Posted by Prigodom 800. obljetnice dolaska sv. Franje na hrvatsko tlo (1212. - 2012.) i prigodom izlaska novoga broja časopisa bogoslova Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja ("Počeci" 2012.) fra Šimun Markulin, glavni urednik navedenog časopisa razgovarao je s fra Pierbattistom Pizzaballom, tada kustodom Svete Zemlje, a današnjim nadbiskupom i apostolskom upraviteljem latinskog patrijarhata u Jeruzalemu.
Počeci: Mi, franjevci, nazočni smo u Svetoj Zemlji stoljećima – još od vremena sv. Franje Asiškog, koji je i sâm posjetio sveta mjesta.
Sveta Stolica povjerila je upravo nama, manjoj braći, čuvanje svetih mjesta. Možete li nas upoznati s poslanjem franjevaca u Svetoj Zemlji, ali i šire – na Bliskom Istoku. Sveta Stolica povjerila je upravo nama, manjoj braći, brigu za sveta mjesta. To je, dakle, zajednička obveza, koju svaki mladić kojega je Gospodin pozvao da ga slijedi putem kojeg je utabanao sv. Franjo, mora osjećati kao sastavni dio svojeg vlastitog poziva. Prihvatiti biti sljedbenik Isusa, poput Franje, kroz življenje njegovog Evanđelja, sine glossa, dovodi do osjećaja odgovornosti za brigu o mjestima gdje je odzvanjala radosna vijest.
Kustodija Svete zemlje je po svojoj naravi međunarodna provincija Reda Manje braće, rođena takva voljom serafskog Oca. Misija franjevaca u Svetoj Zemlji je poslušnost poslanju Crkve: čuvanje, u njezino ime, svetih mjesta našega otkupljenja. To je poslušnost koja je u poniznosti svakodnevnog služenja upoznala vremena mučeništva, odvažne vjernosti, zadivljujuće pobožnosti, muke i radosti – očitovane i skrivene. Naša je zadaća čuvati sveta mjesta, baš poput sv. Franje, čovjeka dijaloga i mira, zaljubljenog u siromaštvo, koji je znao biti bližnji čovjeku koji trpi.
Čuvati (custodire) znači oživljavati, činiti živim, dostupnim i gostoljubivim sveto Mjesto. Uzdizati evanđeosko sjećanje, milost koju ono kao takvo širi također i danas u svima koji mu se približe s vjerom. Znači omogućiti prostor molitve, brinuti se za kutke gdje se može uroniti u šutnju koja pomaže misliti na Boga ljubeći ga, dok hodočasnici i turisti prolaze. Znači, nadalje, podupirati mjesne kršćane i pomoći im da ostanu vjerni vlastitim korijenima, vlastitoj zemlji. Posao je to koji ne poznaje stanke, osim u trenucima kad se zaoštri nasilje zbog političke situacije koja priječi hodočašća, i onda naš napor ne biva umanjen, nego postaje drugačiji… To je ponizan posao, satkan od mnogo strpljivosti, neprestane budnosti, raspoloživosti, učenja. Svakako, jer čuvati znači također studirati, iskopavati, vršiti sav onaj arheološki rad koji Mjestu daje povijesnu istinitost i preobražava se u dragocjene podatke, koji pomažu gledati iznad preostalog kamenja stvarnost koja je ovdje obitavala prije dvije tisuće godina.
Čuvati znači znati slušati mjesne kršćane, razumjeti njihove poteškoće i pomoći im da ostanu vjerni svojoj zemlji, učiniti ih ponosnima što su ovdje svjedoci vjere svojih praroditelja, podupirući ih i pomažući im da nastave živjeti ovdje svoju vjeru. I gajiti, zajedno s njima, nadu u dobro kojeg je Bog obećao siromasima. Pavao VI, prvi papa koji je poslije Petra hodočastio u Svetu Zemlju u svojoj apostolskoj pobudnici Nobis in animo (1974.) piše: „Nisu bez božanskog nacrta povijesne okolnosti XII. stoljeća dovele u Svetu Zemlju Red Manje braće. Sinovi sv. Franje su od onda ostali neprekidno u Isusovoj domovini, služeći mjesnoj Crkvi i čuvajući, obnavljajući i štiteći sveta kršćanska mjesta“. Zatim i Ivan Pavao II. te Benedikt XVI., koji je ovu misiju našeg Reda ponovno istaknuo biranim i ljubaznim riječima. Papa je, sukladno svom imenu, ponovno pozvao na dužnost i čast koje sa sobom nosi ovo poslanje povjereno nama, vama mladi franjevci hrvatskih provincija.
Počeci: Obnašate službu kustoda Kustodije Svete Zemlje. Koje su Vaše temeljne dužnosti i uloge?
