S 11 godina ostao je bez majke, oca je vidio samo jednom, i to s leđa…

BogoslovPosted by

Kada je fra Ilija Vrdoljak, provincijal Franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, na misi zadušnici za fra Bonaventuru Dudu o najvećoj tajni njegova života, djetinjstvu koje je, kao dječak s imenom Roko, proveo bez majke i oca i u velikom siromaštvu, gotovo nikoga nije bilo u crkvi sv. Franje na zagrebačkom Kaptolu kome nisu zasuzile oči.

Naime, p. Duda gotovo nikada nije govorio o toj tužnoj strani svoga života, čak ni svojoj braći franjevcima s kojima je živio od 11. do 94. godine svoga života. Teška životna sudbina jednog Božjeg sirotana koji već od najranijih godina svoga djetinjstva biva prisiljen živjeti izvan obiteljskog doma. Božja milost nadasve i ljudi koje je Bog poslao da pomognu tome djetetu, duhovni su humus iz kojega je izrastao veliki čovjek pred čijim životom danas stojimo s poštovanjem. Premda je 83 godine živio među nama, mi njegova braća, nismo se usuđivali pitati o tih jedanaest godina života maloga Roka, ponajprije jer smo ga cijenili i bojali se da ga ne povrijedimo. Ta modrica na tijelu njegova bića odredila je u bitnome njegov život – rekao je fra Ilija Vrdoljak navodeći kako je maloga Roka majka ostavila kod svoje sestre u rodnom selu kako bi sama pošla tražiti posao u Rijeci, da bi prehranila sebe i sina. Mali Roko jedva da se sjećao lika svoje majke, koja ga je posjećivala vikendima u Krasu, no koja se ubrzo razboljela i umrla.

Lijepe majčine pjesme

Ostao sam rano bez svoje majke, u svojoj jedanaestoj godini. I mnogo je godina od tada prošlo… Njezina se lika sjećam nejasno, kao u magli, i ne mogu dozvati u sjećanje njezino lice. Ali u meni je ostalo nešto njeno, sve do danas. Duboko u meni ostao je njezin glas i njezina pjesma. Moja mama jako je lijepo pjevala. Išla je u Rijeci u crkvu Srca Isusova i tamo je pjevala. Kada bi dolazila u Kras, u našoj kući skupile bi se njezine prijateljice, a ona ih je učila pjevati crkvene pjesme. I sada, nakon toliko godina, u sebi čujem njezinu pjesmu. O, to su bili nezaboravni dani, lijepi i sretni dani – ispričao je 2009. o svojoj majci p. Duda jednoj Krasanki, Radmili Borović, koja je svjedočanstva o njegovu djetinjstvu prikupila i objavila u knjizi “Roko u Krasu i Kras u srcu fra Bonaventure”.

Ona piše kako je veliku ulogu u odgoju maloga Roka imala Marija Duda, sestra njegove majke Antice, koju je mali Roko jako volio. Roko još nije bio ni prohodao, a njegova se mama morala vratiti na posao u Rijeku jer živjeti se moralo. Ostavila ga je u sigurnim rukama sestre Marije, koja ga je brižno i s mnogo ljubavi odgajala kao vlastito dijete. S njom je Roko u Krasu živio do svoje sedme godine i često je znao reći kako su mu to bili najljepši dani djetinjstva – bilježi Radmila Borović.

Živeći kod tete Marije, mali je Roko često pratio djecu na putu do škole, pa je i sam poželio krenuti u školu. Povjerio je to mami Antici, no ona mu je rekla kako još uvijek nema dovoljno godina, ali da je usprkos tome već zreo za školu. Ovakav majčin odgovor ohrabrio je petogodišnjeg Roka pa je čekao početak školske godine i onda odlučio. U jesen 1929., nakon što je pokucao, ušao je u učionicu pučke škole u Krasu. Pristojno je pozdravio mladu učiteljicu Nevenku Trinajstić, a onda odlučno rekao: “Ja bin se ote zapisat va školu!” Učiteljica je začuđeno promatrala tog odvažnog dječačića pred sobom, nasmijala se i pomislila da će biti zadovoljan njezinim odgovorom: “Ali ti si još mali za školu, a ja imam previše djece u školi” Roko se nije dao smesti i bio je uporan: “Ali, ja bin ote hodit va školu, ja bin tako rado vole poć va školu!” Kada je učiteljica ugledala njegov molećiv pogled u plavim bistrim očima, nije mogla a da ne odgovori: “Dođi za sedam dana, naći ćemo neko mjesto za tebe” – bilježi Radmila Borović dodajući kako je Roko, premda je bio najmlađi, bio najbolji od sve djece i uvijek je bio odličan.

