Posted by Fra Ante (Marko) Cikojević, sin Jure i Marije rođene Babić, rođen je u Studencima 18. veljače 1871. godine. U franjevački novicijat ulazi 25. rujna 1889. godine na Visovcu, a svečane zavjete polaže 4. listopada 1894. godine u Makarskoj. Studirao je u Zaostrogu od 1890. do 1892. godine te u Makarskoj od 1893. do 1895. godine. Za svećenika je zaređen 28. siječnja 1895. godine. Umro je 20. listopada 1956. godine u Makarskoj.
Kroz svoj redovnički život bio je na sljedećim službama: župnik u Drašnicama, samostanski vikaru Makarskoj, magistar bogoslova u Makarskoj, profesor bogoslovlja i etike, prirodnog prava, sociologije, moralke i dogmatike. Još je vršio službe definitora, voditelja OFS-a u Makarskoj, a bio je i prefekt studija i provincijal u tri mandata, vikar Provincije, Generalni vizitator u Franjevačkoj provinciji Bosne Srebrene, gvardijan u Makarskoj, samostanski vikar u Zagrebu i ispovjednik u Makarskoj.
Fra Ante se često potpisivao pod pseudonimom "Obad sa Zevelima". Riječ je o planini Zavelim (1347 m n/v) koja danas tvori prirodnu granicu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a pod čijim se okriljem nalaze rodni mu Studenci. U svom djelu "Uspomene" u kojima je zapisao ponešto o svom putu do svećeništva donosi nam sljedeće:
"Moj otac i majka želili su, da naučim služiti sv. Misu. Zato sam neko vrijeme svaki dan išao pod Gredu k fratrovoj kući. Tu sam učio sa fratrovim sinovcem Ivom poslije fra Ilijom i sa još nekim Stipovićem. Stipović je bio od 11-12 godina. Ja mislim nisam imao niti osam. Ivo nas je oba učio, jer je on već stricu služio misu. Kad smo obojica bili pola gotovi jedne nedjelje fra Kleme nas je uzeo, da služimo misu. Crkva je bila puna svijeta. I moj otac bio je prisutan. Sigurno je rastao kako njegovo dijete služi pri svetom činu."
Nadalje piše o svom odlasku u imotski samostan: "Godine 1881. poveo me otac u samostan Imotski da se štogod poučim. On me nije mislio slat u fratre, jer nije mogao pomišljati, da bi mogao odoljeti troškovima. Obučen sam bio u ondašnjoj narodnoj nošnji: suknene široke gaće, jačerma i kumparanić, pripasao sam mali pripašajić od mekog crljenog saktijana - za pripašajem. Imao sam mali nožić sa ručicom od bjelokosti. Pravi gorski haramija! Tomu se nije čudit. Za moga djetinjstva ljudi su se junački odijevali. Kad bi dolazili u crkvu ili u kakove sastanke, uvijek bi imali za padom malu pušku i veliki nož bjelosapac. To je bila dika i ures osobito momaka, a i starijih ljudi. I djeca su nešto imala od toga, ali mnogo manje. Tako sam i ja imao mali pripašajić i mali nožić za pripašajom, da mi to bude dika i ures u gospodskom gradu."
Fra Ante biva za svećenika zaređen 28. siječnja 1895. godine, a proslavu mlade mise u Studencima opisao je ovako: "Na početku četvrte godine o svetoj Obitelji rekao sam sv. Misu. O polugodu pošao sam na Studence, da rečem sv. Misu za svoje, ali tamo sam uhvatio veliku upalu pluća i morao sam u Makarskoj ležati sve do pred svršetak škole. Naravno u školu nisam išao nego sam se sam pripravljao za ispite. Na školske sam ispite pristupio zajedno s ostalim drugovima. Odgovarao sam upravo dobro."
Fra Ante je pisao prigodne pjesme i članke o bosanskim i dalmatinskim franjevcima te teološke i moralne rasprave. Javljao se u Glasniku sv. Ante, Serafinskom perivoju, časopisu Hrvatskoj straži i u istoimenom dnevniku, Bogoslovskoj smotri, Jadranu i Novoj reviji. Osobito je odjeknula njegova polemička brošura, navodi Leksikon, u kojoj je branio bosanske franjevce za spora s nadbiskupom Josipom Stadlerom oko uspostave redovite crkvene hijerarhije u BiH 1909. godine. Tiskao je deseteračke poslanice "Imotskim Krajišnicima" i "Odgovor krajiškinje vile Josipu Virgilu Periću".
Najpoznatije mu je djelo „Cetinska ruža“ iz 1935. godine, a koji predstavlja deseterački spjev u dvadeset dva pjevanja posvećen Gospi Sinjskoj, ujedno Gospi Ramskoj. Priča započinje pred još jednu od brojnih turskih najezda na ramski kraj, ovaj put nakon velikoga turskog poraza pod Bečom 1683. Puk ramski bježi u Dalmaciju, a Gospa Ramska postat će kroz koju godinu i sinjske bitke Čudotvorna Gospa Sinjska.
fra Mate Šakić