Tko je duhovan čovjek?

BogoslovPosted by

Kada Duh prožme sve dimenzije čovjeka, nadahnjuje njegove misli, osjećaje i pokrete, tek tada se čovjek može nazvati duhovnim. Tko dopusti Duhu da postupno ispuni njegovo biće i život, počinje druge ljude podsjećati na Boga, poziva druge Bogu, svojom pojavom posreduje Boga drugima. Postaje živa Riječ Božja, koju drugi mogu vidjeti i dotaknuti.

Danas se puno raspravlja o duhovnosti. Neki već govore o pravom masovnom povratku religioznosti. Prema mišljenju mnogih upravo taj povratak na poseban način karakterizira naše vrijeme. Istodobno smo svjedoci gotovo potpune sekularizacije – posvjetovnjenja društva, potrošačkog mentaliteta, sve većeg jaza između bogatih i siromašnih, grubog kršenja ljudskih prava, ratova i svakovrsnog ugnjetavanja ljudi. O kakvoj se duhovnosti radi?

Duhovnost bez Crkve i propisa

Glavne karakteristike današnjih duhovnih strujanja su sve očitije individualiziranje, poosobljenje ili personalizacija religije, što znači sve veću deinstitucionalizaciju ili deregolamentaciju religije, odsutnost propisa i pravila po kojima bi se neka osoba vodila u svojoj religioznosti. Osobno iskustvo odnosi prevlast nad institucijom i nad tradicijom. Iskustvo koje se ne želi suočiti ni s kakvom vrstom autoriteta izvan sebe samoga. Stoga sve češće nailazimo na pojam duhovnost, umjesto pojmova vjera ili religija.

Ova dva pojma, iako slična, nisu nipošto istoznačna. Duhovnost je ljudska potraga za onim što nadilazi ljudsko i koje može biti otvoreno za onostrano ili transcendentno, ovisno otvara li se nekome Drugome, koji je po definiciji sama transcendentnost. Religija se temelji na Apsolutnom koje nadilazi subjektivnost, o kojemu čovjek osjeća ovisnost i uz koje nastoji pristajati tražeći u Njemu puninu svoga života. Religiju danas uglavnom ne niječu, nego ona više nije normativna, zapravo nije više izvor smisla.

Uz religiozno viđenje života na istu razinu neki stavljaju i estetiku, ili umjetničko doživljavanje svijeta. Muzeji i galerije danas često za tisuće ljudi zamjenjuju crkve, umjetnici svećenike, umjetnička djela oltare. Izložbe i predstave su za neke ljude jedini događaji koji su u stanju nadići banalnost svakidašnjice. Estetika ponegdje postaje neka vrsta sekularne religije. Nešto je slično i sa sportom.

Čini se da je ovo stanje pokazatelj dubokog nezadovoljstva jedne generacije koja nije u velikim ideologijama bliske prošlosti uspjela pronaći odgovore na bitna pitanja čovjeka. Ni relativno postignuto blagostanje očito nije u stanju ispuniti unutarnje praznine i nedostatak smisla, smanjiti strah od besmislene sadašnjosti i tjeskobne budućnosti.

Ni kršćanska se duhovna tradicija ne snalazi uvijek dobro u ovakvoj situaciji. Neki reagiraju bijegom u intimističko i magično shvaćanje duhovnosti, gdje pobožnjaštvo zauzima mjesto prave pobožnosti. Uvezeni, nama tuđi, oblici molitvenog života ponegdje zatiru stoljetnu duhovnu tradiciju, obećavajući brzu i jeftinu svetost, koja kao dolazi odozgor, a bez strpljivog i upornog rada na vlastitom srcu.

Kakva je duhovnost u stanju dati odgovore današnjem čovjeku i kršćaninu?

Mnogi su odgovori na ovo pitanje i potječu iz najrazličitijih izvora. Tek što se stupi na ovo područje, nameće se niz pitanja: Što je uopće istinska duhovnost? Ima li mjesta za duhovnost u našem sekulariziranom svijetu?

Nije jednostavno dati odgovore na ta pitanja, osobito ne one koji bi jednom formulirani, zauvijek ostali aktualni. Bio bi to, koliko naivan, toliko preuzetan pokušaj. Možemo ipak pokušati reći što znači biti duhovan čovjek, u značenju koji ovaj pojam ima u kršćanskoj duhovnoj tradiciji.

Duhovnost je suobličavanje s Kristom

Kada govorimo o kršćanskoj duhovnosti, moramo znati da se pojam duhovno ovdje odnosi prije svega na ono što je od Duha Svetoga. Kršćanska duhovnost nije govor o ljudskoj duši ili o nekakvoj duhovnoj sferi u neodređenom smislu. Koliko god Božje lice bilo tajnovito i u biti nedokučivo, ono za kršćane ima jasne konture, naravno, one Isusa Krista, i duh o kojemu ovdje govorimo jest Duh Sina Božjega.

Veliki crkveni naučitelj sv. Irenej, izriče to ovako: Ljudi su duhovni zahvaljujući sudjelovanju na djelu Duha Svetoga, a ne zahvaljujući odricanju i udaljavanju od tijela.

Autentično značenje pojma duhovnosti u kršćanskoj tradiciji možemo na pojednostavljen i slikovit način razumjeti na primjeru ikone Kristova lica (Sveto lice, ili na crkvenoslavenskom Nerukotvoreni obraz).

