Sveti Jeronim – najveći Dalmatinac

Posted by

Sveti Jeronim, zaštitnik  Dalmacije, jedan je od najvećih velikana naše kršćanske vjere i europske civilizacije uopće. Jedan je od najomiljenijih svetaca u Dalmaciji i diljem kršćanskog svijeta.  Po njemu se zovu mnoge crkve, samostani (npr. velebni samostan u Lisabonu koji je zbog umjetničke i povijesne važnosti upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi), zavodi (npr. Zavod sv. Jeronima u Rimu), redovničke provincije (npr. Franjevačka provincija Sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, Hrvatska Provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca) instituti (npr. Istituto comprensivo „San Girolamo“ u Veneciji), centri istraživanja (npr. „Centar Hieronymianum“ u Splitu), ulice i trgovi. Sveti Jeronim je stvorio golemi teološki opus, a najviše je poznat po svom prijevodu Biblije na latinski, pučki jezik (Vulgata).

Samostan sv. Jeronima u Lisabonu

Život u Rimu i Palestini

Jeronim se rodio 340. u Stridonu, na granici rimskih provincija Dalmacije i Panonije. U Rim je došao u ranoj mladosti. U centru carstva i zapadne civilizacije učio je govorništvo, filozofiju. Tu je upoznao cjelokupnu latinsku kulturnu baštinu. Dakako, kao i svaki drugi Dalmatinac za vrijeme studija imao je vremena ‘za sve’ pa se rado upuštao i u različite avanture koje je velegrad nudio. Ipak, nakon krštenja u Rimu, u odrasloj dobi, a krstio ga je sam papa Liberije, započeo je novi, pokornički život. Nemiran duh, koji predstavlja njegovo temeljno obilježje odveo ga je daleko od Rima – u palestinsku pustinju, gdje je jedno vrijeme živio kao eremit (pustinjak) učeći hebrejski i usavršavajući se u grčkom jeziku.

Iz Palestine je zatim pobjegao, kako sam navodi, od „svadljivih i zagriženih monaha“ u Antiohiju (Sirija) k biskupu Paulinu koji ga je 378. godine zaredio za svećenika. Nekoliko godina poslije biskup Paulin ga je poveo u Rim (382.). Upoznavši oštroumnog Dalmatinca papa Damaz ga je odmah postavio za svoga  tajnika. Osim toga, a što je osobito važno, povjerio mu je vrlo odgovoran i nadasve zahtjevan posao – novi prijevod Evanđelja s grčkog na latinski jezik. Jeronim je to objeručke prihvatio i odmah se dao na posao prevođenja – cijele Biblije! Poznavao je izvanredno latinski jezik jer ga je učio u ciceronovskoj govorničkoj školi. Znao je grčki i hebrejski, a služio se još i aramejskim, sirijskim i arapskim.

Kandidat za papu i ponovni odlazak u Palestinu

Nakon smrti pape Damaza (384.), Jeronimova velikog mecene i zaštitnika, sam je Jeronim bio jedan od najozbiljnijih kandidata za papinsko prijestolje. Barem on sam o tome tako piše a mi nemamo razloga ne vjerovati mu. Međutim, izabran je drugi kandidat, (Siricije), koji Jeronimu nije bio nimalo sklon, pa je on ponovno napustio Rim te otišao najprije u Antiohiju, zatim u Aleksandriju, da bi se konačno nastanio u Betlehemu (386.), gdje je do smrti živio kao pustinjak baveći se znanstvenim radom ali i služeći kao duhovni vođa monasima i monahinjama.

Nakon što je preveo evanđelja na latinski jezik s oduševljenjem se prihvatio prevođenja i starozavjetnih knjiga, i to ne s grčkog prijevoda (Septuaginta), nego s hebrejskog izvornika. Za tako obiman pothvat ustručavali bi se odgovornost preuzeti i instituti sa stotinu zaposlenika a on je to uspio napraviti gotovo sam za desetak godina sa malom skupinom prepisivača i pomagača. Osim toga pisao je komentare Biblije,  egzegeze, knjigu o znamenitim ljudima, napisao je mnoštvo pisama itd. Učinio je jednu genijalnu stvar kad je zaposlio monahe da prepisuju knjige. Time je spasio klasičnu antičku kulturu od zaborava i omogućio prijenos znanja. U Betlehemu je umro 420. Stoljećima poslije križari su mu prenijeli zemne ostatke u Rim i položili ih ispod glavnog oltara u čuvenoj rimskoj bazilici Santa Maria Maggiore.

