Posted by Fra Lino Maupas uskoro bi mogao postati prvi blaženik rođen u Splitu, u Velome Varošu, a Splićani uvelike za njega nikad nisu ni čuli!
Dok s druge strane Jadrana, u Parmi gdje je živio tri desetljeća, još uvijek, devedeset godina nakon smrti, o njemu traje fama – živi glas svetosti, pa su mu u tom gradu podignuta čak tri brončana spomenika i dvije spomen-ploče, snimljen biografski film, tiskano nekoliko knjiga, ulice u Parmi i Rimu nazvane su njegovim imenom te ga se smatra zaštitnikom sirotinje. Budući da je još 1942. pokrenut biskupijski proces za beatifikaciju, fra Lino ima status Sluge Božjega, pa se preporučuje vjernicima da mu se utječu za pomoć, što Parmanci učestalo i čine, te svake godine hodočaste do njegove rodne kuće u splitskome Velome Varošu.
Glas o njegovu životu Italijom se proširio nadaleko, pa je i veliki papa reformator Pavao VI., ovih dana proglašen blaženim, u obraćanju provincijalima reda male braće koji su se 1967. godine okupili iz cijelog svijeta na Generalni kapitul, pored tisuća povijesnih franjevaca koji su snage posvetili borbi za siromašne, za primjer, uz svetoga Franu Asiškog govorio upravo o - fra Linu Splićaninu!
Djetinjstvo u splitskom Varošu
A tko je ovaj neobični franjevac svetoga života posvećenog najbjednijima, koji je u Parmi dobio nadimak ‘Fratello ladro – Fratar lopov’ kako je i naslov filma snimljenog 1971. godine u režiji Pina Tosinija. Zbog čega ‘lopov’? Među ostalim i zbog osebujne navade da u širokim rukavima fratarskog habita šverca hranu za siromašne preko carine koja je čuvala ulaz u grad, a znao je i u samostanu nekoliko minuta prije negoli su se fratri okupili na ručak iz tanjura svakome ‘ćoknuti’ malo, kako bi podijelio sirotinji.
No, vratimo se u splitski Veli Varoš, gdje je 30. kolovoza 1866. godine rođen Alpinolo Ildebrando Umberto Maupas, deseto dijete Ivana i Ruže rođene Marini. Maupasovi su porijeklom Francuzi, djed mu Petar Sebastijan rođen je u Parizu, u Dalmaciju je došao s Napoleonovim trupama, te je bio upravitelj vojnih bolnica Ilirskih pokrajina.
Oženio se Splićankom i imao dva sina, Petra i Ivana. Petar Dujam Maupas (1813. – 1891.), izabran je najprije za šibenskog biskupa, a potom za zadarskog nadbiskupa i metropolita crkvene pokrajine Dalmacije, smatran vrlo utjecajnom osobom u Austro-Ugarskoj, dok Se njegov brat Ivan, padovanski student, oženio glumicOM RozOM Marini iz Avenzzana s kojom se nastanio u Splitu i kao najmlađe dijete dobili su Alpinola, krštenog u velovaroškoj crkvi svetoga Križa.
Mali Alpinolo je do 1876. pohađao pučku školu, a onda se obitelj preselila u Zadar, gdje je odlučio pristupiti Franjevačkom redu. Habit oblači u Kopru 1882. godine i odabire redovničko ime Petar, godinu kasnije je u samostanu na otočiću Košljunu kod Krka, pridružen Provinciji svetog Jeronima i studira filozofiju, a u Zadru bogosloviju. No, 1886. godine je zamolio otpust iz reda, vraća se kući, a nakon godinu dana zatražio je ponovni primitak među franjevce, a ovog puta je smješten u Toskanu, gdje 1888. godine uzima ime Lino.
Kratko vrijeme boravi u Albaniji, no zbog operacije očiju stiže u Bolognu, gdje se pridružuje tamošnjoj franjevačkoj provinciji i nakon završetka studija zaređen je za svećenika u Forliju 1890. godine. Kratko vrijeme boravi u samostanu u Parmi, dvije godine u Cortemaggioreu, a u lipnju 1893. vraća se Parmu gdje u samostanu Blagovijesti ostaje do smrti. Ondje preuzima službu župnog vikara, 1900. imenovan je kapelanom zatvora ‘Sveti Frane’, najprije privremeno, a od 1915. godine i stalno, kad je preuzeo i službu kapelana u popravnom domu ‘Lambruschini’.
