Sveta Liturgija – neslućena dubina

BogoslovPosted by

Pohađanje svete mise za nemali broj kršćana predstavlja dosadu ili nemogućnost dubljeg prodiranja u Otajstvo koje se pred nama odvija. Riječi koje čujemo su samo naše izvanjsko slaganje bez nutarnjeg sudjelovanja i bez iskustva vjere. Šalica kave ostvaruje u nama djelovanje, koje u najmanju ruku ostavlja opipljivog traga kao posljedica djelovanja kofeina, dok mnogi nakon blagovanja Tijela našega Spasitelja ili nakon cijelog obreda svete mise ne primjećuju nikakvu promjenu.

Zašto je tome tako? Zar je nužno pomiriti se s takvim stanjem?, i što možemo učiniti da ispravno shvatimo i steknemo pravo razumijevanje o svetosti Liturgije, o događaju Krista među nama, događaju koji je ključ za duboko iskustvo vjere?

Liturgija ne opisuje vrijeme npr. nedjelju ili druge svetkovine kao sveto, nego ga preobražava i čini svetim. Na putu prema našem brdu preobraženja i iskustva svetoga preko liturgijskog čina želim se poslužiti slikom umijeća istočnjačkih borilačkih vještina i njihovog pristupa prema usvojenom znanju. To sve činim kako bi pobliže osvijetlio uzrok i nemogućnost otkrivanja milosnog trenutka – Kairosa, u koji se Liturgijom ucjepljujemo.

Na istoku se polaganjem crnoga pojasa u nekoj borilačkoj vještini tek zakoračuje u svijet učenika koji je stekao temelj na kojemu može graditi svoje iskustvo. Općenito se smatra da je potrebno 10 godina intenzivnoga rada da bi se naučila tehnika, a još toliko da bi se ona zaboravila, tj. da se nauči njome intuitivno služiti, ne aktivno umom, nego pasivno intuicijom koja predstavlja duh određene vještine, kojom se od učenika postupno postaje majstorom. Tehnika dakle postupno postaje životni stav, filozofija kojom majstor susreće svijet i poteškoće života, a ne samo svoga protivnika.

Učenik znanjem spoznaje bit, a majstor znanjem kuša bit. Razlika leži u iskustvu. Znanje nije iskustvo. Znanje nije ni mudrost. Ono nas treba dovesti do iskustva koje će nas učiniti mudrim. Iskustvo jednog majstora sa istoka u susretu sa drugim, i sa samim sobom je za njega čudesni susret sa stvarnošću koja mu se pokazuje onakvom kakva ona jest. On ne razmišlja zašto je cvijet crven, a ne žut. Znanje koje je stekao kao učenik sada mu služi da postane dio njega samoga, njegovog stava kojim susreće i doživljava svoju okolinu. On se oslanja na svoje znanje, ali i dopušta da ga svijet dotakne u svojoj čudesnoj drukčijosti. Dopušta svijetu da se pokaže onakvim kakav jest. Znanje koristi na razini intuitivnog sjećanja koje ne koristi aktivno, nego pasivno. Takav stav prema stvarnosti transcendira njegovo znanje i dovodi ga do iskustva svijeta na jednoj dubljoj i višoj razini.

Spomenuli smo da se tehniku uči da bi se zaboravila. Isti put nalazimo i kod kršćanskih kontemplativaca kao što su sv. Ivan od Križa i drugi. Nema kontemplacije, tj. motrenja Boga, bez sadržaja koji stvara potrebnu čežnju i usmjeruje prema Njemu. Tako nema ni iskustva vjere u liturgiji bez znanja o liturgiji, bez otvaranja i neupitnog predanja srca i uma tom znanju. Nacrt liturgijskog obreda koji je mudro sastavljen u osluškivanju s tradicijom Crkve, služi kao odskočna daska, koja našu egzistenciju u prostoru i vremenu čini novom, drugačijom, preobraženom. Čini od nas sve ono što smo pokušali naći uvođenjem modernizma u liturgiju, koji bi se ukratko mogao opisati “traženjem prave stvari na krivi način”. Ono što se traži ne nalazi se u kreativnom preoblikovanju liturgije, zanemarivanjem stavova tijela i uvođenjem novotarija. Oni nam ne donose kontemplaciju kršćanskih otajstava, nego rastresenost i uvijek novu žeđ koja traži svoje taženje nečim novim. To je nemir svijeta koji je našao svoj put u liturgiju.