Tih dana u Krasu prisjetio se i sam p. Bonaventura, rekavši kako je tada bio “siromašan kao crkveni miš”. Znate zašto se tako kaže? Zato što u crkvi nema hrane ni za miša! Ali kada danas razmišljam, sjećajući se tih dana i svojega djetinjstva u Krasu, unatoč svemu, mogu reći da sam imao zaista lijepo i sretno djetinjstvo – posvjedočio je p. Duda. Međutim, u jesen 1931. i teta Marija je, pritisnuta neimaštinom, morala potražiti posao u Rijeci pa je našla posao na Sušaku, a Roka je predala u dobre ruke Kati Dudi, ženi ujaka Frana, prvog rođaka Rokove majke, koji je u to vrijeme bio u Americi. Našao sam u toj kući, uz dobrotu ujne Kate, još nešto što mi je u tim godinama trebalo, a to su bila moja dva rođaka, Ive i Augustin, s kojima sam zajedno pisao zadaće i molio, ali smo nas trojica i u igri bila nenadmašna!

Lijepo je tada bilo imati dva prijatelja istih godina – povjedočio je p. Duda. No nakon što je završio četvrti razred u Krasu, obitelj je počela razmišljati kamo će dalje s Rokom jer se svaka obitelj nosila sa svojim problemima i životom, pa je “obiteljsko vijeće” odlučilo kako će biti najbolje da se preseli u Rijeku k teti Kate, koja je živjela sa suprugom Giovannijem Nolijem, Talijanom rodom s Korzike, dobrim čovjekom s kojim je imala dva sina. Roku je bilo teško napustiti Kras, ali je prihvatio tu odluku bez riječi, radujući se kako će konačno biti u jednoj pravoj obitelji, koja ga je oduševljeno dočekala.

Ali izgleda da Roku nije bilo suđeno da se skrasi i bude sretno dijete. Talijani su otkrili da kod njihova djelatnika, pograničnog policajca Nolija stanuje jedan Hrvat, dječak Roko Duda. Bili su nemilosrdni i Roko je iz Rijeke dobio izgon. Prepušten sam sebi, s još nenavršenih deset godina života, Roko se našao sam na ulicama Sušaka. Teta Kate i njezina obitelj ispratili su ga u suzama. Davali su mu savjete kako i gdje bi se na Sušaku mogao skloniti – bilježi Radmila Borović dodajući kako Roko tada nije padao u očaj, već je živio kao podstanar i dijelio stan s fizičkim radnicima na Delti, a zatim u potkrovlju Strossmayerove 3.

Zbog nešto boljih uvjeta ili niže stanarine često se selio. Građansku školu u Sušaku Roko je redovito pohađao i unatoč svemu dobivao odlične ocjene. Bio je jedini đak u toj školi koji se zbog siromaštva hranio u dječjem skloništu na Pećinama. Od ručka je u lončiću dio obroka nosio kući za večeru – bilježi Radmila Borović dodajući da je tada Roko ponovno poželio ministrirati u crkvi pa se pred Božić 1933. uputio časnim sestrama, ali je bio odbijen jer su mu rekle da imaju dovoljno ministranata.

Sljedećeg jutra, prije sedam sati, uoči jutarnjem mise, Roko se stisnuo pred crkvenim vratima, nadao se i čekao. I dočekao je! Zbog velike studeni nije se pojavio nijedan ministrant. Pozvala ga je časna sestra Danila Barac. Rokova životna priča duboko ju je ganula. Unatoč siromaštvu, bio je dostojanstven i toliko sretan što će biti ministrant. Ovaj susret sa s. Danilom o. Bonaventura smatra Božjom milošću. Ona je bila jedna od osoba koju mu je nevidljiva Božja ruka tijekom života poslala u susret – piše ona dodajući kako mu se tada ministriranjem poboljšao i životni status pa je kod sestara prije odlaska u školu dobivao doručak, a kasnije i večeru, dok je za praznike imao i cjelodnevni boravak. Pritom je s. Danila bila njegova učiteljica i nenametljivo mu je savjetovala da izabere duhovno zvanje.

– Bio sam član obitelji, a ne kao neka prikrpa, s kojom nitko ne zna kamo bi… Živio sam kao mali kraljević! A tim je svijetom za mene gospodarila skromna, ali odlučna duša sestre Danile, koja je ljubila Isusa Krista u meni siromahu! – posvjedočio je jednom p. Duda koji se kod sestara upoznao s franjevcima s Trsata, koji su kod njih služili svete mise.

Majčina smrt

S vremenom je postao opčinjen Trsatom, koji je cijeloga života nazivao svojim drugim domom. Fratri su ga rado susretali i počastili ga vidjevši u njemu siromašnog bistrog dječaka, koji sve hoće i sve želi. Malog Roka zadesila je u to vrijeme još jedna nedaća. U siječnju 1935. umrla mu je majka. Posljednji ju je put vidio četiri godine ranije, jer radi siromaštva i teških prilika nije mogao otputovati u Klenovnik i posjetiti majku na bolesničkoj postelji. Tako je u dobi od 11 godina Roko ostao bez oba roditelja, budući da oca nikad nije ni upoznao – bilježi Radmila Borović.

