireći svuda živo svjedočanstvo o Njemu, osobito živom vjerom i ljubavlju, i prenoseći Bogu žrtvu hvale, plod usana koje ispovijedaju Ime Njegovo (usp. Hebr 13,15). Cjelina vjernika, koji imaju pomazanje od Svetoga (usp. 1 Iv 2, 20 i 27), ne može se u vjeri prevariti, i to svoje posebno svojstvo očituje nadnaravnim osjećajem vjere cijeloga naroda kad od biskupa pa sve do posljednjeg vjernika laika pokazuje svoje opće slaganje u stvarima vjere i morala. Tim osjećajem vjere, koji pobjeđuje i podržava Duh istine, Božji narod pod vodstvom učiteljstva, uz koje vjerno pristajući prima na više ljudsku riječ, nego uistinu Božju riječ (usp. 1 Sol 2,13), nepokolebljivo pristaje uz vjeru, koja je jednom bila predana svetima (usp. Juda 3), ispravnim sudom dublje u nju prodire i potpunije je primjenjuje u život”[20].
Iz navedenog teksta jasno proizlazi jedinstvo i zajedništvo učiteljstva i vjernika laika, njihova zajednička odgovornost za vjeru, za rast vjere, shvaćanje vjere i njezino oživotvorenje. U svim tim fazama vjernik laik aktivan je sudionik. Zato sabor i opominje svećenike “da laike rado slušaju i da njihove želje bratski ocjenjuju, priznajući njihovo iskustvo i mjerodavnost na različitim područjima ljudske djelatnosti, da bi tako mogli zajednički s njima razabrati znakove vremena”[21]. Posredno ili neposredno “znakovi vremena” povezani su s vjerom. Bog po njima govori, objavljuje se i za njihovo shvaćanje, očitovanje potrebna je suradnja cjelokupnog Božjeg naroda. Bog u svome govoru čovjeku, on to čini i danas, najčešće kaže što bi trebalo, što želi, a čovjeku ostavlja slobodu i odgovornost kako to izvršiti, način: ljubi, poštuj oca i mater, posveti dan Gospodnji, rastite i množite se, zemlju podložite sebi,... Upravo tu, u tome kako učiteljstvo i vjernici laici moraju biti u stalnom dijalogu, tražiti prave odgovore i načine, i to u zavisnosti od vremena, prostora, kulture, tradicije... Tako Božja riječ, ono što Bog traži, ostaje shvatljiva i prihvatljiva čovjeku kojemu je upućena. Zato je potrebno slobodno istraživanje ali u poniznosti i odvažnosti svakog člana Crkve[22].
1.4. Sudjelovanje svih u poslanju Crkve
Božji govor, naime, život Isusa Krista nije nam dostupan u svojoj “originalnoj” i “čistoj” formi, nego uvijek kroz određenu povijest i kulturu[23]. Upravo to onda zahtjeva od svih kršćana, kako nas uči Sabor, da porade kako bi “božansku poruku spasa spoznali i primili svi ljudi posvuda na zemlji”[24]. Zato, “Zajednica obavlja prvobitni smisao apostoličnosti, u mjeri kojoj se ona kao zajednica ćuti poslanom, nositeljicom pravovjernog nauka i raznih službi što ih Duh u njoj podiže. Živeći apostolskim životom u nasljedovanju Isusa, njegova ponašanja, te njegove poruke i nade u Kraljevstvo, pohranjeno u srcima vjernika. (...) Svi su nosioci pravoga apostolskog nauka i svi su sudionici triju Kristovih temeljnih službi - a to su svjedočiti, posvećivati i biti odgovoran za jedinstvo i funkcioniranje zajednice“[25]. O tom sudioništvu govori i Sabor u konstituciji o Crkvi kada govori o svećeničkoj službi laika[26]; o proročkoj službi laika[27] i o kraljevskoj službi laika[28]. Kršćanski je poziv, kako čitamo u Apostolicam actuositatem, po svojoj prirodi poziv na apostolat[29].
