Dalmacijo, kruno svita,
eto spavaš puno lita:
mnogi vrsni biše ljudi,
da te nitko ne probudi,
već Grabovac kasno dođe,
buditi te on sam pođe.
Nut ustani malo gori
ter ti sa mnom progovori.
Od koga si majka bila,
i kriposna tvoja dila,
što ji sada nije više,
nut mi reci, kud se diše?
Što si tako doli pala,
u zemlju se ukopala?
Kamo tvoja stara sila,
kakva jesi prija bila?
Nevirnici sad te gaze,
što si bila, to ne paze.
Odgovora:
Nut podigni malo ploče,
s tobom zborim da Grabovče.
Pisaoci mnogi slažu,
ništo knjige malo kažu,
jer su stare pogorile,
što s' od mene ke zborile.
Starog jošter za vrimena
lipa biju men' imena.
Soko, zmaja, gledaj lava,
moja biše viša slava:
junačka sam bila mati,
svi narodi to će znati.
Druga taka ne bi majka,
to žalosna znade ajka.
Što l' me pitaš, gdi sam pala,
nut od svita kam' ostala?
Nisam pala k zemlji prva,
do najposli ja se rva.
Mal sad žalim sokoliće:
tužni traže, prose piće.
Čujem od nji mnogo plača,
vidim, da svit vas iztanča.
Žalim, reko, moje ptiće,
jer nejmaju tužni sriće.
Što l' me pitaš od kriposti,
imala sam mnogo dosti.
Bani, kralji biše mnozi,
bogastva se k meni vozi.
Za vrimena jošter stari
od men' biju i cešari,
naučeni ljudi, sveti,
tada k meni srića leti,
pak biskupi, pape rimske.
A krajine nut solinske!
Ukraj mora gledaj Splita,
je li kao jedna kita:
obiližja lipi stvari,
naslađenja dika stari.
Neka ovo svaki znade,
da na svitu ne imade,
ovo stvari što ću reći,
doisto jih nije veći.
Nut tvrdine Zadra grada,
Šibenika crkve zgrada,
u Trogiru zvona slita,
a zvonika nut od Splita!
Najstariji svetac koji?
On u Zadru eno stoji.
Najmudriji odklen biše?
Dalmatin je, vas svit piše.
Dalmacije slave znajte,
Cicerona nut pitajte.
Što l' Dalmatin mnoge muči,
u Taliji to nauči,
pak ako se on zanesa,
mnoge posla na nebesa.
Kakvi biše Dalmatini?
Svak' govori, da su virni.
Zemlje, gradi njim padaše,
s crkvom, s Rimom ti vladaše.
Dalmacija biše slavna,
premda sada bi odavna.
Dalmatinskog ne bi mača,
mali evo sad iztanča,
na oružju ke slobodi,
da s' na svitu ne naodi.
Dalmatinskog čista srca
sve pomori tužna šmrca,
od dobrote lipa ploda
sad odnese sve to voda.
Na što tužna danas spade,
osičena ka ostade!
Kamo tvoja prva slava,
gdi bijaše majka lava?
U sužanjstvu Bosna osta,
tog i tebi ima dosta.
Mnogi prija tebe brati,
slomiše te kruto rati.
Vele li se rđi prida,
ista zemlja sada izda,
već ne dade ploda više,
sve t' nesriće pridobiše.
Cetine će mnogo proći,
dok ti dobro bude doći.
Al to grisi jesu stari,
ovi nigda ne bi stvari.
Moš li više bit uboga?
Nejma drugog neg već Boga.
Ni Bog drugo ne će dati,
jer će brzo na sud zvati.
Dobro, koje prija biše,
do istine ne će više.
Kamo tvoje lipo voće?
Sad si puna svake zloće.
Ka nesrića teb' privari,
Dalmatini kamo t' stari,
Nut Pompeja velikoga,
Alešandra kolikoga
upitajte, s kim odiše,
zemlje, grade pridobiše.
»Vojevasmo z Dalmatini,
svidočimo to istini:
od vojnika ne bi veći«
to obadva oće reći.
Od Atile svit drćaše,
premda nikom ne prićaše.
Sad te svaka rđa gazi,
pak još ide ter te mrazi.
Sad si puna svake rđe,
a još posli biće grđe.
fra Filip Grabovac ,1746.
Izvor: Filip Grabovac, Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti arvackoga, KS, Zagreb, 1998.
Foto: Šibenik, www. croatia.hr