Razlika između pretkoncilskih i koncilskih katolika

BogoslovPosted by

S Drugim vatikanskim koncilom Crkva se vratila na evanđeoske izvore, pa umjesto ideološkog može sada zastupati proročko stajalište. A između ta dva stajališta zjapi nepremostiva razlika. Dok su proroci nekoć jedino opominjali svoj izabrani narod – što je istoznačnica buduće Crkve – želeći ga kušnjama popraviti, dotle ideolozi katoličkog integrizma napadaju samo tuđi svijet i njega hoće promijeniti, dok za sebe nemaju ni jedne riječi prijekora ili opomene. Otuda procjep u Crkvi, na one koji žele sebe popraviti i one koji u tuđoj propasti vide svoje spasenje. To će se sučeljavanje nastaviti i poslije Drugoga vatikanskog koncila, ali sad u mnogo povoljnijim uvjetima za tražitelje i nositelje ljudske i kršćanske nade.

U zemljama bivšega komunističkog poretka došlo je do neočekivanih vraćanja Crkve na pretkoncilsko stanje i mišljenje. Ono malo koncilske obnove što je bilo saživjelo brzo je iščeznulo pred naletima tradicionalističkih zahtjeva bojovnih katolika. Prodor je moderniteta jako iznenadio vjernike, koji nisu bili dovoljno pripremljeni za bilo kakva nova proširenja slobode. To su dobro iskoristili zagovornici pretkoncilskih ishoda i nametnuli se svojom radikalnošću kao nositelji teorijskog opravdanja nazadnih ideologija iz predmoderniteta. Etnički sukobi, društveni nemiri, gospodarske nestašice i političke mržnje još su više potaknuli nostalgije za mitskim vremenom navodne patrijarhalne idiličnosti seoskog načina življenja i državnog katolicizma reda i morala, bez obzira što takvih povrataka u prošlost povijest nije još nikad zabilježila.

Zato će na kraju biti korisno pokušati opisati poglavite znakove jedne i druge struje u suvremenom katolicizmu: pretkoncilske i postkoncilske. Prvu čine nostalgičari moći i svjetovne veličine, činovnici i ideolozi, dok se druga struja nadovezuje na brojnu baštinu svetaca, karizmatičara, čovjekoljubaca i mirotvoraca, koje obilježava skromnost, siromaštvo i bezimenost.

Znakovi te prve struje pretkoncilskog kršćanastva mogu se odčitati najprije u stanovitoj odsutnosti radosti u ljudskom življenju. Zavladao je pesimizam među dijelom vjernika koji politički misle, jer su u politiku ulagali odveć nade, pa razočaranje nije moglo izostati. Šire se strahovi od bliske propasti baš modernog svijeta i proriče mu se sigurni nestanak u ognju kazne za putenost i laži. Više je apokaliptičkog ozračja nego soteriološke brige. Osjećaji beznađa i moći zla kao da su prikovali vjernike u nekoj magijskoj nepokretnosti i neplodnosti iščekivanja. Za sve su krivi drugi izvan katolicizma, dok je naša nevinost unaprijed zajamčena. Takvo tipično gnostično raspoloženje vodi do buđenja dualizma, koji na djetinjasti način pojednostavnjuje dramu ljudskog postojanja. Najlakše je za sve optužiti modernitet, a zaboraviti užase predmoderniteta. No kršćani bez radosti zaista su ruglo svoje vjere, pa bi trebalo vidjeti koliko se ispod tog navodnog kršćanstva skrivaju politički razlozi.

Osim te odsutnosti radosti, pretkoncilska Crkva se očituje u odsutnosti bilo kakvog dijaloga. Ta Crkva osuđuje, a rijetko razgovara. Sve su veze dijaloga prekinute i svatko priča samo svojim istomišljenicima kao zastrašena djeca u tamnoj sobi. Stvaraju se moćne ideološke skupine na štetu crkvenog zajedništva. A kako bi dijaloga uopće moglo biti kad u postkomunističkim društvima nema više ateista – što je dakako samo privid i prilagodba na nove prilike – druge religije su primljene kao golema opasnost, za ekumenizam se odmahuje rukom ili ga se izruguje, nova sakralna traženja izjednačena su sa sotonizmom. Na kraju je ostao samo monolog sa sobom i proklinjanje drugoga i drukčijega.

Treća se odsutnost – poslije one radosti i dijaloga – pojavila u pretkoncilskoj tradiciji u liku odsutnosti svakog povjerenja u slobodu. Ima se dojam kako su neki od katolika postali najvećim neprijateljima slobode, premda je ona temelj na kojem počiva sva njihova vjera. Još više, uvriježilo se shvaćanje da je sloboda prije prilika za zloupotrebu nego šansa za rast u čovječnosti i kršćanskoj dobroti. Iza svake veće novosti ili hrabrijeg iskoraka vidi se odmah grješna opasnost, a ne pouzdanje u mladost i njezine plemenite snove. To se nepovjerenje u čovjeka pretvorilo u nepovjerenje u Boga, pa pretkoncilska misao biva prisiljena pristati uz ezoteričnu zamisao o pretpostavljenoj uroti cijeloga svijeta protiv Crkve, što je samo nastavak osuda iz dana Syllabusa. Podržavajući tu veliku varku, dio je katolika stao na čelo širitelja ideje o novom svjetskom poretku, koji navodno ujedinjuje sve neprijatelje katolicizma – židove, muslimane, pravoslavce, protestante, hinduiste, budiste, masone, liberale, socijaliste, kapitaliste, komuniste, feministe, hedoniste – u borbi za potpuno istrjebljenje pravovjerja u svijetu. Umjesto da uzljube taj svijet i pokušaju ga spasiti, pretkoncilski nostalgičari bacaju na njega neopozivu anatemu, uzaludno se nadajući povratku u konstantinovsku prošlost.

Na drugoj pak obali iste rijeke raste slaba i krhka biljka koncilske Crkve u društvima propalog komunizma. Znakovi njezine pojave su takoder prisutni. Tu u prvom redu mislimo na krah političkoga katolicizma koji je duga stoljeća budio želju za obnovom moćne i trijumfalističke Crkve iz predmoderniteta. Danas je to na sreću otpalo i politička utopija kršćanskog poretka – države, prava i mudrosti – počinje se urušavati u svim zemljama postkomunizma i zlokobne tranzicije. Za uzvrat tome, iz podzemlja društva niču i izlaze na vidjelo dana prvi izdanci koncilske Crkve, nepodržani ni od koga, osim od samih sebe. Vjernici toga usmjerenja se okupljaju u malim skupinama iznimna zajedništva moleći, pomažući i ispaštajući za bližnje po uzoru na Isusa Krista. Ne boje se velikih svjetovnih globalizacija – od kojih pretkoncilski nostalgičari čine spektakl opasnosti i prijetnje – nego na njih odgovaraju malim krugovima dobrote, sućuti i razumijevanja. Čovjek im je put do Krista, a Krist put do Boga Oca. Iako potisnuti i neshvaćeni, koncilski vjernici utiru put novoj slici Crkve: s ljudskim licem i božanskim nadahnućem. Što bude više duha Drugoga vatikanskog koncila, bit će izglednija budućnost kršćanstva u zemljama iza bivše željezne zavjese.

Željko Mardešić