Posted by To je slijed srca koje ne gubi razum kad traži ispunjenje u ljubavi koja je sam Bog. Put Božji je put do čovjeka u sebi i put k bližnjima. Tri su razine ljubavi: prema sebi, prema drugima i prema Bogu. Od Boga prema sebi ide put vjere, čovjek koji je svladao sebe našao se u Bogu kao onaj koji ljubi, koji vidi i osjeća da je ljubav sveprožimajuća, životna, okrepljujuća, da je sve bez nje mrak i praznina. Čovjek koji je svladao svoj bijes i gorčinu, svoju ojađenost, svoju zlobu, čovjek koji se pročistio kreće s trijemova Božjih i prodire u bit ljubavi. On voli čovjeka jer vidi da je čovjek stvorenje Božje poput njega, i voli sebe jer mu onaj koji ga je stvorio daje snagu zora o daru života. Čovjek koji voli sebe u Bogu, on ljubi život kao vrhunaravni, mistični dar, dar bezinteresan, darovan iz ljubavi Božje.
Što bi Boga moglo potaknuti da čovjeku udahne bivstvo i bitak, a da to nije nemjerljiva, nepojmljiva ljubav? Samosvijest o veličini dara života, njegova ljepota lišena zloće kao degeneracije, kao ružnoće koja život baca u propadljivo, u trulo, puno zadaha. Odatle se ljubav čini kao iluzija romantičara, bedastoća slabih. Odatle gledaju oči ovoga svijeta i našega doba. One iz podzemlja gledaju u blato kao svoje nebo i preziru sve što se uzdiže iznad kaljuža. Zar to nije uzvišeni cilj koji čovjeka čini čovjekom? Uzdignuti se iz kala svojih opačina.
Duh vremena stvara ljude podložne masovnim sugestijama i masovnim trendovima. Duh vremena je postao najmoćnija globalna ezoterična kategorija upravo u naše doba. Masovni mediji, elektronički i tiskani postali su tvornice duha vremena, one ga proizvode i magično korespondiraju s najnižim i najprostijim porivima masa. Mediji podilaze masama da bi njima vladali. Pretvoreni su u stroj za proizvodnju mode, trendova, stereotipa i uvjerenja, u stroj koji oblikuje javnost i usmjerava je prema vlastitim kriterijima. Produciraju novi virtualni svijet, prekrajaju stvarnost, selektiraju činjenice. Onaj koga ne spominju, taj ne postoji. Strahovita je moć medija i tek ćemo se suočiti s njezinom neobuzdanošću.
Duh vremena nas pripravlja za masu, ali masu u kojoj ćemo steći privid svoje posebnosti, iako smo beznadno uniformirani i neprimjetni. Koliko god se čovjek utapa u masu kao u more skrivanja, u more obezličavanja, toliko se utapa da bi iživio svoje atavizme. Danas mu duh vremena govori: ti si u masi velik, ti si u masi oslobođen. U masi ti je sve dopušteno, ti si dio nas, dio si svijeta. Čovjek se tu osjeća kao doma, grije ga kolektivitet – o, apsurda! – u dobu posvemašnje individualizacije! Ali ta individualizacija nije razvijanje osobnosti i posebnosti, nego racionaliziranje vlastite sebičnosti i biranje svog čopora u kojemu ću izraziti svoje atavizme i urlati do iznemoglosti – biti dio znojne, ljepljive hipnotizirane rulje.
Osobnost traži meditativni, sveti mir, ona traži nešto od jednostavnosti uzvišenosti, ona se susreće jedino u sabranosti, u nutarnjem hramu neizobličenom od kaosa. Dizajnirani i sofisticirani kaos buči sa svih strana. Gubi se suptilnost i osnova same ljubavi kao duhovne nježnosti. Egocentričnost se nadmeće da bi što više ugrabila, energija se troši da bi bunar požude bio do kraja iscrpljen, da bi halapljivo usisavao sve što ga može trenutno zadovoljiti. Nakon svega nastupa pustoš i praznina kao nakon globalne pijanke.
Zoran Vukman