Sve u Crkvi, bilo učiteljstvo bilo laike vjernike, to mora potaknuti na jedno uvijek novo promišljanje i potom praksu, da taj trostruki vid služenja, udjela u svećeničkoj službi Kristovoj uvijek više i jasnije bude očitovan u životu Crkve i da poziv na aktivno sudjelovanje u apostolskom djelovanju bude odgovornost svakog krštenika, a ne samo jednog dijela. Bez te svijesti i prakse Crkva će ostati samo jedan povijesni spomenik koji će nam pripovijedati o prošlim vremenima, a neće biti živa zajednica koja živi i preobražava sebe i svijet u kome živi. Spasenje mora biti prepoznatljivo i danas, ono je stalni proces u crkvi i svijetu i Crkvi po aktivnosti i služenju svih svojih članova ima zadaću, poslanje da to čini uvijek aktualnim, “Ponovno vidljivim i povijesnim spasenjsko značenje Isusa Krista i njegovo poslanje te da, čineći to, samu sebe učini sakramentom znakom i sakramentom sredstvom oslobađanja”[30]. Ona to može učiniti samo ukoliko vjernik laik postane svjestan i odgovoran, ukoliko Crkva u sebi i među svim svojim članovima pokaže osloboditeljsku moć koja se očituje u svećeničkoj, proročkoj i kraljevskoj službi svakog vjernika. Drugim riječima, svećenstvo Božjeg naroda mora doći do puna izražaja u životu i poslanju Crkve. “U Crkvi postoji različitost službi, no jedinstvo i poslanje. Krist je podijelio apostolima i njihovima nasljednicima službu da u njegovo ime i njegovom vlašću uče, posvećuju i upravljaju. No i laici, budući da su sudionici svećeničke, proročke i kraljevske vlasti Kristove, vrše svoj udio u poslanju svega Božjeg naroda u Crkvi i u svijetu”[31]. Isti dokument kaže: “Laici stječu dužnost i pravo na apostolat iz samog svog sjedinjenja s Kristom glavom”[32].
Ta se jasnoća i nedvosmislenost saborskih dokumenata temelji na novozavjetnim spisima i ranoj tradiciji Crkve. Nažalost, laici pomalo gube aktivnu ulogu u životu Crkve i, kako zapaža H. Fries, utjecaj se laika ograničava ili njihovo mjesto u životu Crkve ostaje neodređeno, oni su više rezerva, vrše poneku službu više zbog nedostatka svećenika nego snagom svoga kršćanskog poziva i poslanja[33]. Samo dva primjera kao ilustracija: kanon 230, par. 1, koji govori o službi čitača i akolita, kažu da tu službu mogu primiti po liturgijskom obredu samo muškarci. Što je sa ženama? Zatim kanon 129, par. 1, koji govori o vlasti u Crkvi, kaže da vlast upravljanja u Crkvi imaju samo oni koji su primili sv. red, tj. klerici[34]. Ta dva primjera ne dokazuju mnogo, ali su ipak indikativna u odnosu učiteljstva prema laicima vjernicima. Njihovo sudjelovanje u životu Crkve još je uvijek drugotno, što onda i utječe na neangažiranost i pasivnost vjernika laika ili ih dovodi u opoziciju prema kleru.
Bühlmann kaže da je upravo kriza svećeničkih zvanja cijena koju Crkva mora platiti da bi shvatila i uzela ozbiljno svećeništvo Božjeg naroda i da bi to isto svećeništvo u praksi vrednovala. On zaključuje svoje razmišljanje tvrdnjom da “sveto ne mora biti više rezervirano samo za svećenike”[35]. Moje je osobno mišljenje da u sadašnjem trenutku Crkve nije prvotni problem svećeničkih zvanja. Prvotno je pitanje koje traži odgovor: Kako učiniti da do izražaja dođe više i potpunije svećeništvo vjernika laika, svećenstvo Božjeg naroda, i to kao posvetitelja, učitelja i upravitelja? Kako i što učiniti da se vjernik laik osjeti kao subjekt a ne samo objekt vjere; stvaralac a ne samo izvršitelj odluka?[36] K. Raner napisao je 1979. god., a vjerujem da se stvari nisu mnogo izmijenile: “Praksa ujednačavanja papinske vlasti i autoriteta cjelokupnog episkopata kao i utjecaj Božjeg naroda na odluke službe ni izdaleka nije još takva kako se može željeti sukladno Drugom vatikanskom saboru”[37]. Papa Pavao VI. u Evangelii nuntiandi nabraja kao dio laičkog apostolata: evangelizacija svijeta, politike, društvenog života, gospodarskih odnosa, znanosti, umjetnosti, međunarodnog života, sredstava društvenog priopćavanja[38], ali u tom strukturama uvijek je na vrhu svećenik (klerik) ako su te institucije unutar crkvenih struktura. To onda utječe na vjernike laike, na njihovu odgovornost, zrelost i angažiranost, on sebe vidi uvijek u drugom planu kao vjernik.