Kucao je na sva vrata i savjesti
U tom gradu nosi mnoge titule, sjećaju ga se kao duše grada, apostola ljubavi, čovjekoljupca, oca, brata i prijatelja siromašnog puka, ikone kršćanske ljubavi, žive poruke, socijalne inačice svetoga Frane Asiškoga sposobnog pokucati na sva vrata i savjesti. U Parmi je 1998. godine otvorena zaklada ‘Kuća oca Lina’ za starije osobe, a 1999. godine u dvorani konzistorija u Vatikanu je pred papom Ivanom Pavlom II. objavljena odluka Kongregacije za kauze svetaca kojoj se izjavljuje da je dokazano herojstvo kreposti fra Lina, te da ga se smije oslovljavati s ‘časni – venerabilis’.
Čime je mršavi fratar porijeklom iz Splita zaslužio toliko poštovanje stanovnika Parme? Kao vrelo priča o njemu može poslužiti fra Linova biografija parmanskog profesora i književnika Enrica Bavilaque, koji je fratra upoznao u zadnjim godinama njegova života i ostao zapanjen načinom svjedočenja franjevačke karizme:
‘Poznavao sam odavno popularno čudaštvo malog brata, raščupana i bijedna, crnih vatrenih očiju, isturene četvrtaste brade kako umorno korača gradskim uličicama, šuštava zgužvana habita, uvijek nabrekla od prikupljenih prokrijumčarenih stvari. Tko ga u Parmi nije poznavao? Ali približiti mu se, ući mu u dušu preko žive riječi, nije mi se posrećilo prije one godine koja je bila pretposljednja u njegovu smrtnom životu.’
Fra Lino mu je prišao na ulici i zamolio da kao jedan od kulturnih prvaka grada zabavi zatvorenike s nekoliko predavanja kako bi donio ‘malo oduška među žalosne zidine’. Između profesora i fratra razvilo se prijateljstvo, a Bevilaqua je odlučio zapisati štorije o fratrovim avanturama koje su se godinama širile Parmom.
Kratko nakon dolaska u Parmu fra Lino počinje svoj apostolat, vrluda danju i noću ulicama i predgrađima, obilazi bolesne, miri posvađane obitelji, donosi hranu siromašnima... U samostanu više nije bilo mira: dolazili su odasvud tražeći njegov savjet i pomoć. Bevilaqua je oduševljen berekinadama – a to je vjerojatno učio u splitskom djetinjstvu – pomoću kojih je dolazio do hrane, lijekova, novca za sirotinju... Bogati Parmiđani su ga voljeli, slušali su njegove jednostavne savjete i pozivali ga za stol. Nije odbijao poziv za raskošni ručak. No kad bi se stol napunio, fratrovo lice bi se snuždilo:
- Znate, ne osjećam se baš dobro... Ali mogao bih ponijeti...
I dok bi se zabrinuti domaćin snašao, fra Lino bi izvadio veliki komad škartoca, zamotao svoj dio ručka, spremio par komada kruha, čašu vina ispraznio u bočicu. I pozdravljao se, napominjući:
- Ako imate prst ulja... – pa zbunjeni ukućani napune i staklenku.
Za samostanskog subrata koji je vodio ekonomiju bio je noćna mora; iz smočnice bi svako malo nestao komad slanine ili sira, iz skladišta drvo za ogrjev, pokrivači... U šufitu samostana uredio je par sobica napunivši ih starom odjećom, prostirkama, ogrtačima, alatom...
Najaktivniji je bio prije fratarskog ručka – par minuta prije zavukao bi se u kuhinju i po loncima pokupio ‘višak’, a znao je ‘skratiti’ braću i za komad iz tanjura. Ako bi zagrintali, pravio se da ne čuje.
