Svećenik kakvog tražim

BogoslovPosted by

Kakvoga svećenika tražim, kakav svećenik meni može biti putokaz, vođa i pratitelj? Ovo pitanje postavlja si teolog H. U. von Balthasar, postavlja si ga i fra Ivanda, autor teksta koji slijedi, a trebali bismo si ga postaviti i svi mi. Jer, svima nam je potreban pomoćnik, dušobrižnik, duhovnik koji će nam pomagati i voditi nas na našem putu prema Bogu…

U promišljanju koje slijedi služimo se mislima koje je o svećeništvu izrekao teolog H. U. von Balthasar. Balthasar polazi od sebe kao čovjeka kojemu je potrebna duhovna pomoć, netko tko će mu pomoći da uspostavi i održi doticaj s Bogom, da ozbiljno shvati i prihvati Božju riječ. I pita se: kakvoga svećenika tražim, kakav svećenik meni može biti putokaz, vođa i pratitelj?

Dobiva nalog i snagu odozgor

To mora biti svećenik koji odozgor, od Krista, dobiva nalog i ovlast da mi predočava njegovu riječ. Ta riječ tada ima autoritet, i ja joj ne mogu izmicati. Ne mogu je više rabiti za svoje ciljeve, niti je mogu izvraćati i razvodnjavati služeći se raznim psihološko-egzegetskim smicalicama, ili metodom „demitologizacije“. Tako joj se samo oduzimlje snaga i zahtjevnost. Otupljuje joj se izvorna oštrica. Riječ je mač, i to dvosjekli. Pravi je svećenik kao takvu i naviješta. Mora prethodno sâm iskusiti njezinu oštricu. Kada bi mu nedostajalo to iskustvo, ne bi je mogao vjerodostojno navješćivati s propovjedaonice. To bi onda u najboljemu slučaju bio beživotan odjek onoga što su drugi (primjerice Pavao) svjedočili svojim životom. Riječ mora biti propaćena i proživljena u svakodnevnome suočavanju s njom. Svećenik koji se sâm nije suočio s Riječi, ne može ni druge pratiti i održati u njihovu suočavanju s njome. Ovdje se traži osobno iskustvo, osobna dodirnutost i zahvaćenost. Osobna osvjedočenost o njezinoj preobražavajućoj snazi. Posrijedi je mudrost, odnosno znanje, poučenost koja dolazi od Duha Svetoga. Mogu je primiti samo oni koji molitvom i životom nastoje ulaziti u medij Duha.

Ponizan

Tražim ponizna svećenika, jer ponizan svećenik neće upasti u kušnju da mi nudi nešto što nije Božja riječ za mene. Vatra koja gori u poniznu čovjeku jest vatra ljubavi prema Bogu i njegovoj utjelovljenoj Riječi; njezino žarište nije u njemu, nego u onome što ljubi. Svećenik nije vatra, svjetlo, Riječ. Treba se čuvati onih koji misle da to jesu, kada se popnu na katedru ili propovjedaonicu. Govore o Bogu, ali imaju na umu sebe, Bog se ne pojavljuje. Žele privući na sebe pozornost ljudi, biti dopadljivi i prihvaćeni. Misle, ako ih ljudi odjednom čuju da govore jezikom svijeta, da će opet početi pozorno slušati i da će nešto razumjeti. To je neka vrsta zlouporabe duhovskoga čuda. Jer, Duh daje jezik, riječ, smisao, a ovdje ljudski duh želi zamijeniti Duha. Takvim se svećenicima dive samo oni koji su posve od ovoga svijeta, a preziru ih oni koje su htjeli pridobiti, tj. oni koji žude za istinskom hranom Božje riječi. Njima ništa nemaju reći. Svećenik, dakle, mora biti netko tko ponizno i revno dopušta Duhu da ga uporabi kao prijenosnik, odašiljač svoje riječi, vatre i svjetla.

Svet

Od svećenika očekujem samo jedno čudo: da bude svet. Jer, danas u Božjemu smislu može uspjeti samo svet svećenik. Svet je onaj svećenik koji je u Bogu postao sebi toliko nevažan da mu je samo još Bog važan. Tko je on sâm više ga se nimalo ne tiče. Ne stavlja naglasak na sebe. Ne ističe sebe. Ne ide za nečim svojim, niti iznosi i promiče svoje. Zbog toga je tako običan, jednostavan i pristupačan, kao žemička, od koje svatko sebi može otkinuti komad. Način na koji se drugima razdaje i dariva sličan je načinu na koji se Božja riječ lomi i izlaže. Čista, gola, bez maski. Svima nadohvat, nikomu uskraćena. Ponuđena, ne zapovjeđena nametom ili prisilom.