Kristovo lice, kao uostalom i lica svetaca, crtaju se na podlozi u obliku četiri koncentrična kruga. U ovoj strukturi od četiri koncentrična kruga, počevši od najmanjeg unutarnjeg, krije se duboko značenje duhovnosti.

Prvi krug je nacrtan na čelu, između očiju, i uglavnom je pokriven bojom, ili tek blago naznačen malom krivom linijom između obrva. To je krug Duha Svetoga, tj. sposobnost koju Stvoritelj daje čovjeku da se otvori i primi djelovanje Duha. To je životvorno mjesto, jer je sjedište prisutnosti Duha Božjega, koji daje život.

Drugi krug uključuje u sebi čelo i oči: to je krug duše, odnosno psihička, intelektualna i emocionalna dimenzija čovjeka.

Treći krug obuhvaća kosu, usta, bradu i predstavlja tijelo, dakle najizloženiju dimenziju čovjeka. Kosa posijedi i otpada, dok usta predstavljaju potrebu za jelom i preživljavanjem. Ukratko, izražava ranjivost ljudske naravi.

Četvrti krug je područje čistoga zlata, blistave sjajne podloge, ono što obično nazivamo aureolom. Predstavlja sjaj Duha Svetoga koji iz unutarnjeg kruga prožima psihičku, intelektualnu, emocionalnu i fizičku dimenziju čovjeka i obavija čovjeka u svjetlost, a koju i drugi ljudi mogu vidjeti. Duh Sveti, koji ljudskim očima daruje sposobnost da vide lice Božje u Raspetome, daje nam da vidimo i svakog čovjeka onakvog kakav bi trebao biti: obavijen svjetlošću.

Prepoznavanje duhovnoga čovjeka

Kada Duh prožme sve dimenzije čovjeka, nadahnjuje njegove misli, osjećaje i pokrete, tek tada se čovjek može nazvati duhovnim. Tko dopusti Duhu da postupno ispuni njegovo biće i život, počinje druge ljude podsjećati na Boga, poziva druge Bogu, svojom pojavom posreduje Boga drugima. Postaje živa Riječ Božja, koju drugi mogu vidjeti i dotaknuti.

Duhovnog čovjeka prepoznajemo po njegovoj krajnjoj raspoloživosti za druge, po spremnosti po kojoj se daruje Kristu i ljudima. Njegovo čovještvo je izliječeno i obnovljeno. Po čemu se manifestira to izliječeno čovještvo?

Duhovan čovjek pokazuje urođenu ljubaznost i čistoću u mislima i djelima prema svim stvorenjima: ljudima, životinjama i biljkama. U svakom stvorenju on vidi dar ljubavi Božje i ne želi da ta ljubav bude prezrena, ophodeći se prema tim darovima sa zahvalnošću. On poštuje svakog čovjeka i teško podnosi bilo čiju patnju, pun je suosjećanja prema svemu živome.

U tome se nadahnjuje na Kristovu poniženju. Svojim poniženjem Krist želi srušiti zidove brutalnosti i tvrdoće koji kao školjka ovijaju osjetljivo jezgro istinske ljudskosti.

Zbog svoje poniznosti i jednostavnosti duhovan čovjek često prolazi neprimijećeno. Prepoznavanje autentične duhovnosti ponekad se događa i u velikoj vremenskoj distanci ili, možda, nikada neće biti prepoznata, osim pred prijestoljem Božjim, u eshatonu, s onu stranu groba.

Tako ikona Kristova lica otkriva pravi smisao duhovnoga u kršćanskoj tradiciji: to je djelo Duha Svetoga koje se širi na cijeli svemir i čini da nas ljudi, događaji i stvari, podsjećaju na Boga, da nam govore o Bogu, pripovijedaju nam o Božjim čudesnim djelima u životima ljudi.

Duhovno je dakle sve što po djelovanju Duha Svetoga čovjeka suobličuje Kristu. To se, s jedne strane, odnosi na čovjeka, koji otvorivši se Duhu, postaje duhovna osoba; s druge strane, odnosi se na samo djelo posvećivanja koje Duh Sveti provodi u svijetu, i što duhovni ljudi postaju sposobni vidjeti.

Imajući u vidu što je to duhovno i duhovni život, jasno je da nitko sam za sebe ne može reći da je duhovan. Drugi moraju prepoznati duhovnost u čovjeku; moraju prepoznati u njemu živu Riječ Božju. Drugi moraju potvrditi, svojom vlastitom preobrazbom, da je taj čovjek njih podsjetio na Boga i vratio ih Njemu. Drugi moraju prepoznati ljubav koju su primili od njega i koja im daje iskusiti Božju ljubav. Drugi trebaju prepoznati u duhovnom čovjeku duhovni mentalitet koji ih podsjeća na evanđeoski mentalitet.

Iz svega rečenoga trebalo bi biti jasno da nije jednostavno procjenjivati duhovnost neke sredine ili osobe. To iziskuje jednu vrstu askeze, one što tradicionalno nazivamo čišćenje uma i srca. Ako nismo na tom putu stalnog pročišćavanja uma, naše promatranje i procjenjivanje sredine i ljudi oko sebe moglo bi biti djelo ostrašćenog uma i nemirnih sjetila.

Samo se po kriteriju sličnosti, odnosno, s mentalitetom koji je sličan onom evanđeoskom, može uočiti i prepoznati kakva nam duhovnost treba. Jedino tako ćemo ispravno uočiti na što nas konkretno Krist poziva i na koji način ćemo to postići.

fra Marinko Pejić

Izvor: Kalendar sv. Ante