2. Drugi je vatikanski sabor bio izazov
Sabor je još uvijek izazov i zato stalni poziv na promjenu. Zato ga je potrebno ponovno čitati i promišljati. Dokumenti koji su izašli poslije sabora, jednim svojim djelom učinili su da duh Sabora bude manje primjetan, da ne uđe u praksu kako se očekivalo. Tako se ne moramo čuditi protestima teologa, vjernika laika. Sabor kaže: ”Teolozi su pozvani da poštujući metode i zahtjeve vlastite teološkoj znanosti - stalno traže prikladniji način kako da kršćansku nauku saopće ljudima svoga vremena; jedno je, naime, sam poklad vjere, ili vjerske istine, a drugo je način kako se one izražavaju, dakako u istom smislu i s istim značenjem”[39]. Na istom mjestu kaže se da je potrebno da se ”vjernicima i klericima i laicima” prizna potrebna sloboda ”izražavanja, mišljenja kao i ponizna i odvažna istraživanja svoga mnijenja tamo gdje su kompetentni”[40].
Ono što bi trebali shvatiti svi u Crkvi, bilo vjernici laici bilo učiteljstvo, jest činjenica da upravo ono što je sabor najavio, praksa koju je pokrenuo, nosi sa sobom sukobljavanje s onim što je bilo do sada. Novo treba zauzeti mjesto staroga. Kad se o stvaranju nove tradicije, novog svjedočenja[41], upravo po uzoru na prošlu tradiciju i svjedočenja, jer čitamo da Dei Verbum; ”Crkva naime tijekom stoljeća stalno teži k punini božanske istine, dok se u njoj ne dovrše Božje riječi”[42]. A to se upravo postiže stvaranjem nove tradicije i svjedočenja, po čemu se onda i nova tradicija i svjedočenja oživljavaju. Tek u sklopu novoga i staro ima svoje opravdanje, pokazuje se živim i životvornim ukoliko uvijek daje nove odgovore koji su primjereni vremenu i prostoru i razumljivi ljudima. Tako ”prilagođen način naviještanja objavljene riječi mora ostati zakonom svake evangelizacije”[43]. Crkva, vjernici moraju se uvijek predstavljati kao novost, kao oni koji imaju što reći i pokazati ljudima s kojima žive i rade. Da bi smo mogli to učiniti, treba da smo slobodni uvijek ponovno i ponovno suočavati novu stvarnost u kojoj živimo s Evanđeljem i Evanđelje s novom životnom stvarnošću i to kritički, praktično, pastoralno i teološki, iz čega će onda proizaći nove službe i služenja[44].
2.1. Crkva je u svijetu i za svijet
Učiteljstvo i laici vjernici moraju to neprestano činiti da bi opravdali ne samo prošlost nego posebno sadašnjost i budućnost vjere, Kraljevstva Božjega među ljudima. Crkva ne smije biti neprestano okupirana sobom i svojom prošlošću. Posebno to ne smije biti vlast u Crkvi. Crkva i vlast u njoj jesu za čovjeka. Crkva, kako kaže W. Kasper, nije sama sebi dovoljna kao neko savršeno društvo; Crkva je u svijetu i za svijet. Ona ima odnose sa svima i svime što je u svijetu ukoliko sve ima svoj odnos s Bogom[45]. To ona može učiniti samo ukoliko oslobodi sve one snage milosti koje svaki krštenik u sebi nosi. To je bila njezina snaga i u počecima, upravo ti je i bio razlog njezina uspjeha. Evo što piše poznati patrolog Hamman o tom razdoblju: ”Kad su apostoli nestali, zajednice ih stadoše oponašati (...) mjesto da ih oplakuju. Odgovornost prihvaća cijela zajednica. Obraćenje znači poslanje, a vjera, - udioništvo i odjeljenje. Ako karizma apostola i jest obilježje pojedinaca, svi su ipak s poslanjem solidarni. U kršćanstvu ima ”toliko apostola kao i vjernika”. Propovijedanje se gotovo po svuda širi gotovo samo po sebi, nepoznatim putovima, bez službene misije. Klice vjere svuda dopiru slobodnim kretanjem volje pojedinca. Misionarske inicijative rijetko dolaze do hijerarhije, koja je tada zauzeta ciljem da se učvrsti na mjestu i da uspostavi biskupski autoritet. Nije nam poznat nijedan slučaj da je glavar zajednice poslao nekog misionara”[46].