Razgovarao bi s nekim gospodinom za koga bi procIjenio da je dobrostojeći, a onda bi naglo zastao:
- Ajme, imate masnu maću na ogrtaču... pojeo vam je moljac... rasparao se šav... ne stoji vam dobro – svaka finta bila je dobra i dok se ovaj ne bi ni snašao fra Lino je nosio njegovu robu pod rukom u svoje skladište!
Pokretno skladište u fratarskom habitu
Fratarski habit pretvorio je u pravo pokretno skladište: unutra je bilo kruha, bočica s mlijekom i uljem, mesa, slatkiša, dječje odjeće. U to vrijeme Parma je kao i drugi talijanski gradovi bila zatvorena carinskim pojasom, no fra Lino je bio jedini kojeg carinici nisu zaustavljali:
- Okrenuli bi glavu na jednu stranu, on na drugu - piše Bevilaqua.
A odvjetnik Giovanni Agostinucci mu je ispričao kako je jednog zimskog dana u predgrađu pokraj njega prošao fra Lino s velikim paketom u ogrtaču.
- I danas dobar ulov, oče Lino – podbo ga je, a fra Lino mu pokaže što skriva: novorođenče od tri, četiri mjeseca!
- Što ćete s njim?!
- Ah kad biste smo znali... Ovo je dijete jedne siromašne žene, plućne bolesnice, dva dana nije okusilo mlijeka. Pa tražim neku kršćansku dušu koja bi se o njemu brinula!
Drugom prilikom je bebu donio gradonačelniku. Majka joj je umrla u bijedi, a on nije znao kud bi...
Novca nikad nije imao, stalno je živio u dugovima, a malenu plaću zatvorskog kapelana odmah bi podijelio siromasima i vraćao pozajmice. Kad ga je poglavar samostana natjerao da ispucale sandale zamijeni cipelama, barem za gradsku procesiju, jedva je pristao:
- Koja sramota, oče! U procesiju u cipelama! Svi su me gledali – očajavao je kasnije.
Ni noćima nije imao mira. Opat benediktinaca Emanuel Caronti naišao je na njega prije zore, vraćajući se s vlaka.
- Oče Lino! Što radite ovdje u ovo doba? – preplašio se redovnik.
- Gospodine opate, sama providnost vas je poslala... Treba mi žurno novaca! Objasnit ću vam kasnije – i čim je opat ispraznio torbicu, Lino nesta u mraku, a sutradan je pojasnio: pastorka je pobjegla od maćehe i morao ju je smjestiti u gostionicu, a nije imao novca za sobu. Lutao je ulicama kako bi nekog sreo i posudio... A kad se jedna zatvorenica porodila u zatvoru, usred noći je pokucao na vrata obližnje javne kuće kako bi isprosio povoje za dijete, jer ‘omnia munda mundis - čistima je sve čisto’.
Vraćajući se u samostan bio bi tako izmoren cjelodnevnim prikupljanjem i distribucijom pomoći da nije imao snage popeti se u sobicu, fratri bi ga zatekli kako spava na klupici u sakristiji ili u koru. A jedini porok za koji se zna bio mu je – duhan, volio je zapaliti cigaretu i tih par minuta bio je jedini predah u danu.
Film snimljen po njegovu životu ‘Fratello labro’ bavi se događajem iz lipnja 1914. godine kad je u Parmi izbio ‘Crveni tjedan’, a revolucionari su razbijali i pustošili crkvene objekte. Zastali su samo pred fra Linovim samostanom: ‘Ovdje ne!’, čulo se iz gomile. Anarhisti su, njih šezdesetorica pohapšeni i privedeni pred sud u Lucci. Za to vrijeme fra Lino je pomagao njihovim obiteljima, a na koncu je pozvan kao svjedok na suđenje. Zatekao ih je u sudnici u velikom kavezu i bacio se na rešetke, plakao je i on i siromašni anarhisti, grleći se i ljubeći. Pod dojmom ovog prizora - svi su pušteni kućama!
Smrt u tvornici “Barilla”
Za zatvorenike i maloljetnike u popravnom domu, čiji je bio duhovnik, gajio je posebnu sklonost. Tješio ih je, donosio vijesti i krijumčario pisma od obitelji, hranu i slatkiše. Nakon izlaska, brinuo se da im nađe posao, neprestano ih opravdavajući pred čuvarima i poslodavcima.
