Crkva je već bila poprilično stara, više od tisuću godina i prešla je u drugo tisućljeće. Prošla je kroz rani srednji vijek u kojem se ništa drugo nije moglo učiniti osim beznadno se boriti protiv barbara i nepopustljivo ponovno obnavljati vjeru. Vjeru se ipak dalje širilo nakon pobjede ili nakon bijega, ali nije neprirodno pretpostaviti da je bilo nečega pomalo zamornog kad se radi o obnavljanju vjere. Crkva se i tada činila starom kao što je i danas i bilo ih je koji su razmišljali o tome kako je ona stradala tada, kao što je to slučaj i sada. Uistinu, pravovjernost, ortodoksija, nije bila bez života, no ona je možda bila dosadna, tmurna.
Trubaduri iz Provanse su već započeli poduzimati taj zaokret ili način razmišljanja prema orijentalnim sklonostima i paradoksu pesimizma koji se Europljanima uvijek prikazuje kao nešto novo, dok im se njihov vlastiti zdrav duh čini kao da je nešto ustajalo, istrošeno. Svježina i sloboda prvih kršćana se jednako činila, tada kao i sada, kao neki prošli i gotovo pretpovijesni zlatni vijek. Rim je još uvijek bio razborit više od svega drugoga; Crkva je uistinu bila još i razumnija, no ona se možda činila iscrpljenijom nego svijet. (…)
A onda je sveti Franjo čuo glas s križa u malenoj crkvici:"Franjo, zar ne vidiš da moj dom propada? Uputi se i obnovi ga za mene". Franjo se podigne i krene. (…) Bio je slobodan poput vjetra, bio je gotovo vrlo slobodan u svom odnosu prema svijetu oko sebe. Svijet oko njega je bio, kako je to navedeno, jedan splet feudalnih, obiteljskih i drugih oblika ovisnosti. Sva je zamisao sv. Franjo bila u tome da bi mala braća trebala biti poput malih riba koje su mogle slobodno ulaziti u mrežu, u taj splet, i slobodno iz nje izlaziti. Oni su tako mogli postupati upravo zato što su bili male ribe i u tom smislu ribe koje lako izmiču. Nije bilo ničega čime bi ih svijet mogao zadržati, jer nas svijet uglavnom lovi za okrajke naše odjeće: ništavne, nebitne pojedinosti naših životâ...
G.K.Chesterton, Sveti Franjo Asiški