Svećenik jednostavna duha i srca naviješta jednostavno, ali prodorno i uvjereno. Stoga i uvjerljivo. On me neće – poput mnogih današnjih propovjednika – poslati kući sa zalihom neprobavljivih fraza. Odaslat će me u svijet s porukom prepunom smisla i značenja, koja hrani i mene i druge. Što ću dati gladnima oko sebe ako ne kruha; ali, odakle ću ga uzeti ako mi ne bude pružen? Kako će Crkva ići prema van ako više nema što pružiti iznutra? Tražim svećenika koji će me neumoljivo postaviti pred zahtjev što mi ga Riječ upućuje. Koji mi neće draškati uši i uspavljivati savjest. Koji mi ništa neće zamagljivati i dvoznačno predočavati. Hoću jasnoću. Hoću pravac. Koliko god me to stajalo. Hoću ispravne upute koje ne smijem prečuti, koliko god mi neugodne bile.

Samo je onomu tko je jednostavan i ne ističe sebe povjerena milost sigurnosti. Takav svećenik može s radosnima biti radostan, sa žalosnima žalostan, ali mu nikada nije dopušteno s kolebljivima i nesigurnima biti kolebljiv. Jer, njegovo ga je iskustvo s Bogom poučilo što je tama, praznina, napuštenost. Samoća i bol. On je iskusio ranjivost i ranjenost. On je čovjek koji zna što je čovještvo i sva njegova problematičnost. Takvo mu je iskustvo dano da bi mogao ustrajati uz brata, ponizno, ali ulijevajući mu novu snagu i nadu.

Pomaže mi izdržati

On mi pomaže izdržati, da ne pobjegnem, tako što će ustrajati uz mene svojom neumoljivom ljubavlju. Strašnom ljubavlju koja mi neprekidno govori: „Ta to je ono što ti zapravo želiš“. Ljubavlju kojoj smo u dubini srca zahvalni jer ju ništa drugo ne može nadomjestiti. Takav čovjek, takav svećenik koji ljubi i ostaje sa mnom, nalikuje anđelu na Maslinskoj gori koji daje snagu u samoći s Bogom. Snaga kojom ovaj čovjek to čini svakako dolazi iz njegova naloga (koji u sebi ima Božju snagu i neumoljivost), ali istovremeno i iz njegove vlastite snage koju dobiva u časovima svoje samoće s Bogom. Potrebno je dvoje: nalog i iskustvo samoće, molitve, predanja. Oboje je nerazdvojno povezano.

Bog šalje i daje ovlast, ali od njega treba dobiti i snagu za izvršenje naloga. Mora se potpuno poistovjetiti s ovim nalogom. Predati se Kristu kao središtu i žarištu svoje službe. Tada on nema vlastito „poimanje sama sebe“. Napustio ga je, prestao je tumačiti sama sebe da bi ga sada jedino Bog tumačio. On ne „usmjerava sama sebe“, nego je usmjeren k Bogu koji ga poznaje i usmjerava. Kao čovjek koji se odrekao sebe, on je svećenik kojega tražim i koji mi svojim životom može postati Riječ i svjetlo na putu k Bogu. Predanje života, svjetlo koje zrači iz sebe – samo to jamči da može biti providan za ono drugo svjetlo, drukčije od moga, za kojim žudim u dubini svoga srca.

Ima iskustvo s Duhom Svetim

Nekoć su postojali monasi. Na Istoku i na Zapadu. Na Athosu, u Clairvauxu i Ranftu, u Kijevu. Imali su iskustva i znanja. Davali su smjernice. Njihovo je svjetlo bilo kruh. Darivali su Riječ. Pružali dragocjen sadržaj za beznadnu prazninu ljudskoga srca. U narodu se svećenike naziva „duhovnicima“, riječ kojom se označavalo i monahe. Duhovni su ljudi oni koji imaju iskustva s Duhom Svetim, i zbog toga mogu u meni, u nama, ponovno razgorjeti njegovu vatru. Kako se danas rijetko može susresti ovako duhovna čovjeka! Duhovan čovjek – svećenik – mora dopustiti da ga prožme jedincati Duh da bi mogao udovoljiti potrebama ovoga jedincata čovjeka koji stoji pred njim. Po njemu – po svećeniku kojega tražim – Bog mi, koji je dobar i strog, izgovara riječi svoje ljubavi. Na kraju, Balthasar kaže: „Možda će jedino nevolja naučiti svećenike (duhovnike) da ponovno počnu moliti. U međuvremenu, molimo mi za njih.“ To je i poziv koji današnji papa upućuje Božjemu narodu: da svi vjernici mole za svećenike. Samo tako ih Duh Sveti može obnoviti i posvetiti.

fra Ivan Ivanda

Izvor: https://book.hr

Foto: https://www.sognifrancescani.it/