Kako se za života (na)učiti umiranju? Ars moriendi, ars vivendi

BogoslovPosted by

Nije li to nalik besmislenoj obuci koja nas teži osposobiti za nešto što nikad nećemo biti u prilici učiniti, jer trenutak smrti, ili događaj iste, nije dio života? Znači li to oblikovanje takva života kojega je smrt nekakav logičan, smislen dio poput odjave koja slijedi nakon završetka filma ili točke na kraju rečenice? Ili, možda, priprava kako bi ono nepoznato što neminovno slijedi dočekali što spremniji, s manje tjeskobe, opremljeni nadom, utjehom, hrabrošću ili ravnodušnošću? Kao vojnik koji spremno čeka na obračun s neprijateljem.

Vježbanje umiranja tiče se preobražaja viđenja svijeta u kojemu nam valja izgubiti prijašnji vid, zemaljske oči navezane na tjelesno, ono isključivo osjetilno kako bi zadobili nov pogled drukčiji od onoga kojim vladaju prohtjevi tijela i naše egoistične strasti. Napuštanje tog osjetilnog načina gledanja na svijet u korist onoga duhovnoga, Platon povezuje s procesom odvajanja duše od tijela koji se zbiva u času smrti. U tomu smislu, filozofija kao učenje umiranja odnosi se na stjecanje umijeća promatranja i promišljanja stvarnosti iz perspektive duše koja je srodna onom nematerijalnom, vječnom svijetu ideja. Njezino je poslanje izbrusiti leće za pogled koji je sukladan onomu istinitom, lijepom i dobrom što se zrcali u nepromjenjivim, nematerijalnim idejama. Plod tog pogleda je theoria, istinsko znanje u motrenju.

Kada bismo vječno živjeli na zemlji ne bi mogli ni znali cijeniti vrijednost trenutaka u kojima se odvija čitav naš život. Vječnost bi ih učinila beznačajnima, štoviše, nepodnošljivima. Onaj koji ima neograničenu količnu novca manje ga cijeni od onoga koji ima samo dva novčića. Razmišljanje o vlastitoj smrti ne mora nužno gasiti svaku iskru vedrine postojanja i sve bojiti u jezovitu crninu ništavila. Ono itekako može pomoći da se bolje i potpunije živi, uputiti da se sa više svjesnosti, žara i poleta iskoristi i proživi svaki trenutak koji nam je darovan, neponovljiv i jedinstven.

Najveće rasipništvo je gubljenje vremena. Kada u bescjenje bacamo to blago uvjereni da ga imamo napretek. Svijest o vlastitoj smrtnosti zove na pravost postojanja upravo zato što predstavlja bitan vid samosvijesti – oročeno vrijeme našega opstanka na svijetu. Ljudi su po tomu nalik produktu kojega valja konzumirati u zadanom, prolaznom roku. Uz nelagodnu iznimku koja upozorava na njegovu neodređenost i neizvjesnost.

Živjeti svaki čas kao da nam je posljednji znači nalaziti sreću usred svakoga trenutka koji je apsolutna vrijednost sam po sebi. Ta usredotočenost na sadašnjost nema ništa sa stereotipnim stavovima prema životu, koji mogu biti očekivanje lošega (pesimizam) ili nadanje boljemu (optimizam) ili pak žaljenje za prošlim (nostalgija). To je trezveni realizam koji nas uči da se ne živi u prošlosti ni u budućnosti, nego jedino u sadašnjosti koja nam se nadaje u izuzetnim trenutcima od kojih je svaki neponovljiva prilika koju je glupo propustiti.

Misao o smrti svojevrsna je škola pozornosti čija prva lekcija glasi: ono najvrijednije u životu jest sam život. Svjesnost o neizmjernoj vrijednosti sadašnjih trenutaka čini siguran dobitak u životnoj igri na sreću. Onaj koji vrjednuje svaki trenutak vlastita postojanja ništa ne uzima zdravo za gotovo. Takvome je sutrašnji dan nenadan, neprocjenjiv dar kojemu se od srca raduje.

Smrt, oplemenjena mišlju, postaje bliska, intimno naša. Biva pouzdanim vodičem za pravilnu uporabu života. Priječi nehajnost i nesmotrenost u kojoj se olako živi a teško umire. Ukazuje na ozbiljnost i važnost svih prilika koje su nam jednokratno ukazane. Pomisao da ćemo nešto izgubiti navodi nas da to što čvršće držimo ili brižnije čuvamo. Slično je i sa životom. Ophoditi se s njime kao s draguljem omogućuje nam življenje njegova bogatstva. Takvo znalačko korištenje života, potpomognuto sviješću o vlastitoj smrtnosti, svojstveno je mudracu. Daleko od svakog gubitka sebe, u njoj je prepoznao pomoć za valjano življenje. Stoga, kad jednom nastupi, pojavit će se kao konačan znak ili pečat vjerodostojnosti života. Kao dopuna koja potpunije svjedoči o njegovu smislu, a nipošto o apsurdu i ništavilu.

Hrvoje Petrušić

Foto: mozaici u Ravenni