Kustodija Svete Zemlje ima 290 fratara, različitih nacionalnosti, koji djeluju u Izraelu, Palestini, Jordanu, Libanonu i Siriji, ali i na Cipru i u Grčkoj. Uz brigu za sveta mjesta i prihvaćanje hodočasnika, oduvijek pomažu u pastoralu mjesnim katolicima, osobito Palestincima, za koje je stvorena i održava se razvijena mreža socijalne, obrazovne i smještajne pomoći. Osim toga tu je otprilike 30 000 kršćana koji su povremeno prisutni u tom području zbog posla, i malene zajednice katolika hebrejskog jezika. Sve ovo u jednom području svijeta koje upija i širi opću nelagodnost. Zemlja sukoba, okupacije, nasilja, ogledalo jednog svijeta koji ne zna i ne želi ili ne može živjeti u miru. Zadaća kustoda Svete Zemlje je tražiti odgovore na zahtjeve koje ova situacija predstavlja. Bez sumnje, zadaća koja najviše obvezuje je tumačiti i razumjeti očekivanja fratara. Kustod mora, dakle, nastojati oko formacije fratara, podijeliti s njima njihove poteškoće, ohrabriti ih. Osim toga tu su želje i projekti koji se tiču posadašnjenja, obnove, radikalnih promjena; oni su nužni i potiču na davanje odgovora pred zahtjevima vremena. Nužno je i hitno predstaviti svijetu bolje Kustodiju i njezinu bogatu baštinu. I također ju učiniti prepoznatljivijom ovdje, među lokalnim stanovništvom, gdje zasigurno svi ne znaju tko smo i što smo napravili od vremena sv. Franje do danas.
Počeci: Kakvo je stanje na području ekumenizma i međureligijskog dijaloga, osobito u Jeruzalemu? Budućnost palestinske države i odnosi s Izraelom?
Problem dijaloga nije jednostavan ni lagan. Kad sv. Franjo kaže: „Neka se ne svađaju niti prepiru, nego neka budu podložni svakom ljudskom stvorenju iz ljubavi prema Bogu i ispovijedaju da su kršćani“, povjerava nam dijalog kojeg moramo učiniti stvarnim u odnosima između nas i osoba s kojima živimo. Ne dijalogizira se u svađi, niti u raspravama; prihvaćanje podložnosti svakom ljudskom stvorenju mnogo će se lakše ostvariti ako se čini iz ljubavi prema Bogu. Zatim slijedi dodatak kojeg ponekad čitamo površno: i ispovijedaju da su kršćani. Hoće reći: imati potpunu spoznaju, dati se prosuđivati po onomu što jesmo ili što težimo biti – kršćani. Znati voditi računa o svojoj vjeri, biti dosljedni, znati je obraniti, ljubiti je… Nije lako. U Svetoj Zemlji ekumenizam je kruh svagdašnji, u doslovnom smislu to je stvarnost bez koje se ne živi. Mi češće upotrebljavamo riječ „kršćani“ negoli „katolici“, jer bez dobrih prijateljskih odnosa, suradnje i uzajamne pomoći s ostalim kršćanskim zajednicama svi mi kršćani zajedno ne bismo uspjeli preživjeti. Veliki teološki razlozi ne sprječavaju svakodnevni konkretni ekumenski odnos. To je mudrost našeg naroda, koja je iznad svega kršćanska.
Kao Crkve Bliskog istoka moramo se ravnati po uputama Sinode, kako bismo dospjeli do još šireg zajedništva, moramo naučiti raditi zajedno. Mi smo manjina, zaista mala (2%) i djelujemo u mnogim različitim Crkvama (Jeruzalem je grad u kojem svoja sjedišta imaju 13 biskupija, svaka s vlastitim biskupom). Ova rascjepkanost stvara nadstrukturu odnosa, oslabljuje snage, raspršuje projekte. Rijetke su zadaće koje se vrše zajedno, a pri suradnji gotovo nikad nema jednodušnosti. Bliski istok i posebno Sveta Zemlja su mjesta na kojima se odgaja za svakodnevni suživot. To je stvarnost koja obvezuje računati s onim tko smo, mi i drugi, s našom poviješću, mukama i predrasudama; gdje je nužna neiscpna strpljivost, koja je sposobna nadići sporosti i poteškoće. No, dodirivanje vlastitih granica čini nas iskrenima prema samima sebi i prema drugima, i možda baš zbog toga postajemo sposobni napraviti zajedno mnoge stvari i živjeti u jednoj ekumenskoj stvarnosti.
