Sveti Petar i Pavao – velikani unatoč slabostima

BogoslovPosted by

Isus je među mnoštvom svojih učenika izabrao dvanaestoricu najvjernijih. Pa ipak i od tih najvjernijih jedan ga je izdao, drugi zatajio, a većina se u najkritičnijim momentima razbježala, brinući se svatko za sebe. I zašto su ostali uz Krista? – Zbog Njegove a ne njihove vjernosti. Zbog Njegove ljubavi. Da je trebalo da je zasluže možda je ne bi imali ili bi je s vremenom izgubili. Ali nije trebalo. Gospodin je besplatno daje i sve što traži zauzvrat je – da i oni čine isto. »Besplatno primistebesplatno dajte!« (Mt 10, 8).

Uzmimo samo apostole Petra i Pavla, stupove Crkve. Čim je vidio Šimuna Isus je već sve znao o njemu i rekao mu: Šimune, sine Ivanov, od sad ćeš se zvati Petar, stijena. Prvi put ga vidi a naziva ga imenom, štoviše, spominje i ime oca čime mu daje do znanja da ga dobro poznaje. Inače, radi kurioznosti,  spomenimo i to kako je Petra Gospodinu doveo brat Andrija. Lijepo to opisuje evanđelist Ivan, odmah na početku svog evenđelja. Među prvim Isusovim učenicima bio je Andrija, brat Petrov. On je, na riječ Ivana Krstitelja, prepoznao Isusa kao Mesiju te mu doveo i svoga brata Petra. Nakon susreta s Gospodinom ništa ih više nije moglo odvojiti od njega.

Ukratko, okupljanje Isusove družine zbilo se u tri faze, ako to tako možemo reći. Prvo, Ivan Krstitelj je učenike pripravljao za to; zatim je Isus neke izravno pozvao da ga slijede; i na koncu učenici sami dovode druge k Isusu (kao Andrija svoga brata Petra). Ova tri načina i nama su putokaz: jedni pripravljaju susret s Gospodinom, druge Gospodin sam zove, a treći nakon susreta s njim sami dovode ljude Bogu i Boga ljudima.

Petar stijena

I je li Petar odmah nakon što ga je Gospodin nazvao stijenom postao stijena? Nije. Dug je bio proces rasta. Sjetimo se samo njegove izdaje u Pilatovu dvoru. Pobojao se za sebe, zatajio Gospodina i prije nego što je uopće znao što će biti s Isusom. Njegova izdaja prethodila je Pilatovoj osudi na smrt. Pa ipak, kad je Gospodin ujutro izlazio iz Pilatova dvora, a pijevac je već triput zapjevao i Petar se do sita naplakao, tražio je pogledom Petra.

Znao je da će Petar biti tu, uz njega. I bio je. Nije pobjegao u osamu, u prezir i samoosudu poput Jude već je čekao Gospodina. I dočekao. Susreli su se pogledi bez riječi. Učiteljev pogled koji je zrcalo savršene ljubavi i učenikov pogled pun povjerenja u Spasitelja unatoč svemu. I ljubav Gospodnja učinila ga je stijenom.

Nije se više pouzdavao toliko u samoga sebe kao prije niti se junačio pred drugima svojom vjernošću. Petar nije bio posebno naobražen ali je bio dobar organizator, vođa spreman preuzeti odgovornost i podmetnuti leđa kad treba. A trebalo je i zbog takve odanosti je i mučenički završio svoj život. Postao je toliko skroman da je, kako tradicija prenosi, iz poštovanja prema Gospodinu na križu raspet naopako, a ne kao Učitelj.

Od progonitelja do navjestitelja

Slično je bilo i s Pavlom. Sv. Pavao, nekad Savao, progonitelj kršćana, pridružen je apostolskom zboru od samog Krista na putu prema Damasku. U Damask je išao uhititi kršćane da ih „okovane (dovede) u Jeruzalem da se kazne“, a vratio se s puta kao Kristov gotovo fanatični sljedbenik.

Od progonitelja postao je izabrano oruđe za navještaj Krista poganima, najveći evangelizator svih vremena. Njegovo mistično iskustvo s Kristom, koje je urodilo obraćenjem i potpunim zaokretom, zasigurno je jedno od najoriginalnijih duhovnih iskustava u povijesti.