Crkveni otac i naučitelj

Jeronim je bio jedan od najučenijih ljudi svoga vremena. Zbog toga je i ubrojen među četiri velika zapadna crkvena oca, uz svete Ambrozija, Augustina i Grgura Velikog. Proglašen je i crkvenim naučiteljem („doctor Ecclesiae“) na Tridentinskom saboru. Inače, crkvenim naučiteljima Crkva proglašava one svece kojima priznaje veličinu ne samo zbog primjera sveta života, već i zbog njihova teološkog doprinosa nauku Crkve.

Ivan Meštrović, Sveti Jere

Osobito se Jeronima spominjalo kroz proteklu godinu (2020.) kad se slavila 1600. godina od njegove smrti. Tom su prigodom Splitsko-dalmatinska županija, Splitsko-makarska nadbiskupija, Sveučilište u Splitu i Katolički bogoslovni fakultet organizirali različita kulturna događanja u čast dalmatinskom zaštitniku. Fra Tomislav Glavnik pokrenuo je inicijativu izgradnje kipa sv. Jeronima (Vene Jerković) koji se trenutno nalazi u nadbiskupskoj palači u Splitu, a uskoro će biti postavljen u Jeruzalemu, na Sionu, u bazilici Marijina Usnuća.

O Jeronimovoj popularnosti dovoljno govori činjenica da gotovo nema renesansnog ili baroknog slikara svjetskog glasa koji ga nije naslikao (Rubens, El Greco, Rebrandt, Caravaggio, Van Dyke…). Jeronim je bio omiljena tema i hrvatskih umjetnika: Blaža Jurjeva, Andrije Alešija, Nikole Firentinca, Vaska Lipovca. Meštrović, naš najveći kipar,  napravio mu je spomenik koji se nalazi ispred zgrade hrvatskog veleposlanstva u Washingtonu. Marko Marulić, otac hrvatske književnosti, napisao je životopis sv. Jeronima. Slikari i kipari najčešće su Jeronima prikazivali kao pokajnika koji se udara kamenom u prsa ali i kao učenjaka koji drži ili stoji među knjigama. Na takav način je prikazan i u najnovijem kipu koji će biti postavljen u Jeruzalemu.

Jeronim naš najveći Dalmatinac

U višestoljetnoj hrvatskoj tradiciji sv. Jeronima se smatralo najvećim Dalmatincem. Tome u prilog ne govori samo njegov opće poznati vapaj, izraz njegove žestoke južnjačke naravi: “Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum” – “Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac”, već i svjedočanstva njegovih suvremenika. Jedan od njih (Paladije) s kojim se inače Jeronim žestoko svađao, u djelu “Historia Lausiaca” (br. 41,2) Jeronima naziva Dalmatincem. Paladije i Rufin bili su godinama Jeronimove kolege na predavanjima kod Didima Slijepca te sasvim sigurno dobro znaju odakle je Jeronim. Dovoditi stoga u pitanje njegovo dalmatinsko podrijetlo, suprotno svjedočanstvu njegovih najbližih suvremenika, ne čini se baš pametnim, niti znanstveno održivim.

Stoljećima je vladalo uvjerenje (legenda) kako je baš sv. Jeronim Hrvatima podario glagoljicu kao njihovo pismo. O tomu, primjerice, govori i papa Inocent IV. 1248. u pismu senjskom biskupu kojim odobrava uporabu glagoljice i slavljenje mise na crkvenoslavenskom jeziku navodeći kako narod i kler hrvatskih biskupija drže Jeronima začetnikom glagoljice i hrvatskoga jezika. Osobito su naši glagoljaši kroz povijest Jeronima često nazivali svojim sunarodnjakom uzimajući ga kao moćnog zaštitnika u borbi za očuvanje hrvatskog jezika i pisma. Zbog toga su rado nazivali Jeronim Hrvatin. Također su ga franjevci prihvatili i štovali kao vrsnog učitelja askeze i duhovnoga života.

Što možemo naučiti od Jeronima?

Svakako, mi volimo sv. Jeronima ne samo zato jer je naš nego i zato jer je svet. Što možemo od njega naučiti? Jeronim nije da nema mana ali ima još više kreposti. Spomenut ćemo samo neke. Jeronim je čovjek Biblije, ljubitelj Svetog pisma. Sveto pismo je čitao, o njemu razmišljao, prevodio ga u duhu jezika kako bi i običnom narodu bio što dostupniji. Oduševljeno je propovijedao i nastojao po evanđelju živjeti. Smatrao je da je nepoznavanje Svetog pisma nepoznavanje Krista. Ukratko, čitajući Sveto pismo stupamo u komunikaciju s Bogom. Upoznajemo tko je Bog u sebi i tko je on za nas. Misli Svetog pisma hrane našu dušu pravom hranom, izgrađuju naš karakter.

