Posted by Vazmeno vrijeme koje započinje otvorenim grobom može se usporediti s rukama koje su otvorene za primanje darova i milosti. Otvorene ruke vazmenoga vremena ispunjavaju se na na dan Pedesetnice kada su Isusovi učenici silaskom Duha obučeni silom odozgor. U toj sili ono navještaju evanđelje pa tako danas u prvom misnom čitanju apostol Petar kao glasnogovornik Dvanaestorice drži svojim sunarodnjacima Židovima i svima koji borave u Jeruzalemu javni govor u kojem izlaže otajstvo događaja Isusa Krista. Premda im Petar otvoreno spominje kako su upravo oni Isusa razapeli i pogubili, ton govora je pomirben i poticajan. Potpuno je u skladu s Isusovim riječima na križu „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23,34) i s darom Duha praštanja koji uskrsli Isus daruje svoji učenicima. U tom Duhu Petar poziva sve kojima se obraća da bez obzira na svoje prijašnje stavove povjeruju u uskrslog Isusa. Dar praštanja ne uskraćuje se nikomu tko ga želi primiti. Bog ljubavi objavljuje se svakomu tko želi čuti njegov glas.
U svom javnom govoru apostol Petar uvelike se služi sredstvom koje sadrži javnu Božju objavu svijetu: Svetim Pismom. Gotovo polovica odlomka njegova govora koji se danas čita citat je iz Ps 16,8-11 primjenjen na uskrslog Isusa. Davidova rečenica „Jer mi nećeš ostavit' dušu u Podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.“ (Ps 16,10), ne može se prema apostolu Petru primijeniti na samog Davida čije je tijelo istrunulo u grobu. Tim riječima David je navijestio uskrsnuće Isusa Krista i tako posvjedočio da je Bog koji govori u Pismima rekao svoju konačnu riječ u svome Sinu.
U drugom čitanju opet nam govori apostol Petar. Pozivajući nas na svet i ćudoredan život on nam istovremeno stavlja pred oči sliku Boga kao Oca i kao Suca. Premda se na prvi mah te dvije slike čine kao dvije suprotnosti, one zapravo jedna drugu osvjetljuju. Božje očinstvo ne označava samo to da sve što postoji ima svoj izvor u Bogu. Božje očinstvo uključuje mnogo dublji odnos zajedništva ljubavi i odgovornosti čiji su kriteriji objavljeni u Pismu i u Kristu. Oni koji Boga nazivaju Ocem ne smiju živjeti ispraznim životom koji im namriješe njihovi oci (usp. 1Pt 1, 18), nego po Božjim zapovijedima i na temelju Kristova odnosa s Ocem.
Apostol Petar u ovom kratkom odlomku daje nam divno svjedočanstvo vjere u Božju bezuvjetnu ljubav prema nama. Bog je prije postanka svijeta i prije stvaranja čovjeka predodredio da će se objaviti u Isusu Kristu nama na spasenje. Postankom svijeta započelo je teći vrijeme koje će kao što ima svoj početak imati i svoj kraj. Ali kad ovdje Petar govori o kraju vremenâ kao vremenu Kristova dolaska to se ne odnosi na kronološki dovršetak vremena, nego na spunjenje vremena smislom – Logosom. Bez Božje prisutnosti u ljudskoj povijesti vrijeme ostaje prazno, a Božjom objavom u Isusu Kristu ono se ispunja i nastupa kraj vremenâ kada svatko po vjeri u njegova Sina stupa u neprolazno i nadvremensko zajedništvo s Ocem.
Na putu u Emaus vraćamo se ponovno na odnos Božje objave u Pismu i u Kristu. Put u Emaus jest put vjere koja se dan-danas obredno izražava u kršćanskoj euharistijskoj litrugiji. Dvojica učenika, koji ne pripadaju Dvanaestorici, nego širem krugu Isusovih učenika, idu putom i međusobno raspravljaju o događajima vezanima uz Isusa iz Nazareta jednako kao što zajednica okupljena na euharistijsko slavlje najprije komunicira međusobno, da bi onda u njezinu sredinu došao Krist.
Kao što euharistijska zajednica na počeku slavlja obavlja pokajnički čin, te čita i istražuje Pisma kako bi u njima prepoznala Krista, tako se dvojici učenika na putu u Emaus u njihovoj raspravi pridružuje Isus, a da oni nisu ni svjesni da je to on. Dobrohotno mu se obraćaju kao strancu, a on im polazeći od aktualnih događanja razlaže „što u Pismima ima o njemu“ (Lk 24, 27). To u euharistijskom slavlju odgovara onom trenutku kada nakon čitanja Svetoga pisma slijedi lomljenje kruha u kojem se Krist potpuno prepoznaje kao onaj koji je svoj život predao za nas. To je trenutak istinskog susreta i 'opipljivog' shvaćanja otajstva koje se ne da izraziti riječima, ali se može pokazati životom.
Dvojica učenika u Emausu nisu prepoznali Isusa u kruhu koji je već bio u njihovoj kući, nego u činu lomljenja kruha koji u tom času postaje posvećeni kruh Kristove prisutnosti. Dok im je otkrivao Pisma u njima je gorjelo srce, ali tek u lomljenju kruha otvorile su im se oči. U tom istom trenutku kad su im se otvorile oči, lik čovjeka kojeg su susreli putem iščeznuo je s njihovih očiju, ali je u njihovim rukama ostao kruh koji im je on dao pošto ga je blagoslovio i razlomio.
Poput razlomljenoga kruha koji se dijeli s drugima dvojica učenika pohrlili su natrag u Jeruzalem podijeliti svoje iskustvo s ostalim učenicima. No ondje je okupljena zajednica već upoznala Uskrsloga. Ukazao se Šimunu – Petru, glavnom liku naših današnjih nedjeljnih čitanja, čiji je odnos s Kristom živi primjer objavljene Božje ljubavi prema slabom i grešnom čovjeku.
fra Domagoj Runje