Međureligijski dijalog ima svoje posebnosti: s muslimanima nas veže osam stoljeća povijesti i povijesnih poteškoća. Ova tolerancija je ipak lomljiva i čini se da je fundamentalizam razbija svakim incidentom. Kustodija, koja je ovdje osnovala prve školske ustanove za lokalno stanovništvo, ne prihvaća u vlastite škole samo kršćane svakog obreda i naziva, nego i muslimane. Manjina u kojoj se trenutno nalazimo, čini da neke naše škole pohađaju više muslimani, negoli kršćani. Nastala prijateljstva se učvršćuju, uči se od drugoga, razlikujući se da bi se upoznali i poznajući se da bi poštovali razlike. Razgovarati s jednim Hebrejom znači znati objasniti vlastitu kršćansku vjeru njemu nepoznatim polazištima. Nemamo zajedničke koncepte. Moramo cijeniti ovaj dijalog kako bismo mogli ući u svijet hebrejskog mišljenja. Moramo biti iskreni i priznati da se još uvijek malo poznajemo. Otkriva se jasna potreba za jačanjem povjerenja, za oslobođenjem od predrasuda, koje neizbježno vode ne do dijaloga, nego do polemike.
Više od šezdeset godina konfliktnog stanja izgradio je negativnost u čovjeku koji se boji. Palestinci imaju strah od Izraelaca, Izraelci se boje Palestinaca i izmišljaju uvijek nove načine odvajanja koji onda stvaraju frustraciju i nasilje. Trgovanje mirom, proces pomirenja, razgovor o miru, kako god to nazvali, izraz su također ne htijenja mira. Mir se mora željeti, mora se prihvatiti, treba biti spreman prihvatiti rezultate mira. Svaka stvar u ovoj zemlji uvjetovana je izraelsko-palestinskim sukobom. Podrazumijevaju se samo protesti i optuživanja. S jedne i s druge strane. Situacija ima nužnu potrebu časnog i konkretnog traženja puta mira. Ima potrebu prihvaćanja žrtvovanja, napora, očišćenja sjećanja, što mir i zahtijeva. To je dug put.
Počeci: Sv. Franjo je 1212. god., na putu prema Svetoj Zemlji, dospio u Hrvatsku. Možemo reći da je upravo on prvi fratar koji je povezao Hrvatsku i Svetu Zemlju, i od tada su naše veze uistinu jake: sjetimo se fra Nikole Tavelića, Vašeg predšasnika fra Bonifacija Stjepovića, ili pak fra Jeronima Golubovića. Možete li nešto reći o doprinosu hrvatskih franjevaca?
Nikola Tavelić se rodio oko 1340. godine u Šibeniku, u Dalmaciji. Postavši franjevac i zaredivši se za svećenika, poslan je u misije u Bosnu, gdje se zalagao za obraćenje bogumila (patarena), zajedno s Deodatom iz Ruticinija. God. 1384. dolaze obojica u Palestinu i ovdje nalaze druga dva brata, Petra iz Narbone i Stefana iz Cunea, i zajedno se posvetiše propovijedanju Evanđelja muslimanima s velikom gorljivošću. Sva četvorica su živjela u samostanu Brdo Sion, nakićeni krepošću i Bogu jako pobožni. Sama činjenica da su mogli stanovati u Jeruzalemu, dopušta nam misliti kako je bilo živjeti, u vremenu muslimanske okupacije, u razdoblju relativnog primirja. U studenom 1391. pripremili su jedan govor u kojem je bio opovrgnut islam i izložena kršćanska vjera. Dana 11. studenoga 1391., s velikom hrabrošću, predstave se kadiji i pročitaju svoj govor. Pozvani su da to opovrgnu što odlučno odbijaju pa ih zatvore i daju mučiti tri dana. Zatim su ih doveli na trg i ponovno ih pozvali na opoziv svojih riječi. Njihovo odbijanje potvrdilo je osudu i odmah bijahu ubijeni. Kult sv. Nikole Tavelića i drugova mučenika je posvjedočen od XV stoljeća. Kanonizirao ih je Pavao VI. 1970. god.