Vratimo se na Istok. Znanje koje se stekne položenim crnim pojasom možemo usporediti s uspješno završenim teološkim studijem. No kako je crni pojas tek početak ulaženja u svijet vještine, tako je i diplomirani teolog tek na početku svoga razumijevanja i usavršavanja koje ga treba dovesti do vrhunaca sjedninjenja s Bogom već ovdje na zemlji, kao predokusu raja. Liturgija čovjeka treba, dakle, dovesti do iskustva onoga o čemu govori. I znanje koje smo stekli je oruđe kojim otvaramo našu suhu, neplodnu zemlju dosadašnjih iskustava u odlascima na svetu misu. Međutim, znanje bi trebalo postupno postati intuitivno sjećanje kojim se služimo, na koje se oslanjamo i kojim se bacamo ususret Otajstvu.

Pasivnim pristupom tako dopuštamo Kairosu da nas zahvati na “svoj način”, da nam se očituje drugačije nego li bismo mi to ikada htjeli i poželjeli svojim umom. Kairos je nešto što nama dolazi u susret i što nadilazi našu sposobnost spoznavanja. U poniznosti, stoga, treba dopustit si biti dotaknut. Naše intuitivno sjećanje u obredu liturgije postaje čežnja koja zna da nikada do kraja neće iscrpiti blago koje se pred nama otvara i koje nas preplavljuje. Ovo znano neznanje postaje čežnja za uvijek dubljim susretom s Gospodinom koji ne ovisi o čovjeku, nego samo o čovjekovoj čežnji koju mu Gospodin rado ispunja, u onoj mjeri u kojoj je čovjek kadar pasivno uroniti u prisutnost Krista, u Kairos.

Potrebno je da svaki kršćanski vjernik upozna i nauči što više o svakom aspektu svete Liturgije. Sa takvim usvojenim znanjem dolazimo na slavlje kako bi naše znanje o svakoj gesti postupno sve više postalo naš intuitivni stav, u kojem izražavamo svoje slaganje, svoju nadu i svoju čežnju za ispunjenjem iste nade. A to je moguće samo sa kvalitetnom pripravom, tj. stjecanjem znanja o onomu što se događa na sv. misi. Ovaj proces priprave traje cijeli život i nije ga moguće do kraja iscrpiti. Ali sa uvijek novim produbljivanjem znanja, bolje razumijemo Otajstvo spasenjskog djela Krista, prema kojemu zauzima ispravniji stav, koji opet omogućuje izravnije iskustvo koje nas dotiče u našoj najdubljoj egzistenciji. Jasno je da nam vrijeme u toku liturgijskog slavlja ne dopušta da aktiviramo sve znanje o pojedinom činu, stoga je važno prijeći na ovu intuitivnu razinu koja naše biće sinkronizira sa stvarnošću toga čina, Riječi, …

Iskustvo njegova dolaska u sv. misi, dakle, ne otkriva se aktivnim znanjem, nego pasivnom kontemplacijom sadržaja Otajstva koje nas dotiče i poziva na mnogostruki način. Naše znanje treba djelovati iz pozadine, kao intuitivno sjećanje koje u nama stvara stav pred Riječi, u stavu tijela, u susretu s Gospodinom. Do potrebne intuicije dolazimo stalnim ponavljanjem, kada intuitivno osjećamo da ima još, da može dublje. Tako se kontemplativno otvaramo Otajstvu koje nam se daje po Duhu Svetom koji je izliven u srcima našim.

To je put predanja i otvaranja sebe Kairosu, u kojemu zajedno s Augustinom možemo klicat: “Kasno sam te uzljubio ljepoto tako stara a tako nova. Kasno sam te uzljubio.”

Fra Ivan Grubišić