– Tatu sam samo jednom vidio, odostraga. Pokazala mi ga je teta u Rijeci, kod kapucina, kada je pokraj nas prošao… – rekao je o svome ocu p. Duda posvećujući, bez obzira na sve životne okolnosti, molitve ocu i majci jer su mu oni podarili život. Nakon drugog razreda gimnazije počeo je razmišljati o životnom pozivu, a budući da su mu fratri bili bliski, odlučio im se obratiti.

– Što bi ti želio, mali Roko? – pitao ga je gvardijan fra Leonard Novaković, a on je bez okolišanja odgovorio: “Ja bih želio kod vas u samostanu biti kuhar!” Poznavajući Roka, gvardijan je znao da bi bila šteta da tako pametno i bistro dijete završi u samostanskoj kuhinji pa ga je pitao bi li on htio i dalje ići u školu.

– O, kako rado! Ali ja sam siromašan, nema mi tko plaćati školu! – odgovorio je Roko, na što mu je gvardijan uzvratio da se ništa ne brine jer ga on šalje na nastavak školovanja u Varaždin. Ljeti 1935. gvardijan Novaković odlučio je Roku dati smještaj u samostanu na Trsatu. Tako je u dobi od nešto malo više od 11 godina Roko došao živjeti u samostan. U to je vrijeme sudjelovao na jutarnjim samostanskim misama. Jednom prilikom vidio je mlade franjevačke novake koji su prvi put bili obučeni u franjevački habit. Roko je pažljivo pratio cijeli obred i upućene im riječi te je tada odlučio: ja ću postati franjevac! – bilježi Radmila Borović dodajući kako je Roko franjevački novicijat započeo u Varaždinu, jer je u to vrijeme Trsat bio pod talijanskom okupacijom.

Povijest jednog dječaka

Roko je prvi put obukao franjevačkih habit 14. kolovoza 1941., a provincijal je njegovo oblačenje završio riječima: “Ubuduće ćeš se zvati fra Bonaventura!” – piše Radmila Borović o djetinjstvu siromašnog dječaka Roka iz Krasa, kasnije legendarnog fra Bonaventure Dude.

Prateći u svom dugogodišnjem radu ljudske sudbine i osobno gradeći svoj odnos s fra Bonaventurom, smatram da je povijest ovoga dječaka odredila sve ono ostalo u životu ovoga velikoga čovjeka. On nikada nije prestao živjeti u njemu i on je u svim svojim susretanjima s ljudima tražio i oživljavao maloga Roka. Bonaventuru se ne može razumjeti bez Roka i on je ključ za razumijevanje svega ovoga vremena nakon njegove 11. godine života – kaže fra Ilija Vrdoljak, dodajući kako je Božja ruka vrlo vidljivo vodila sudbinu ovoga dječaka kojega je odabrala za svoje planove.

Iz te malenosti i siromaštva – kao veličine, a ne kao nedostatka – iz te toliko vidljive Božje providnosti i milosti koja je pratila njegov život i koje je on čitav svoj život bio svjestan nastala su njegova životna uvjerenja, njegova tako osjetljiva i fina svetačka duša, njegova udivljenost i neizreciva zahvalnost na Božjom blizinom, njegovi stavovi, njegov psihološki, ljudski, intelektualni, franjevački i crkveni profil. Kroz duge godine njegova života sve se to pretvaralo i oblikovalo u duboko vjerničko i sveto življenje, koje je sve više ispunjalo i dovršavalo njegov lik – kaže provincijal Vrdoljak dodajući da ga se osobno duboko dojmila ova priča o dječaku Roku, zahvatila ga dubokim sažaljenjem i suosjećanjem kada ju je u miru čitao ovih dana nakon njegove smrti razmišljajući o njemu jer “kroz oči maloga Roka svijet je izgledao drugačiji”.

– On je i Franju i Isusa gledao tim očima siromaha i siročeta, koje traži toplinu doma i majke i koji u asiškom siromašku prepoznaje sebi bliskog sirotana, a u djetetu iz Nazareta i njegovom siromaštvu i sudbini i sliku samoga sebe. On se poistovjetio s malenima o kojima je govorio njegov Učitelj, čijim se evanđeljem on svakodnevno hranio i koje je bilo njegov kruh svagdanji, kao i čežnja za Gospinom majčinskom ljubavlju.

Kroz Rokove oči

Roko nije imao svaki dan dovoljno kruha i ljubavi i zato ih je znao cijeniti – kaže fra Ilija Vrdoljak dodajući da je to “ključ” kako je Bonaventura kroz Rokove oči čitao i doživljavao evanđelje i često s ushitom i divljenjem, a ponekad i suzama stajao pred otajstvom Božića i Muke, promatrajući na taj način i ljude oko sebe, tražeći Božju dobrotu u njima. Siromasi su uvijek bili oni koji su ganuli njegovo srce. Oni su ga uvijek vraćali njemu samome, kući njegove duše – kaže Vrdoljak.

Darko Pavičić

Izvor: www.vecernji.hr