To samo svjedoči o slobodi duha, o suodgovornosti svih i svakog pojedinca za poslanje Crkve u tadašnjem svijetu. Potrebno je i danas da se svi oslobodimo; da prije svega oslobodimo Boga da bi on nas oslobodio, da oslobodimo laike vjernike da bismo se mi svećenici i redovnici oslobodili[47]. Bez slobode nema odgovornosti, a bez odgovornosti nema samoinicijative, a ona je u ovom trenutku najpotrebnija. U ovom smislu treba shvatiti i riječi Sabora koji kaže: ”Cijela Crkva je misionarska, a djelo evangelizacije temeljna dužnost Božjeg naroda”[48].
Pitanje je to koje se odnosi podjednako i na učiteljstvo i na vjernike laike. Svima je potrebno mijenjati mentalitet, svima je potrebno obraćenje, ”izlazak”. Svatko je stvorio svoju istinu, način života koji je dugo bio jedan i jedinstven u pogledima, razmišljanjima, djelovanjima i tumačenjima. Raznolikost i različito mišljenje bili su nepoznati i nepriznati. Sabor vidi da su i tu nastale promjene i da se vjernici u skladu s tim promjenama trebaju i ponašati. Tako u konstituciji Gaudium et spes govori se o stavu vjernika laika i njihovu sudjelovanju u životu ljudske zajednice. Tu se, među ostalim, kaže da oni trebaju pokazati svoju zauzetost u suradnji sa svim ljudima. Ponekad će se morati prikloniti nekom ”određenom mišljenju” vođeni kršćanskom mišlju, drugi vjernici ”vođeni ne manjom iskrenošću, kao što se to često i opravdano događa, drukčije će suditi o istoj stvari”[49].
Potom se jasno upozorava vjernike laike ”da ne misle da su njihovi pastiri uvijek tako stručni da na sve, pa i teško pitanje što iskrsne imaju već gotovo rješenje, ili da su oni upravo za to poslani”[50]. Vjernici laici trebaju preuzeti svoj dio odgovornosti i to kao vjernici i potaknuti vjerom, i učiteljstvo to treba prihvatiti, i to opet kao vjernici i potaknuti vjerom. Tako svi u Crkvi sve što čine trebaju činiti potaknuti vjerom, kao vjernici. Različite kompetencije, područja djelovanja, ali isto nadahnuće i cilj. Zato je potrebno u stalnome dijalogu iz kojega će proizlaziti obostrano poštovanje i uvažavanje, da bi tako rasli u slobodi i odgovornosti pred Bogom i ljudima. Cijela je Crkva preuzela spasonosnu misiju, a ne samo pojedinci ili pojedine skupine u Crkvi. ”Pastiri, kako nas uči Sabor, znaju da nisu od Krista ustanovljeni da sami preuzmu svu spasonosnu misiju Crkve prema svijetu, nego da njegova uzvišena služba tako pasti vjernike i tako nadzirati njihove službe i karizme da svi jednodušno sudjeluju na svoj način za opće dobro”[51]. To je zaista izazovi za učiteljstvo i za vjernike laike, da sebe i jedni i drugi vide u jednom drugom svjetlu i praksi nego dosada. ”Drama našeg vremena”, kako napisa Pavao VI, sastoji se u ”rascjepu između Evanđelja i kulture”[52].
