Posted by Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu (Iv 3,16-21)
»Bog je tako ljubio svijet
te je dao svoga Sina Jedinorođenca
da nijedan koji u njega vjeruje
ne propadne,
nego da ima život vječni.
Ta Bog nije poslao Sina na svijet
da sudi svijetu,
nego da se svijet spasi po njemu.
Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se;
a tko ne vjeruje, već je osuđen
što nije vjerovao
u ime jedinorođenoga Sina Božjega.
A ovo je taj sud:
Svjetlost je došla na svijet,
ali ljudi su više ljubili
tamu nego svjetlost
jer djela im bijahu zla.
Uistinu, tko god čini zlo,
mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti
da se ne razotkriju djela njegova;
a tko čini istinu,
dolazi k svjetlosti
nek bude bjelodano
da su djela njegova u Bogu učinjena.«
Riječ Gospodnja.
***
Riječ „svijet“ u Evanđelju po Ivanu jednostavno rečeno označava stvarnost koja je različita od Boga. Ta različitost nije neutralna, jer Bog i svijet nisu stvarnosti koje jedna s drugom nemaju veze, nego stoje u međusobnom odnosu. A kad se radi o odnosu između dvije strane, onda se taj odnos treba promatrati i s jedne i druge strane.
Temeljni odnos Boga prema svijetu jest taj da je Bog stvoritelj, a svijet njegovo stvorenje. Već to dovoljno govori da Bog ljubi svijet, jer da ga ne ljubi, ne bi ga ni stvorio. Prema tome, ako bismo jednom rječju opisali odnos Boga prema svijetu, onda je to bez ikakve sumnje riječ ljubav. Sve što Bog čini u odnosu prema svijetu jest čin ljubavi. Ta ljubav ima svoje najveće očitovanje u Isusu Kristu, pa nije čudno da se pojam ljubavi u Evanđelju po Ivanu prvi put susreće u rečenici „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Iv 3,16).
Te riječi izgovara sam Isus i dalje nastavlja u istom tonu govoreći kako njegovo poslanje kao Sina Božjega nije da svijet osudi, nego da ga spasi. Zapazimo dobro da je spasenje jedini cilj dolaska Sina na svijet. On ne dolazi na Svijet da bi mu slijepo sudio, nego da bi mu pružio spasenje. Ako je tko osuđen, nije ga osudio Sin, nego se radi o tome da on sâm nije prihvatio spasenje. To čovjek čini protiv Božje volje, jer, kako je lijepo rečeno u Prvoj poslanici Timoteju, Bog „hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.“ (I Tim 2,4). A Isus je rekao „siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla.“ (Iv 6,38). Što god dalje rekli o Božjem odnosu prema svijetu, uvijek bi se vratili na to da Bog svijet ljubi i želi ga spasiti, a spasenje je teološki pojam koji se odnosi na dovršenje onoga za što je čovjek stvoren, a to je da živi u zajedništvu sa svojim Stvoriteljem.
Odnos svijeta prema Bogu malo je kompliciraniji. Ljubav je po definiciji takva da se na nju ne odgovara po zakonu nužnosti, nego po zakonu slobode. Prema tome, odgovor na ljubav može biti i da i ne. Zato u Evanđelju po Ivanu pojam svijet ponekad ne označava stvarnost koja je od Boga samo različita, nego stvarnost koja se Bogu protivi. Taj svijet čine ljudi koji ne prihvaćaju Svjetlost koja je došla na svijet, jer više vole tamu u kojoj se ne vide njihova zla djela. Ali postoje u svijetu i oni ljudi koji primaju Svjetlost jer čine istinu i njihova su djela u Bogu učinjena.
Primijetimo da u tim riječima kao međusobno suprotni pojmovi ne stoje zlo-dobro, nego zlo-istina, što zapravo znači da su dobra i istinita djela jedno te isto. To je potpuno u skladu s Božjom stvaralačkom nakanom koji je sve što je stvorio stvorio dobro. Zato čovjek svoje čovještvo živi autentično samo onda kada čini dobro, a kada čini zlo, čini nešto što se protivi njegovu istinskom ljudskom identitetu. Zato kada za nekoga želimo reći da je dobar, dovoljno je da kažemo: to je čovjek! Primijetimo i to da, kada govori o onima koji čine zlo i o onima koji čine istinu, Isus ne govori u množini, nego u jednini. To znači da se tu radi o osobnoj odgovornosti, a prisjetimo se isto tako da je sve ovo Isus rekao u osobnom razgovoru s Nikodemom.
Taj razgovor ima otvoren završetak. Na početku je rečeno kako je Nikodem Isusu došao obnoć, a na kraju, razgovor odjednom završava bez ikakve informacije o tome što je bilo s Nikodemom. Ne znamo, kako je reagirao na Isusove riječi koje se nalaze u ovom posljednjom odlomku njihova razgovora. Ne znamo koliko je razgovor uopće trajao. Ne znamo je li Nikodem s Isusom dočekao svjetlost dana, ili je otišao dok je još vladala tama noći.
Ono što znamo jest da se Nikodem sljedeći put u Ivanovu evanđelju pojavljuje kao čovjek koji se među kolegama farizejima zalaže za to da se Isusa ne sudi, ako ga se ne sasluša, a oni su na to posumnjali da on nije možda jedan od Isusovih učenika (Iv 7,50-52). Iz toga se vidi da je Nikodem sve više koračao prema Svjetlosti, a kad je na kraju otvoreno donio miomirise za Isusov ukop postupio je u potpunosti kao onaj „koji čini istinu i dolazi svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.“
fra Domagoj Runje