Na takvom jednom zadatku zadesila ga je i smrt, 14. svibnja 1924. godine. Tog jutra je jedva odslužio misu, a onda krenuo prema zatvoru. Prolazeći pokraj pogona tvornice ‘Barilla’, sjetio se da bi mogao predložiti vlasniku da zaposli jednog oca obitelji koja jedva sastavlja kraj s krajem. Ricardo Barilla ga je primio, ispričao mu je zbog čega je došao i zateturao. Dok su ga prenijeli na krevet, bio je već mrtav.
Četiri dana tijelo mu je bilo izložen u crkvi Blagovijesti, gdje je uz odar prošlo 15 tisuća građana. Na traženje zatvorenika koji su mu izradili lijes, mrtvo tijelo fra Lina prenoćilo je u zatvoru, a potom je priređen pogreb na kojem je bio cijeli grad.Parma ga nikad nije zaboravila, Split ga tek treba upoznati!
Rođen u kući Pavazza
Starije Maupasove biografije navode kako se rodio u kući Pavazza u Sinovčićevoj ulici u Velome Varošu, no fra Lav Krivić mjesto njegova rođenja smješta u kuću Pavazza u Milićevoj 16, pedesetak metara poviše crkve Svetoga Križa.
-- Doista u Varošu postoje dvije kuće Pavazza, no sjećanje na mjesto fra Linova rođenja je nestalo. Našoj obitelji pripadala je ona u Milićevoj, a naš otac rođen 1909. godine zvao se Lino, što je vrlo rijetko ime u Splitu, no moguće je kako ga je dobio upravo po fra Linu Maupasu – pojasnio nam je Branko Pavazza, voditelj splitskog Restauratorskog odjela.
Tri spomenika
U Parmi su čak tri brončana spomenika u prirodnoj veličini podignuta u čast fra Lina Maupasa. Prvi je iz 1929. godine djelo Guglielma Caccianiana gradskom groblju 'Valetta', a sličan spomenik je i kod zdenca na groblju. Na trgu Inzani je rad kiparice Jucci Ungolotti iz 1996. godine. Na starom pogonu 'Barille' gdje je izdahnuo postavljena je spomen ploča, a godinu nakon smrti reljef s natpisom podignut je u zatvoru gdje je bio kapelan. Ulice s njegovim imenom su u Parmi i u Rimu.
Dr. fra Bernardin Škunca, teolog-liturgičar i književnik napisao je predgovor fra Linovoj biografiji koju je s talijanskog preveo fra Stjepan Pupić Bakrač.
-- O fra Linu Maupasu tiskana je u Splitu knjiga 'Među vukovima' ratne 1942. godine, a jednu knjižicu napisao je i fra Lav Krivić. No kod nas se o njemu još uvijek vrlo malo zna. Koliko ga vole talijanski vjernici shvatio sam upoznavši u Bologni 2006. godine fra Berarda Rossija, koji je bio postulator kauze za proglašenje fra Lina blaženim i tada me pozvao u Parmu. U tom gradu je ostavio toliki trag da i danas o njemu postoji živi spomen i jako ga poštuju kao jednog od duhovnih velikana – ispričao nam je fra Bernardin o fra Linu, koji je franjevačku formaciju započeo upravo u Provinciji sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru.
-- Mi ga svakako možemo smatrati svojim, osobito jer je bitno razdoblje odrastanja proveo u Splitu i Zadru. Njegova posvećenost najbjednijima u društvu u vrijeme rađanja radničkog pokreta, socijalno-karitativni rad kojem se predavao cijelim bićem, čini ga aktualnim upravo u doba današnjeg pape Frane koji inzistira na milosrdnom poimanju kršćanstva, a to je razlog i zbog kojeg ga je posebno štovao papa Pavao VI., predstavljajući velike ideje kršćanstva kao 'Civilizacije ljubavi' – ističe fra Bernardin.
DAMIR ŠARAC
Izvor: http://misija.slobodnadalmacija.hr