Tražiti najprije Kraljevstvo Božje – homilija (8. n.k.g. A)

BogoslovPosted by

Kraljevstvo Božje je temeljna misao Kristova propovijedanja. Ono, ističemo to odmah na početku, nije jelo, piće ili bolji standard. Ono je kraljevstvo mira, slobode, pravde, istine, solidarnosti… Vide li se naznake u svijetu da Kraljevstvo Božje raste i razvija se među nama, makar i skromno? Teško je na ovo pitanje jednoznačno odgovoriti.

S jedne strane vidimo kako je svijet prepun Božjih tragova. Počevši od prirode, preko savršenosti našeg organizma do funkcioniranja svemira u cjelini. Sve je stvoreno tako savršeno i besprijekorno. Taj sklad čovjeka impresionira i navodi ga na zaključak kako povrh svega mora postojati Stvoritelj koji je sve stvorio i koji svim upravlja.

Osim toga, ne možemo ne primjetiti koliko je oko nas (i u svijetu) ljudske dobrote, požrtvovnosti, iskrenog zauzimanja za mir; koliko znakova solidarnosti da se smanji siromaštvo i različite bolesti u svijetu itd. Sve nam to govori kako Bog postoji, kako preko ljudi djeluje i kako Njegovo Kraljevstvo raste.

S druge strane, opet, u svijetu i kod nas ima i toliko patnje, ratova, bolesti, zla, mržnje, da mnogi ljudi razočarani i zatečeni zlom lako dođu do zaključka kako Boga nema; kako pravde i poštenja nema. Patnja, osobito patnja nevinih, oduvijek je bila najveći bedem ateizma. Suočeni sa “grubom” stvarnošću mnogi ljudi danas smatraju kako se ne isplati biti dobar, pošten, pravedan pa se sukladno tomu i ne trude. Posljedice su svima vidljive.

Gdje je istina? Postoji li Bog ili ne postoji? Ako postoji zašto dopušta da se zlo događa? Ako ne postoji odakle onda sve ovo što postoji? Zašto ne vidimo Boga na djelu? To bi nam tako dobro došlo: bilo bi lakše vjerovati kad bi svako malo bili svjedoci Njegove pravednosti. Zar se zatvorio u šutnju i nemoć? Zar je sve ovo što nas okružuje plod slučaja ili neke neumoljive sudbine? Na neke od ovih pitanja nikada nećemo naći posve zadovoljavajuće odgovore. Čovjek se od praskozorja čovječanstva hrve s ovim i tolikim drugim pitanjima i ne nalazi im adekvatnog odgovora.

Onima koji tvrde da Boga nema, ne možemo dokazati da Bog postoji. U Boga se vjeruje ili ne vjeruje. Oni koji vjeruju imaju dostatan broj razloga za to. Oni osjećaju Boga i njegovu prisutnost u svom životu i njima ne trebaju nikakvi racionalni dokazi. Drugi, pak, koji ne vjeruju, također imaju svoje razloge nevjerovanja. Jedno je ipak sigurno: mi vjernici, htjeli ili ne htjeli, svojim životom pokazujemo postoji li za nas Bog ili ne postoji.

Da budem još konkretniji: u svakomu od nas postoje klice dobra i zla. Bog je, ako to tako možemo reći, svoje vrjednosti dao nama u obliku sjemena. Na nama je, dakle, hoćemo li ih razvijati ili ne. Ako ih budemo razvijali Njegovo Kraljevstvo će rasti i obrnuto. Bog nas potiče na izgradnju Kraljevstva po Njegovim vrijednostima ali nas na to ne prisiljava. Dao nam je slobodu i možemo birati: surađivati s Njim ili protiv Njega. Nemoguće je ne izabrati i ostati neutralan te ne snositi nikakve posljedice.

Slobodni smo dakle birati način na koji živimo ali nismo slobodni birati posljedice istoga – one su, unatoč različitim okolnostima, ipak neodvojive od našeg izbora. I za njih smo odgovorni. Drugim riječima, za sebe i za druge smo odgovorni. Hoćemo li, primjerice, poštovati i cijeniti svakog čovjeka neovisno o njegovoj različitosti: nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti, socijalnom statusu ili ruralnom ili urbanom podrijetlu? Hoćemo li svakom čovjeku priznati jednaka prava i osigurati jednake uvjete? ovisi redovito samo o nama. Nije dovoljno tek deklarativno druge nazivati braćom i sestrama, nego ih prihvatiti u njihovoj različitosti i ravnopravno s njima razgovarati/surađivati.

Ukratko, mnogo je toga što Bog od nas kršćana očekuje ali nam isto tako puno i obećaje/daje. Dopustimo stoga njegovu Duhu da nas zahvati i zasigurno ćemo svoj život graditi na pravim temeljima te posljedično i društvo u cjelini učiniti boljim i humanijim.

fra Ivica Jurić