On je i glavni krivac za nastanak kršćanstva kao univerzalne religije. Osim toga model je pravog evangelizatora koji je uspio integrirati vjeru i kulturu, napraviti sintezu grčke misli i židovske tradicije. I sve to u tako nepovoljnim okolnostima. Naime,  od Židova je bio prezren kao heretik, a od  kršćana praćen sumnjom jer su ga još mnogi pamtili kao progonitelja.

Pa ipak uspio je i kod jednih i kod drugih jer je svima bio sve samo da ih pridobije za Krista. Kako je energično progonio kršćane, tako je nakon obraćenja sa svom revnošću prionuo navještanju Isusa, Spasitelja svih ljudi. Osnivao je kršćanske zajednice po Maloj Aziji, pomagao im u svakom smislu, o čemu svjedoče njegove poslanice, žestoko se protiveći podjelama u zajednici na bogate i siromašne, duhovne i manje duhovne itd.

Nije se bojao susretati različite ljude, s njima diskutirati o svemu. Doživljavao je pritom i neuspjehe kao onaj u kojem su mu poručili da će ga (o životu s onu stranu) slušati drugi put, ali neuspjesi ga nisu pokolebali – na njih je gledao kao na sastavni dio konačnog uspjeha i zbog toga je iz nevolja izrastao samo još jači.

U bitnome jedinstvo, u dvojbama sloboda, a u svemu ljubav

Kako vidimo Petar i Pavao  dva su sasvim različita čovjeka, po podrijetlu, po naobrazbi, po naravi. Jedan je Krista slijedio od početka drugujući s njim godinama, drugi je susreo uskrslog Krista; jedan je bio obični priprost ribar, a drugi učeni farizej, rabin; jedan obični seljak, drugi rimski građanin; jedan oženjeni ribar, drugi neženja i teolog.

Unatoč tolikim razlikama u jednom bijahu slični, a to je da su Krista zavoljeli više od bilo koga ili čega drugoga, čak više i od samih sebe i svog života, a što su obojica i potvrdili plodnim misionarskim radom i mučeništvom (podnesenim u Rimu za Neronovog progona). A zašto su zavoljeli Krista? – Zato što je on prvi zavolio njih. Iskustvo da je ljubljen (unatoč zataji) kod Petra, i iskustvo da je ljubljen premda je činio zlo i da su mu grijesi oprošteni, kod Pavla, temelj je Petrove i Pavlove osobnosti. Vjera u Boga i zahvalnost za Božju milost, vraćala im je povjerenje u sebe same. Premda slabi i grešni ljudi Božjom ljubavlju dobili su neizmjernu snagu, hrabrost da postanu svjedoci do mučeništva.

Nakon uskrsnuća i ukazanja Isus nije učenicima predbacivao izdaju ni kukavičluk, nego ih je hrabrio. Družio se opet s njima čineći ih boljima. I pripremao ih da i oni čine isto. Nije ni trijumfirao nad protivnicima, čemu bi rijetko tko od nas odolio. Ne, to nije činio jer mu cilj nije bio osobni trijumf, vlastita slava već spasenje svih. Ne smijemo nikad zaboravit tu lekciju o ljudskoj ‘vjernosti’ i Božjoj pedagogiji, predanju koje jedino odgaja i usrećuje.

Važnost iskustva vjere

Premalo bi bilo samo im se diviti. Što možemo naučiti od apostolskih prvaka? Prvo što želim istaknuti jest važnost iskustva vjere, iskustva Božje ljubavi. I Petar i Pavao su imali  iskustvo da ih je Bog spasio. Njegovom milošću  vrše svoje poslanje. To vidimo npr. Petrovim priznanjem nakon čudesnog oslobođenja iz zatvora gdje Petar kaže:  »Sad uistinu znam da je Gospodin poslao anđela svoga i izbavio me iz Herodove ruke“ (Dj 12, 11). Također i Pavao piše u poslanici Timoteju:  Izbavit će me Gospodin od svakoga zla djela i spasiti za svoje nebesko kraljevstvo. Njemu slava u vijeke vjekova! (2 Tim 4, 18) Duboko ih je odredio susret s Gospodinom. Inače, sve što mi u Crkvi činimo za cilj ima ili bi trebao imati jest omogućavanje susreta s Gospodinom.

