Razgovor s prof. dr. sc. fra Antom Vučkovićem

BogoslovPosted by

– Ima li apologetika danas smisla i kakva?

Tko apologetiku shvaća kao trud opravdanja svoje vjere u forumu nevjere zna da postoji smisao apologetike. Ona je nastala u vremenu kada je kršćanstvo bilo izloženo pitanjima koja dolaze iz nerazumijevanja, krivog razumijevanja, podmetanja, predrasuda, optužbi, osuda i blizine nasilja.

Živimo u svijetu u kojem se množe nesporazumi, raste nesposobnost slušanja, umanjuje spremnost otvorenosti, a rastu podijeljenosti, ideološka suprotstavljanja i namjerna iskrivljivanja drugoga i njegovih shvaćanja dobra iz kojih crpi snagu za svoj život. Teško da će se ljudi ikada usuglasiti oko temeljnih načina organiziranja života, ali je ipak velika razlika ako su im napori usmjereni prema zajedničkim dobrima. Tada se razlike po kojima se razdvajaju mogu lakše nositi i, unatoč njima, organizirati zajednički život. Apologetika ima zadatak razumskim i razumljivim jezikom prikazati vjeru u Isusa Krista na način da se umanje nesporazumi i predrasude. Njezin zadatak nije borba protiv drugih i drukčijih, nego trud oko jasnoće izricanja nade koja nam je darovana.

– Koji su ključni razlozi za vjeru u Boga, Krista i Crkvu, naspram ostalih svjetonazora?

Ljudi ne vjeruju tako da saberu dobre razloge koji im pokazuju opravdanje vjere ili nadmoć nad drugim svjetonazorima. U vjeru se ne ulazi kroz školu logike, povijesti ili ideoloških prijepora. Vjera je odnos. Osobni odnos. Najprije je odnos. Vjera je otkriće da sam u odnosu s Bogom, kad je slučaj da je odnos započeo sa mnom bez mene, da sam kršten kao dijete. Ili je otkriće da sam pozvan u odnos, kada je slučaj da sam odrastao bez tog odnosa, pa sam susreo Gospodina u jednom trenutku svoga života. Svakako, vjera je živi odnos živih bića. Vjera se gradi iz odnosa s nevidljivim, ali živim Bogom. Ne gradi se iz suprotnosti s drugim svjetonazorima. Uz ostalo, i zbog toga što vjera nije svjetonazor pa se niti ne mora uspoređivati sa svjetonazorima. Vjera je način života oblikovan iz odnosa s Bogom, u zajednici vjernika koji dijele isti odnos s Kristom koji je u njihovoj sredini kao put, istina i život.

– Smatrate li da li je teološki studij premalo „na koljenima“, nedostaju li kolegiji asketike, angeologije te „laboratoriji vjere“ u školi (životopisa) svetaca?

Studij teologije je studij. Najprije studij. O teologiji na koljenima je dobro govoriti. To je važna slika zato što teologija izrasta iz odnosa koji je već uspostavljen, odnosa s Bogom koji je iznad mene i kojemu na koljenima izričem svoj nutarnji stav svijesti beskonačne razlike u odnosu prema Njemu i volje da prihvatim Njegovo svjetlo. Teologija izrasta iz molitve, u njoj se produbljuje i u nju uvire, posebice ako se dogodi da studij teologije uroni u kontemplaciju. Pa ipak, teologija je trud razumijevanja onoga što se dogodilo u odnosu koji Bog uspostavlja s čovjekom i što se događa s odgovorima koje čovjek daje u svijetu u kojem živi. Teolog je neprestano svjestan svoje nedostatnosti i nedovoljnosti svoga znanja u odnosu na Boga o kojem govori. Svjestan je i svoje neadekvatnosti i svoje nemogućnosti da ne nastavi trud razumijevanja. Kada čujem da je teologija premalo na koljenima, to shvaćam ujedno i kao kritiku teologa. Prigovara im se da su odveć racionalni, a premalo duhovni. Moja prva reakcija je da je razum Božji dar kojim se također može moliti. S razlikom da razum kleči drukčije. Kada otkrije istinu ili nasluti ljepotu, razum pršti od zadovoljstva. To je njegov način klečanja.

