Posted by U Franjevačkom samostanu u Splitu na Trsteniku održan je Provincijski kapitul pod predsjedanjem fra Darka Teperta od 29. travnja do 4. svibnja 2019. godine. Zadnjeg dana Kapitula usvojeni su zaključci za slijedeće trogodište i zahvalom predsjednika Kapitula svim sudionicima.
Slavlje svete mise predvodio je novoizabrani provincijski ministar fra Marko Mrše, a u koncelebraciji su bili predsjednik Kapitula fra Darko Tepert, provincijski vikar fra Zoran Kutleša, definitori i braća kapitularci.
Poruka braći Provincije
Zahvalni Gospodinu za milost sudjelovanja u slavlju provincijskoga kapitula koji se pod predsjedanjem generalnoga vizitatora o. fra Darka Teperta održao od 29. travnja do 4. svibnja 2019. godine u samostanu o. fra Ante Antića na Trsteniku u Splitu upućujemo ovu poruku svoj braći Provincije Presvetoga Otkupitelja u domovini i po cijelome svijetu.
Na slavlju provincijskoga kapitula govori se, razmišlja, raspravlja i odlučuje o različitim vidovima življenja evanđelja po uzoru na Sv. Oca Franju u okolnostima koje nas okružuju, ali i koje sami stvaramo. Franjo je, naime, kao i svaki čovjek rođen i živio u zadanom vremenu i prostoru koji nije sâm birao, ali ga je obuzet evanđeoskom ljubavlju ispunjao miomirisom Kristove riječi i prepoznavao Božji dar u svakom stvorenju.
Osobiti Božji dar prepoznavao je Franjo u braći koju mu je Gospodina dao na početku Reda Manje braće i koja će doći u Red sve do svršetka svijeta. Njima, to jest nama, uputio je i svoju oporuku, iz koje ovdje ističemo nekoliko uvijek aktualnih poruka.
- Početak Franjina evanđeoskoga života povezan je s njegovom promjenom stava prema gubavcima. “Dok sam bio u grijesima, bilo mi je veoma mrsko i gledati gubavce. I Gospodin me dovede među njih i ja sam im iskazivao milosrđe. I kad sam odlazio od njih, ono što mi se činilo mrskim pretvorilo mi se u duhovnu i tjelesnu slast.”
Kao što je to bilo sa Svetim Franjom tako i nas Gospodin često dovodi u društvo onih koje bismo mi po sebi najradije htjeli izbjeći. Ali upravo takvim skupinama i pojedincima, koji su zbog različitih razloga odbačeni i prezreni, trebamo iskazivati milosrđe i tada ćemo doživjet ljepotu zajedništva sa svim ljudima.
- Franjo je silno volio Crkvu i njezine pastire. On kaže „kad mi je Gospodin dao braću, nitkomi nije pokazao što mi valja činiti, nego mi je sam Svevišnji objavio da moram živjeti ponačinu svetog Evanđelja. I ja sam to u nekoliko riječi i jednostavno dao napisati, agospodin papa mi je potvrdio.”
Franjin poziv nije od ljudi, ali je Božji dar ljudima. A to je zapravo stvarnost Crkve koja je Tijelo Kristovo sastavljeno od mnogih udova. Stoga je Crkva, posredstvom gospodina pape, u Franji lako prepoznala i potvrdila originalni dar Božji u svojim udovima. To je način na koji i naša Provincija sa svojom raznovrsnom apostolskom djelatnošću želi i treba biti prepoznata i potvrđena u služenju mjesnoj i općoj Crkvi.
- Franjo je volio crkvu kao mjesto molitve. On kaže: „Mi klerici molili smo časoslov kao i klerici, a neklerici su molili Očenaše; i vrlo rado smo se zadržavali u crkvama“. Od svih oblika bratskoga zajedništva, molitveno zajedništvo najvidljiviji je znak da smo okupljeni u Božje ime. Primjer Franje i njegove prve braće svjedoči nam da je zajedničko stajanje pred Gospodinom izvor radosti i temelj svekolikoga bratskoga života.
- Pri kraju oporuke Franjo piše: „Kao što je Gospodin meni dao da jednostavno i čistokazujem i napišem Pravilo i ove riječi, tako ih i vi jednostavno i čisto shvatite i svetimdjelima opslužujte do konca.“
Osjeća se u tim Franjinim riječima bojazan da možda neće biti shvaćen ozbiljno; da će mu reći kako je govorio jedno, a mislio drugo. Ali jednostavnost – koja je jednaka istini – temelj je svakoga povjerenja. Zato Franjo ustraje na jednostavnosti do konca i poziva nas da i mi budemo jednostavni i iskreni u svojim međusobnim odnosima.
Draga braćo, s ovima mislima imamo u srcu cijelo naše Provincijsko bratstvo i zazivamo Božji blagoslov na sve nas koji smo u njemu sada i koji će u nj doći do svršetka svijeta.
Gospodin vam dao mir!
**************
Slavlje svete mise predvodio je novoizabrani provincijski ministar fra Marko Mrše, a u koncelebraciji su bili predsjednik Kapitula fra Darko Tepert, provincijski vikar fra Zoran Kutleša, definitori i braća kapitularci.