Prema mome skromnom mišljenju, to je samo posljedica rascjepa između učiteljstva i vjernika laika. Aktivno nesudjelovanje u životu Crkve dovelo je laike u pasivan odnos prema vjeri i svemu onome što iz vjere proizlazi. Oni su nominalno i pripravno vjernici, ali u svijetu oni to zaboravljaju. Oni su odgovornost ostavili učiteljstvu, kleru; oni imaju dužnost primljenu vjeru sačuvati, ali o prenošenju vjere, o odgovornosti za evangelizaciju oni se nisu pripremali, jer to nije njihova dužnost, oni tako misle. Ono što je učiteljstvo zaboravilo ili nije dovoljno vrednovalo jest upravo činjenica o vjernicima laicima kao protagonistima evangelizacije. Evangelizacija se svela na usko poimanje, tj. samo ono što čini i može činiti ministerijalno svećenstvo ili, jednostavno rečeno, kler. Crkva je živjela jedan svoj život usklađen i modeliran prema kleričkom staležu.
2.2. Evangelizacija ne po milosti onih koji imaju vlast u Crkvi, nego po milosti Božjoj
Evangelizacija je u svom prvotnom i iskonskom značenju ”jednostavan i izravan način svjedočiti o Bogu koji se objavio po Isusu Kristu u Duhu Svetome. Svjedočiti da je on u svome Sinu ljubio svijet; da je u svojoj Utjelovljenoj Riječi dao opstojnost svakoj stvari i ljude pozvao na vječni život”[53]. A to je poziv svakom vjerniku već po krštenju i potvrdi, i oni ga upravo tada i primaju od samog Gospodina i tako na punopravan način sudjeluju u spasenjskoj misiji Crkve[54]. Tako evangelizacija ima jedno široko i sveobuhvatno djelatno značenje u životu Crkve i u kome i s kojim Crkva živi. Vjernik laik ima svoje aktivno mjesto u evangelizaciji u apostolskom djelovanju, ne po milosti onih koji imaju vlast u Crkvi, nego po milosti Božjoj, i to u onom svakodnevnom životu i djelovanju za što je on odgovoran i suodgovoran kao krštenik, a ne da to vrši u nekim izuzetnim slučajevima, po trenutnim dozvolama ili u misijskim krajevima[55].
S pravom je napisao K. Rahner ”da je Sabor Crkvi koja nadolazi donio nove zadatke, nove izazove na koje valja još odgovarati”[56]. Upravo naša domaća Crkva treba tu postati osjetljiva, posebno promisliti ulogu vjernika laika u obitelji, u župi, u društvu. Potrebno je povećati njihov utjecaj na rad i život institucija u Crkvi, da bi se tako povećala i njihova odgovornost kao članova Crkve kojoj ne samo pripadaju nego i sudjeluju u njezinu životu, u evangelizaciji i apostolatu u aktivnom smislu.
Čini mi se da uz učiteljstvo Crkve, koje je nužno, posebno za čuvanje depozita vjere, vjernici laici su nužni da upravo taj depozit vjere stalno uprisutnjuju u novim prilikama i tako ga čine uvijek živim i životvornim, dostupnim ljudima s kojim žive i rade. Vjernici laici imaju nutarnji osjećaj za prošlost i zato su odvažniji u prilagođavanju, neposredniji u novijim izričajima. Naviještanje Evanđelja i vjernost Evanđelju danas imaju ne samo isključivo pred sobom prošlost, tradiciju, nego iznad svega sadašnjost i budućnost. U tom smislu i shvaćam riječi K. Rahnera: ”Pod vidikom naviještanja i pod vidikom vjernosti, događa se nešto novo što je nepovratno, što ostaje. Druga je stvar da li mi u našoj malograđanštini svojeg crvenog poslanja ovdje i sada uočavamo i proživljavamo tu novost. To je naša zadaća“[57].
Zaključne misli
Život Crkve nije moguć u pravom smisli riječi, tj. da on bude kvasac, svjetlo, sol (usp. Mt 5, 13-16; 13, 33; Lk 13, 21), bez aktivnog sudjelovanja vjernika laika. Vjernik laik upozorava Crkvu na poseban način na njezino poslanje u svijetu. Crkva po svjedočanstvu vjernika pokazuje da je Bog stvorio, uzdržava i vodi svijet. Da ovo ovdje i sada nije u suprotnosti s onim što Crkva nevješta u budućnosti, ono buduće ima svoj početak ovdje. Ovo sada i ovdje ulazi u ekonomiju spasenja (povijest spasenja) i u njoj sudjeluje.
