Posted by Tko je ikada razgovarao s čovjekom koji vjeruje da ga progoni neka tajna služba, zna o čemu je riječ. Takav čovjek ne griješi u zaključivanju. Naprotiv, zaključuje besprijekorno. Ako mu kažete da ga nitko ne prati, on će vam mirno odgovoriti da upravo tako izgleda savršeno praćenje. Ako mu pokažete da nema nikakvih dokaza, reći će da je odsutnost dokaza najbolji dokaz koliko su moćni oni koji dokaze uklanjaju. Njegova je logika neprobojna. Njegov je sustav zatvoren, dosljedan, bez pukotine. I upravo je to njegova bolest. Zdrav čovjek živi u svijetu punom pukotina, pukotina kroz koje ulaze sumnja, smijeh, iznenađenje, drugi ljudi. Luđak je svoje pukotine zazidao. On stanuje u savršenoj kugli vlastite dosljednosti, a savršena kugla, kako znamo iz geometrije, nema vrata.
Tu se krije paradoks koji Chesterton nikada nije prestao ponavljati, jer ga svijet nikada nije prestao zaboravljati: razum sam po sebi ne čuva od ludila. Razum je izvrstan sluga i katastrofalan gospodar.
On je poput mlina: melje savršeno, ali melje ono što mu se stavi. Ako mu date pšenicu, dat će vam brašno; et cetera. Luđakov mlin radi besprijekorno. Problem nije u mlinu. Problem je u tome što u njega više ništa ne ulazi izvana. Jer što je to „sve" što je luđak izgubio, a razum zadržao? Chesterton bi rekao: izgubio je zdravu nelogičnost običnog života. Izgubio je sposobnost da se nasmije samome sebi, a smijeh nad samim sobom prva je i najjeftinija terapija koju je čovječanstvo izumilo. Izgubio je čuđenje, onaj temeljni osjećaj da je svijet dar, a ne dedukcija; da trava nije zelena zato što iz nečega slijedi, nego zato što se Bogu tako svidjelo, i da je to divno. Izgubio je zahvalnost, koja je pamćenje srca. Izgubio je, konačno, druge ljude, jer u savršenom sustavu nema mjesta za tuđu slobodu, za tuđe iznenađenje, za mogućnost da netko drugi ima pravo.
Zdrav razum, naime, nije razum koji sve objašnjava. Zdrav razum je razum koji zna da sve ne mora objasniti. Pjesnik, kaže Chesterton, želi glavom u nebesa, i uspijeva. Logičar želi nebesa u glavu, i glava mu pukne.
Pjesnik pliva beskrajnim morem i uživa; racionalist pokušava to more preplivati, izmjeriti, iscrpsti, i utopi se. Mistika je ono što čovjeka drži zdravim: dopuštenje da postoji tajna, jedan neprozirni kut svemira, jedno „ne znam" izgovoreno s olakšanjem, a ne s porazom. Dokle god čovjek ima svoju tajnu, ima i svoje zdravlje. Onoga dana kada sve razjasni, kada mu sustav klikne bez ostatka, kada mu se svemir svede na jednu jedinu jednadžbu, toga dana treba zvati liječnika.
Ovdje moderni čovjek obično uloži prigovor. Zar nije upravo religija taj zatvoreni sustav? Zar vjernik nije čovjek koji sve objašnjava jednom idejom, koji na svako pitanje ima odgovor „Bog"? Prigovor zvuči snažno, ali počiva na zamjeni teza. Vjera nije objašnjenje koje zatvara, nego povjerenje koje otvara. Vjernik ne kaže: „Sve razumijem jer znam Boga." Vjernik kaže: „Smijem ne razumjeti sve, jer Netko razumije umjesto mene." To je razlika između zatvorenika koji tvrdi da je njegova ćelija cijeli svemir i djeteta koje mirno spava u kući čije sve sobe ne poznaje.
Luđak je čovjek koji je svemir smanjio na veličinu svoje glave. Vjernik je čovjek koji je pristao na to da mu je glava premalena za svemir, i kojemu je zbog toga lakše, a ne teže.
Zato je krug savršen simbol ludila, a križ savršen simbol zdravlja. Krug je zatvoren, dovršen, vraća se sam u sebe; ne može rasti, može se samo vrtjeti. Križ je u svome središtu proturječje, sudar dviju linija, ali upravo zato njegove četiri grane mogu rasti u beskraj, a da ne izgube oblik. Zdrav čovjek je čovjek križa u vrlo praktičnom smislu: on u sebi nosi napetosti koje ne razrješuje na silu. Vjeruje u pravdu i u milosrđe, u slobodu i u poslušnost, u ozbiljnost života i u njegovu humorističnost, i ne žuri se te napetosti izravnati u jednu ravnu, mrtvu crtu. Luđak, naprotiv, ne podnosi napetost. On mora sve svesti na jedno. Jedan uzrok, jedan neprijatelj, jednu ideju. Monomanija je, uostalom, jedina manija: čovjek ne poludi od previše misli, nego od jedne jedine misli koja je pojela sve ostale.
I zato Chestertonova rečenica nije samo dijagnoza pojedinaca u ustanovama. Ona je dijagnoza doba, epoha i ideologija. Postoje ideologije koje su, kao i luđak, izgubile sve osim razuma: sustavi koji besprijekorno zaključuju iz jedne premise i spremni su, u ime te dosljednosti, pregaziti sve što se s njome ne slaže, uključujući i stvarnost. Dvadeseto stoljeće bilo je, u tom smislu, najracionalnije i najluđe stoljeće u povijesti: nikada se toliko klalo s tako urednim argumentima.
Ludilo velikih razmjera ne izgleda kao kaos. Izgleda kao red, kao onaj jezivi, geometrijski, do kraja provedeni red kojemu nedostaje samo jedna sitnica: čovjek.
Lijek koji Chesterton propisuje smiješno je jednostavan, kao i svi pravi lijekovi. Protiv savršenoga kruga ne pomaže bolja logika, luđaka se ne može nadmudriti, njegova je tvrđava logički besprijekorna. Pomaže samo prozor. Pomaže sve ono što u sustav ulazi izvana i što se sustavu ne da svesti: dobar humor, koji je priznanje da nisam mjera svih stvari; zahvalnost, koja je priznanje da nisam sve sam napravio; drugi čovjek, koji je priznanje da nisam sam; i molitva, koja je priznanje da postoji Netko kome mogu reći „ne razumijem", i da to nije poraz razuma, nego njegovo spasenje. Jer razum je spašen tek onda kada zna kome služi. Prepušten samome sebi, on se vrti u krug, sve brže i sve savršenije, dok se ne pretvori u ono što Chesterton naziva najužim od svih zatvora: u glavu iz koje se više ne izlazi.
Zdrav čovjek, na kraju, nije onaj koji je slomio razum da bi disao. Zdrav čovjek je onaj koji je razumu otvorio prozor — i pustio da u sobu uđe zrak koji nije on proizveo, svjetlo koje nije on upalio i svijet koji, hvala Bogu, nije on izmislio.
fra Filip Čogelja