Propovijed provincijskog ministra fra Marka Mrše
Draga braćo,
Nakon što je Isus nahranio mnoštvo o čemu nam sveti Ivan govori na početku šestoga poglavlja svoga evanđelja, današnji se odlomak odnosi na jedan naoko sasvim običan završetak dana koji su učenici proveli s Isusom u Kafarnaumu i na Genezaretskom jezeru. No nije bio nimalo običan dan. Evanđelje slikovito pripovijeda i iznosi okolnosti u kojima su se učenici našli. Ostali su sami bez Isusa, ostali su u mraku, u tami i nesigurnosti. Spustili su se do jezera i ušli u lađicu. Zahvatio ih je mrak, ostali su sami, nesigurni u same sebe i nesigurni u ono što se oko njih zbiva. Plovili su po uzburkanom jezeru, ne znajući gdje se nalaze i kamo zapravo idu. U jednom trenutku, nakon što su prevalili određeni put, ugledaju Isusa koji hodi po moru i koji se približava lađi. Nisu ga odmah prepoznali i zato su se preplašili. On im reče: „Ne bojte se! Tada ga htjedoše uzeti u lađu, i lađa se odmah nađe na obali kamo su išli“.
Ova lađa o kojoj govori evanđelje zapravo je slika Crkve koju stoljećima udaraju valovi progonstva, krivovjerja i nevjere. Sveti Toma Akvinski, tumačeći Ivanovo evanđelje, govori da „onaj vjetar predstavlja iskušenja i progone koje će Crkva podnositi“. Pa i Isus je najavio učenicima: „Mene su progonili, i vas će progoniti“.
Crkva je kroz svoju povijest sve do danas bila izložena progonima, nailazila je na razne zapreke, kako unutar nje same tako i izvana. Vjera u Isusa Krista u prva tri stoljeća Crkve bila je strogo zabranjena. Koliko je samo mučenika vjeru u uskrsloga Krista posvjedočila svojom krvlju. Sjetimo se samo katakombi, mjesta pod zemljom koje su kršćani iskapali i na taj način svjedočile vjeru u Krista. Međutim, progonitelji kršćana, odnosno progonitelji Crkve su uništavali ono što je vidljivo, prolazno i propadljivo. Uništili su tijela Kristovih sljedbenika, ali nisu uništili duh, nisu uništili ni Crkvu ni njezinu svetost. Nepobitna je, stoga, činjenica da svetost Crkve nitko ne može uništiti, jer njezina svetost dolazi od Krista. Zato je on najavio Petru da će na njemu-Stijeni sagraditi Crkvu, ali ne bilo čiju, ne Petrovu, niti Crkvu koja bi pripadala bilo kojem apostolu, nego će sagraditi svoju Crkvu.
U događaju iz današnjeg evanđelja u jednom trenutku Isus je napustio apostole. A napustio ih je kao da im je time najavio da će doći vrijeme kada će se oni morati snalaziti sami i u nekom smislu živjeti bez njega. No, ipak ih nije napustio. Vratio im se i u tren oka je lađu u kojoj su plovili priveo na sigurno mjesto. Kao što nije napustio apostole tako isto Isus neće nikada napustiti svoju Crkvu, a to je potvrdio kad je rekao: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“. Ovu je spasonosnu istinu izgovorio Isus-Riječ o kojoj zbori početak Ivanova evanđelja. Nije dopustio da lađa potone, nije dopustio da Crkva nestane.
Kristovo obećanje i njegova božanska pomoć temelji su naše vjere da će Crkva, usprkos svim ljudskim slabostima i neizvjesnostima, ostati uvijek vjerna Kristu i biti će sveopći sakrament spasenja.
Svi vjernici su članovi te Crkve i krštenjem su pritjelovljeni Kristu, time osposobljeni sudjelovati na Kristovoj svećeničkoj, kraljevskoj i proročkoj službi. Na osobiti način smo to mi, sljedbenici svetog Franje koji je, znamo dobro, iznimno volio i ljubio Crkvu.
Draga braćo, ovih nekoliko dana smo na provincijskom kapitulu razmišljali i promišljali te donijeli smjernice života, rada i djelovanja sve naše braće kroz različite službe. Osim toga, izvršili smo i ono što propisuje naše zakonodavstvo, obavili smo izbore, prema našem općem i posebnom zakonodavstvu. No, puno je više prostora u kojem je svaki brat pozvan da primjerom svoga života svjedoči odabrani poziv i osjećaj pripadnosti Crkvi i franjevačkom redu kako bi na osobnoj i zajedničkoj razini svednevice ostvarivao i živio svoje poslanje. A sve to svaki pojedinačno i kao zajednica ostvarujemo u okviru crkvenog poslanja, kojeg je Isus predao svojim apostolima. I mi smo apostoli, odnosno mi smo oni koji su poslani ostvarivati i živjeti život i poslanje Crkve.
Draga braćo, na kraju ovog našeg provincijskog kapitula, pozivam vas i potičem da ostanemo vjerni Kristu i njegovoj Crkvi, vjerni svome zvanju i karizmi svetog oca Franje.
Ovo gdje smo sada i ono što smo do sada ostvarili nije ni početak ni kraj, nego je nastavak života i djelovanja na Gospodnjoj njivi. Živim u nadi da ćemo izmoliti i nova redovnička zvanja, da ćemo odgovoriti izazovima vremena u kojem živimo i sačuvati izvornost i aktualnost našega zvanja i poslanja. S Božjom pomoću tako neka bude. Amen
Izvor: www. franjevci-split.hr