Crkva za to ima bitnu potrebu da bude životna, upravo po vjerničko laičkom svjedočenju. To svjedočanstvo treba prihvatiti, tu riječ treba čuti, što će onda i potaknuti veću odgovornost vjernika laika za poslanje Crkve u sadašnjem svijetu. Vjernik laik mora na vidljiv način nego do sad postati svjestan da na sebi svojstven vjerničko laički način bude svjedok i vršilac svećenstva Božjeg naroda i to kao posvetitelj, učitelj i upravitelj. Tek tada će nestati suparništva između laika i klerika. Crkva neće biti monopol ni laika ni klerika, nego, u zajedništvu s Kristom i međusobno nastavit će djelo spasenja i oslobađanja čovjeka i cjelokupnog kosmosa. U Crkvi će nestati odnos ”gospodar” i ”sluga”, neće biti diskriminacije i borbe za vlast. ”Neka među vama ne bude tako”, zabilježila su sva trojica sinoptika veoma jasno (Mk 10, 42-43; Mt 20, 24-28; Lk 22, 24-27).
I na kraju podsjetimo se na Kristovu opomenu narodu i učenicima: ”Ne dopustite da vas nazivaju rabbi jer imate samo jednog Učitelja, a vi ste braća! Nikoga ne zemlji ne nazivajte svojim ocem jer imate samo jednog Oca, onog nebeskoga! Također ne dopustite da vas nazivaju vođama jer imate samo jednog Vođu: Krista!” (Mt 23, 8-10). Možda smo se svi pomalo udaljili od duha Evanđelja i duha Drugog vatikanskog sabora jer nas taj duh tjera na promjenu, obraćenje, izlazak, a to je teško. Ali to je i nužno ako želimo ostati vjerni i svjedočiti spasenje svijeta, spasenje čovjeka, jedinstvo svijeta i ljudske zajednice.
Fra Jure Jurić Šimunović
Tiskano u zborniku: Marko Babić (ur.), U službi Riječi. Spomen-spis prigodom 75. obljetnice rođenja o. Franje Careva OFM, Služba Božja, Makarska, 1991., 209-220.
[1] F.X. KAUFMAN - J. B. METZ, Capacita di futuro, Queriniana, Brescia 1988., 149.
[2] Drugi vatikanski koncil, Dokumenti, Gaudium et spes, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1986., br. 43.
[3] A. LORSCHEIDER, Una ridefinizione della figura del vascovo nell ambiente popolare povero e religioso, u: Concilium, 20, 1984, 5, 88-89; usp. H. VORGRIMLER, Dal sensus fidei al consensus fidelium, u: Concilium, 21, 1985., 5, 15-26.
[4] Usp. K. RANER, Corso fondamentale sulla fede, Ed. Paoline, Roma 1978., 77-126.
[5] Usp. Drugi vatikanski koncil, Dokumenti, Lumen gentium, br. 16.
[6] Drugi vatikanski koncil, Dokumenti, Apostolicam actuositatem, br. 16.
[7] Usp. Lumen gentium, br. 9.
[8] Gaudium et spes, br. 44; usp. H. RIKHOF, La competenza di sacerdoti, profeti e re, u: Concilium, 24,1988., 3, 85.
[9] Usp. L. BOFF, Come si giustifica la distinzione tra chiesa docente a la chiesa discente, u: Concilium, 17, 1981., 8, 106-107.
[10] Lumen gentium, br. 12.
[11] Isto, br. 32.
[12] Isto, br. 24.
[13] Usp. L. BOFF, Crkva, karizma i vlast, Stvarnost, Zagreb, 1987., 85.
[14] Usp. W. KASPER, La chiesa e la salvezza del mondo, u: Il Regno, 24.
[15] Apostolicam actuositatem, br. 7.
[16] Usp. A. VERGOTE, Psicologia religiosa, Borla, Roma 1979., 85-100
[17] Usp. Apostolicam actuositatem, br. 7.
[18] Usp. Gaudium et spes, br. 43.
[19] Usp. Apostolicam actuositatem, br. 10.
[20] Lumen gentium, br. 12.
[21] Presbzterorum ordinis, br. 9.
[22] Usp. Gaudium et spes, br. 62.