Vjernik bez iskustva vjere nemoćan je vjernik. On je poput čovjeka koji u ljetnim mjesecima zna da postoji sladoled, ali ga nikad nije probao. On postoji za njega samo u slastičarnici. On ne poznaje osvježenje ni ljepotu sladoleda već samo prepričava tuđa iskustva sa sladoledom. I nije autentičan. Može li se to promijeniti? Naravno da može.

Skicirat ću samo u kratkim crtama, grubo i parcijalno ono što mi se čini važnim iz života sv. Petra i Pavla za naš vjernički život. prvo što treba istaknuti jest da Isusova ljubav mijenja. Ona je veća od čovjekova grijeha. To uvjerenje kod vjernika neće za posljedicu imati još veću slobodu za griješiti. Upravo suprotno, probudit će, nadam se, još veću odgovornost prema sebi i drugima jer premda mi znamo npr. da će nam majka oprostiti kojekakve gluposti da učinimo, ipak ih nećemo činiti da je ne povrijedimo već ćemo činiti sve suprotno da joj svojim životom budemo na ponos. Tako je i s Bogom, čineći zlo stvorenjima vrijeđamo i Stvoritelja. A čineći dobro – dajemo mu slavu i vršimo svoju dužnost od njega primljenu – brinuti se za sve stvoreno.

Crkva kao prostor za svih

Nadalje, Crkva nije ili ne bi trebala biti mjesto gdje se daju gotovi odgovori na pitanja koje nitko nije postavio; savjeti koje nitko ne traži; mjesto gdje se nude lijepe priče i jeftine utjehe. Nije niti mjesto gdje samo svećenik govori a svi drugi samo slušaju. Nije niti mjesto gdje se svako ozbiljnije pitanje začipa Bogom kao zakrpom, otajstvom koje služi kao točka na i, kraj svakog dubljeg razgovora, prije nego li je sam razgovor i započeo.

Crkva je zajednica vjernika u kojoj se s poštovanjem pristupa svim osobama i njihovim pitanjima; zajednica u kojoj jedni od drugih uče a svi od Učitelja. Zajednica u kojoj svi znatiželjnici imaju svoje mjesto; u kojoj nema zabranjenih pitanja; mjesto gdje se diskutira, raste u vjeri, uči uvažavanju drugih i njihovih mišljenja.

Ukratko, eto razloga zašto su važni vijeća, pokreti, udruge, zajednice… u župi, za Crkvu i društvo. Da bi se društvo obnovilo prethodno treba obnoviti obitelji i župe. Odatle sve kreće. Od pojedinca. Davno je apostol razuma to istaknuo: “Ne želimo Crkvu koja će se mijenjati sa svijetom. Želimo Crkvu koja će mijenjati svijet.” (G.K.Chesterton)

Ako pojedini vjernici iskreno žele doprinijeti poslanju Crkve onda se ne smiju usredotočiti samo na grijehe biskupa, svećenika i vjernika. Je li to znači da ih trebaju prešutjeti? To nipošto. Konstruktivno kritizirati svakako treba ali i to samo po sebi kao vrhunac njihova zauzimanja jednostavno nije dovoljno. Naime, samo kritiziranje redovito pogoduje podržavanju oholosti a od nje Crkva nema nikakve koristi. Štoviše, prva je na listi glavnih grijeha. Crkvu ne obnavljaju tmurni kritičari već predani vjernici (i svećenici) koji Boga a ne grijeh stavljaju u središte svog života te umjesto prokazivanja drugih ustrajno nastoje svjedočiti svoju vjeru na svim područjima.

Baš to (staviti Krista u središte svog života) je uspjelo Petru i Pavlu i uspjeli su izvršiti svoje poslanje uz sve slabosti, o kojima, uostalom, i sami otvoreno govore i koje Sveto pismo nije prešutjelo. Zašto? Možda upravo zato da bi nama dalo do znanja da uvijek možemo rasti, razvijati se, prihvaćati i vršiti Božju volju u svom životu. Upravo to prihvaćanje sebe poznati kršćanski filozof Soren Kierkegaard smatra najvažnijim životnim činom. U trenutku kad prihvaćam sebe samoga, prihvaćam i Božju volju sa mnom i osjećam kao da Bog s neba meni silazi i da se te dvije volje spajaju u jednu. To je za navedenog filozofa najvažniji temelj naše egzistencije. Nema razloga da i kod nas vjernika bude drugačije.

fra Ivica Jurić