Druga reakcija je da taj prigovor govori puno više o onima koji prigovaraju, nego o teolozima samima. Oni bi htjeli drukčije teologe, traže na njima što nemaju. Ne vide što imaju i što daju. Osjećam nepovjerenje prema ljudima koji na drugom traže njegove nedostatke i koji bi ga htjeli po nekoj svojoj, ili još gore, nekoj idealnoj mjeri. Teolozi su ljudi kao i drugi. Puni ograničenosti i mana. Od njih se mogu načiniti karikature kao i od svakog drugoga. No, iz odnosa s Kristom, moguće je naučiti kako na ljudima otkrivati dobrotu koja je jedva vidljiva, sposobnosti koje se ne prepoznaju izdaleka, dragocjenosti koje su zamračene našom kritikom. Očekujem da bi susret s Kristom mogao biti iznenađujući i zbog ovoga: možda jednom otkrijemo koliko je dobrih strana bilo na teolozima koje smo optuživali da su nedovoljno duhovni ili da se bave nečim što nije životno važno. O teolozima volim misliti kao o skrivenim biserima. Pokušajte ih čitati kroz tu prispodobu. Možda na teolozima uočite što inače nije vidljivo.

Ako govorimo o nedostacima studija teologije, mislim da nedostaje studij koji bi bolje osvijetlio složenost zla i nasilja i teologe učinio kompetentnima u razlikovanju medicinskog, psihološkog i duhovnog pristupa ovoj složenoj i često mučnoj stvarnosti.

Teologija je praksa. Meni u studiju teologije ne nedostaje asketska praksa. Nedostaje mi puno više strast studiranja, praksa s tekstovima, praksa i strast razumijevanja onog što se dogodilo s nama otkako se Krist umiješao u naš život. Kao da je to već shvaćeno i sasvim opojmljeno, a samo nam nedostaje praksa. Iz strasti za studijem jedincatosti Isusova života izrasta i forma života.

Ako već govorite laboratorijima vjere, onda se oni nalaze u zajednicama, obiteljima, samostanima, posvećenom životu, društvenom angažmanu, volontiranju, bolničkim sobama, formama života. Teolozi su samo jedan mali dio te cjelokupne mreže života koja se oslanja na Krista.

Teolozima u rastu nedostaje i praksa duhovnog praćenja kroz složene i zahtjevne putove osobne duhovnosti i izgradnje osobnog odnosa s Uskrslim. No, tu studij teologije jedva da može odgovoriti tim potrebama. Studij osvjetljuje procese i uspoređuje različite prakse, ali potpuno je nemoćan kada je riječ o organiziranom praćenju duhovnoga rasta. Za takvo nešto bi studij teologije trebalo pretvoriti u zajedničku formu života kakva je postojala u antičkim filozofskim školama ili kakva je nastala u monaštvu i postoji u samostanima.

Kada pogledate svece, onda vidite da su živjeli svoje živote tamo gdje im je to dano, u okolnostima koje nisu birali, ali tako da su strastveno otvorili vrata svoga života svjetlu Kristove riječi.

– Bi li tijekom teološkog studija bilo poželjno imati i praktični dio (duhovnih i tjelesnih djela milosrđa),kao što npr. na glazbenoj akademiji se pjeva i svira a ne samo o tome diskutira, a na DIF-u trenira i sl.?

Pa to već postoji. Teško da ima studenata teologije koji tu i tamo ne bi bili uključeni u kršćansku praksu. Pa ne studira se teologija tako da se iza sebe ostavi svakodnevni život. Ja vidim studente teologije kako su, sa studentima drugih smjerova, zajedno angažirani oko vrlo različitih akcija. Ako mislite da bi to trebali organizirati teološki fakulteti, onda biste isto pitanje trebali postaviti drugim fakultetima: da li umjetnička akademija organizira koncerte, studij elektronike vodi telekomunikacijske tvrtke, studij mora ide u lov i prerađuje ribu, studij medicine upravlja bolnicama. Karikiram kako bih pojasnio. Teologija ima svoj praktični dio, ali kao i u svakoj drugoj praksi, uvijek postoji trenutak kada mentor nestane i vi morate odgovornost preuzeti u svoje ruke.

– Kako pravilno teološki shvatiti odnos između Božjeg svojstva milosrđa i pravednostii nedostaje li u suvremenoj katehezi nagovora o posljednjim stvarima i spasenju duša?