Drugo što možemo od Jeronima naučiti jest da je strpljivost, upornost – drugo ime uspjeha. To je ono – tko hoće ići za mnom neka uzme svoj križ i neka me slijedi. I to je on činio – cijelog sebe je uložio za dobro Crkve. Možemo i naučiti kako razlika između vjernika i nevjernika nije u znanju već u strpljenju. Dovoljno je sjetiti se nekih strpljivih i nestrpljivih osoba da se ova tvrdnja pokaže istinitom.

U vjeri možda nedovoljno učimo o strpljivosti. Da, učimo kako je Bog dobar i strpljiv u odnosu na nas i naše nedostatke. Međutim, trebamo i mi biti strpljivi prema Bogu, osobito onda kad navru kojekakva pitanja a pravog odgovara niotkud. Kad se Bog čini odsutnim, kad šuti; kad kucamo a vrata se ne otvaraju. Kad nam se čini da se Bog “igra” s nama. Kao da se namjerno skriva da bi mi slobodno mogli izabrati: vjerovati ili ne vjerovati u njega. Kad bi se otkrio bilo bi tako jednostavno donijeti odluku. Kad bi brzo zlo kažnjavao a dobro nagrađivao – koliko bi još zasluga imali za svoju vjeru?

Caravaggio, sv. Jeronim

Ono što je očito u to ne trebamo vjerovati. To znamo. Možemo to i provjeriti. Vjera nam treba tamo gdje prestaje znanje. Treba nam da prebrodimo tamne trenutke, faze, nekad i duža životna razdoblja. Ona se tad pokazuje kao snaga koja osobu izdiže iznad valova života i čuva od vrtloga depresivnosti. Ona je odvažnost da se prihvati misterij. U tom je vjera slična ljubavi: nestrpljiva ljubav je nikakva ljubav. Važno je, dakle, biti strpljiv, vjerovati Bogu. Ne žuriti sa zaključcima. Neki odgovori nisu uopće teorijski odgovori – život nam sam da odgovor, stvari se poslože, dobiju smisao, s vremenom. Ne bez naše želje i suradnje sa Izvorom smisla. A suradnja s njim najbolja je preko njegove riječi – Sv. pisma, riznice znanja i mudrosti koja, ako joj dopustimo oblikuje naš karakter.

Nadalje, od Jeronima se može naučiti kako biti iskreni s Bogom. To je jako važno. Mi se ne spašavamo svojom savršenošću već nas Bog spašava svojom milošću. K Bogu, pak, se dolazi preko molitve, ali ne mehaničke, već iskrene molitve. To je Jeronim jako dobro znao. Rick Warren, poznati kršćanski pisac u knjizi Svrhovit život,  daje nam neke upute kako se moliti Bogu: „Prijateljstvo s Bogom gradi se razgovarajući s njim o svemu što vam se događa, otvoreno i svojim riječima. Ono se ne bazira na našoj savršenosti već na našoj iskrenosti.

Da je savršenstvo uvjet prijateljstva s Bogom, nikad mu ne bismo mogli postati prijatelji. Puna je Biblija svetaca koji su se žalili, prepirali, pa i otvoreno svađali sa svojim Stvoriteljem. To Bogu nimalo nije smetalo, dapače: sviđala mu se iskrenost, a ne gluma. Dakle, privilegirani put do Boga jest iskrena molitva.

Božji čovjek poput sv. Pavla ili pak sv. Jeronima ne boji se poganskog svijeta. On zna da je njegovo samo autentično, nenametljivo svjedočit evanđelje u svakodnevnom životu a Bog će uradit drugo. Doduše, u nenametljivosti i skromnosti sv. Jeronim, naš najveći Dalmatinac, nije baš prednjačio.  Ali tko ima sve kreposti. On je drugim krepostima nadoknadio vlastite nedostatke. I mi ga u tome možemo i trebamo slijediti prepoznajući specifične darove koji imamo i razvijajući ih na dobro vlastito i cijeloga društva. Nije toliko važno što čovjek radi koliko je važno kako to radi; koliko predanosti, entuzijazma unosi u posao. Ponajviše o tome ovisi hoće li biti ostvaren ili ogorčen čovjek.

fra Ivica Jurić

Foto: Veno Jerković, Sv. Jeronim