[23] Usp. F. X. - J. B. METZ,Capacita di futuro, 18.
[24] Apostolicam actuositatem, br. 3.
[25] L. BOFF, Crkva, karizma i vlast, 150.
[26] Usp. Lumen gentium, br. 34.
[27] Isto, br. 35.
[28] Isto, br. 36.
[29] Usp. Apostolicam actuositatem, br. 2, 3.
[30] L. BOFF, Crkva , karizma i vlast, 138.
[31] Apostolicam actuositatem, br. 2.
[32] Isto, br. 3.
[33] H. FRIES, Teologia fondamentale, Queriniana, Brescia 1987., 603; usp. E. SCHILLEBEECKX, Autorita dottrinaledi tutti, u: Concilium, 21, 1985., 4, 27-39; C. DUQUOC, Il popolo di Dio, soggeto attivo della fede nella chiesa, u: Concilium, 21, 1985., 4, 111.
[34] G. MAGNANI, u Vaticano II, venticinque anni dopo 1962/1987, vol. I, Cittadella ed., Assisi 1987., 503. Tako čitamo: “Dal punto di vista giuridico, come studio recenti hanno mostrato, per es. le ricerche di Doglio 1967 e Caron 1975, non si puo assimilare la situazione dei laici nella Chiesa primitiva a quella degli sviluppi, sempre pui restittivi, successivi. Caron puo indicare nei primi secoli gli elementi di una patrecipazione dei laici allla potestas ordinis, alla potestas magistri e alla potestas jurisdicionis, salvo cio che resta esenziale e specifico del sacerdozio ordinato.”
[35] Usp. W. BÜHLMANN, La Terza Chiesa alla porte, Ed. Paoline, Roma 1974., 227.
[36] Usp. J. B. METZ, Esprienze ecclesiali e Teologia nel post- concilio, u: Vita consacrata, 23,1987.,11, 691, piše: “La Teologia postconciliare dovra incrementare in ogni credente la coscienza di essere soggeto, e non ogetto della fede”.
[37] K. RANER, U čemu je trajno značenje Drugog vat. sabora? u: Obnovljeni život, 34, 1985., 3-4, 272.
[38] PAVAO VI, Evangelii nuntiandi, br. 70.
[39] Gaudium et spes, br. 62; usp. i br. 44.
[40] Isto, br. 62.
[41] Usp. J. B. METZ, Esperienze..., 688.
[42] Dei verbum, br. 8.
[43] Gaudium et spes, br. 44.
[44] Usp. E. SCHILLEBEEDKX, Il ministero nella chiesa, Queriniana, Brescia 1981,10; Euangeli nintiandi, br. 73. upozorava na početak Crkve i potiče da se ”okoristimo drevnim iskustvom u pitanju službi, iskustvom koje je to vrednije što je Crkvi omogućilo da se učvrsti, poraste i dok nas upozorava na prošlost, u isto vrjeme potiče nas da u sadašnjim prilikama odgovorimo današnjem čovjeku“.
[45] Usp. W. KASPER, La Chiesa ...., 105.
[46] A. G. HAMMAN, Svagdašnji život prvih kršćana, Svijetla točka, Zagreb 1983., 57.
[47] Usp. A. VRGOTE, Liberare Dio liberare l uomo, Cittdela ed., Assisi 1977., 12.
[48] Ad gentes, br. 1.
[49] Usp. Gaudium et spes, br. 43.
[50] Isto.
[51] Gaudium et spes, br. 30.
[52] Evangelii nuntiandi, br. 20.
[53] Isto, br. 26.
[54] Lumen gentium, br. 54. C. DUQUOC, Il popol di Dio,....”L autoritadei dedeli e denque legata al battesimo in quanto sacrameto del dono delo Spirito e di incorporazione alla chieza. Di conseguenza, cio che va pensato in funzione di questo de primo e il ruolo dela gerachia e non viceversa. Esiste un solo Mediatore, il Cristo che da lo Spirito. La garachia non e mediatrice nel senso che condizioneerabbe il dono dello Spirito.”
[55] Usp. Apostolicam actuositatem, br. 1; F. K. KAFMANN - J. B. METZ, Capacita..., 147- 150.
[56] K. RAHNER, U čemu je trajno...., 319.
[57] Isto, 327- 328.