Bog je pravedan i Bog je milosrdan. I Bog je nadasve iznad našeg uma. On je Život. Izvor svega što jest. Postoji određena opasnost da se govoreći o Bogu zapetljamo u svoje ideologije i svoje ratove. Dajući prednost milosrđu zapostavio bih pravednost i obratno. Tako uvijek netko gubi. O Bogu znamo ono što nam je On pokazao. O njemu znamo što je On o sebi rekao. Ali i tu tapkamo, jer kako kaže psalmist “Bog je rekao jedno, a ja dvoje čuo.”

Teško mogu procijeniti suvremenu katehezu. To nije kruh kojeg svakodnevno jedem. Posljednje stvari nas susreću iz života. Obolimo, nastradamo, upadnemo u krizu, na nekom se mjestu presječe naša mreža života i odmah iz dna duše izranjaju pitanja o smislu, o usmjerenju, o zadnjim, najvažnijim životnim stvarima, o Bogu, životu nakon života. Život nas uči nužnosti pitanja o posljednjim stvarima, a ne kateheza.

Živimo u svijetu koji pitanja patnje, boli, besmisla, smrti i života nakon života iznimno uspješno gura s obzora svakodnevnog života ili ih stavlja pod senzacionalističko svjetlo. Pa ipak, uvijek iznova čovjek se s njima susreće. Nisam siguran da kateheza može spremiti čovjeka za susret sa snažnim životnim pitanjima. Prije će biti da to može način života, oblikovanje života iz odnosa s Bogom i u zajednici. To govori da kateheza smjera na to da upućuje u život, a ne toliko da servira neke dogotovljene odgovore. Ona je kao uputa i orijentir koji spaja životna raskrižja s Božjom riječi.

– Kakav bi bio najispravniji i najplodonosniji odnos između hijerarhije i novih crkvenih pokreta,osobito Obnove u Duhu, Neokatekumenskog puta itd.

Hijerarhija je služba i dar upravljanja, a pokreti su služba i dar ljubavi. Najbolja slika meni je ona s konca Ivanova evanđelja. Petar nosi službu upravljanja, a učenik koga je Isus ljubio karizmu ljubavi. Oba su međutim nepokretna dok ih ne pokrene Marija Magdalena. Potom trče na grob. Isus im je važan i on im je obojici središte prema komu je usmjerena sva njihova snaga i žudnja. Učenik koga je Isus ljubio stiže prvi, ali prvi ne ulazi u grob. Pušta Petra. To je sjajna slika za odnos hijerarhije i pokreta. Hijerarhija rijetko, ako ikada, prva stiže na mjesto događaja ili prva otkrije dobre odgovore na goruća pitanja. To otkriju oni koje nadahne Božji Duh. Pa ipak, ako ih Duh vodi, oni nađu načina kako pustiti da hijerarhija prva vidi prazan grob i pokrene se. Obilježje dobrog odnosa je da karizmatski dio Crkve nikada ne pretendira na preuzimanje upravljanja, a upraviteljski dio Crkve ima otvoreno srce za ono što im Duh kaže preko onih koje pokreće. Dobri upravitelji ne trnu Duha, a dobri karizmatici vole upravitelje.

– Kako danas prepoznati svoje zvanje, živjeti ga sveto i biti istinski sretan?

Zvanje je uvijek životna avantura sastavljena od onoga što mi je dano dočim sam nastao i onoga što ja hoću. Zvanje titra u mojim djetinjim željama, u onom što sam kao dijete ili mladić jako želio biti, u onom što mi daje predokus ispunjenog i dobrog života, nadasve u onom u čemu vidim da mogu druge učiniti sretnima ili im biti od pomoći. Kao i kod poezije u kojoj mi Bog daruje prvi stih, a ostale moram sam dopisati, kako to kaže Enes Kišević, tako je i u zvanju. Bog mi daruje naklonosti, sposobnosti i žudnje, a ja ih moram prihvatiti i nešto od njih učiniti. Uz to, mislim da je važno tražiti odgovor na pitanje s čime bi Bog bio najsretniji da ja radim i budem. Kada se to spoji, čovjek ima ispunjen život. Zahvalan je Bogu za ono što je od njega dobio, sretan je jer s tim može služiti drugima i ispunjen je jer radi ono što voli, umije i zna.

Intervju vodio: Antun Mate Antunović
Tekst je preuzet s web stranice: www.katolik.hr