Nakon 150 godina susrećemo drugog velikog vašeg sunarodnjaka: fra Bonifacije Stjepović, u Kustodiji poznatiji po imenu Bonifacije iz Dubrovnika. Djeluje u vremenu kada Palestina trpi tursku invaziju (1517.). Teolog, pravnik, biskup, apostolski legat i vizitator, čovjek kulture i vlasti, pisac, fra Bonifacije je ostao poznat u povijesti Kustodije po mnogim, važnim djelima, među kojima je i restauracija kapele s Kristovim Grobom. Zaslužan je što franjevci nisu izgnani iz svojih samostana nakon što su izbačeni 1551. god. iz Cenacola, mjesta koje čuva uspomenu Posljednje večere; zatim za dobivanje od gruzijskih monaha samostana Svetog Spasitelja, koji je do danas centralno sjedište Kustodije Svete Zemlje (on bijaše taj koji je isprosio od pape Pija IV. bulu od 17. srpnja 1561., kojom je dozvoljen prijenos oprosta iz Cenacola na tri olatara crkve Svetog Spasitelja); zbog svog djela Liber de perenni cultu (Knjiga o vječnom štovanju) koja je od temeljne vežnosti zbog svog palestinološkog, tumačiteljskog i liturgijskog sadržaja. Bio je jedan od velikih Kustoda Svete Zemlje, koju je vodio u dva perioda: 1551.–60. i 1562.–64. U korespodenciji (istiniti vlastiti dopisi) s Papom i katoličkim kraljevima za vrijeme restauracije i rekonstrukcije Kapele koja sadrži prazan Grob, ostavio nam je obilno i zanimljivo sjećanje kako na tadašnje povijesno razdoblje u kojem se nalazila Palestina, tako i na liturgiju i na sve što se tada događalo u bazilici Svetog Groba.
Na dan pronalaska kamenog postolja na kojem je bilo položeno tijelo Gospodinovo piše ocu isusovcu Cresteruinu: Za vladavine pape Pavla IV. i cara Karla V., godine Kristove 1555., 27. kolovoza u 4 sata [...nakon što smo učvrstili strukturu na razini tla…] naše su oči ugledale Gospodinov grob, naravno, izduben u stijeni. U grobu se razabiru dva anđela, od kojih jedan nosi natpis: „Uskrsnuo je, nije ovdje“; drugi pokazuje grob, a natpis kazuje: „Ovo je mjesto gdje je bio pokopan“. U doticaju sa zrakom dva lika anđela su skoro potpuno nestali. (...) U središtu svetog Mjesta pronašli smo komad drveta. Na tom dragocjenom komadu drveta bijahu neki natpisi, ali toliko oštećeni od tijeka vremena, da nije bilo moguće otčitati niti jednu kompletnu rečenicu. Ipak, na vrhu jedne pergamene bijahu dvije latinske riječi: HELENA MAGNI.
Sjećamo se i fra Jeronima Golubovića (1865.–1941.) koji je gotovo naš suvremenik, veliki povjesničar Kustodije, kao i povijesti Franjevačkog reda u Svetoj Zemlji. Njegovo je djelo Biblioteca Bio-Bibliografica della Terra Santa e dell'Oriente francescano (Bio-bibliografska biblioteka Svete Zemlje i franjevačkog Istoka). S potpunim se pravom fra Jeronima smatra ocem moderne palestinologije. Rođen je u Istanbulu u dalmatinskoj obitelji 1865. god., kao mladić s majkom dolazi u Jeruzalem. Ulazi u franjevačko sjemenište u Ain Karemu, a zaređen je za svećenika 1888. god. Prva njegova služba bila je uređenje samostanske biblioteke. God. 1896. povjeren mu je zadatak da napravi povijesni presjek sedam stoljeća franjevačke nazočnosti u Svetoj Zemlji. Fra Jeronim je 1898. god. tiskao djelo koje će biti kostur budućih povijesnih istraživanja: Serie cronologica dei Reverendissimi Superiori di Terra Santa (Kronološki niz mnogopoštovanih poglavara Svete Zemlje). Poslije toga je pozvan u samostan u Istanbul, svoj rodni grad, gdje je zahvaljujući svom poznavanju turskog jezika mogao istraživati biblioteke i arhive glavnog grada otomanskog carstva. God. 1904. imenovan je članom Koledža franjevačkih studija Quaracchi, nedaleko od Firenze, gdje je ostao do kraja svog života (umire 1941.) izdavajući volumene iz Biblioteca Bio-Bibliografica della Terra Santa koji su izlazili gotovo redovitim ritmom. Istraživanje cijelog bogatog materijala koje nam je ostalo od fra Jeronima (pisma i dnevnici) povjereno je jednom povjesničaru koji je zadužen od uprave Kustodije Svete Zemlje s ciljem ponovnog nastavka izdavanja tog niza studija i dokumenata, koji je pokrenuo ovaj izvanredni fratar, zaljubljenik povijesti.
Kustodija se također osjeća dužnom iskazati priznanje fra Jeronimu Mihaiću, Dalmatincu, koji je rođen 1873. na otoku Braču, a umro u Amanu 1960. On je prvi fratar pokopan na brdu Nebo, a u listopadu 2008. blizu njega je sahranjen veliki arheolog fra Michele Piccirillo. Što ih povezuje? Zasigurno ljubav prema svetoj planini; što im je učinilo Mojsijev lik bližim i čiji su pogled prema Obećanoj zemlji tko zna koliko puta doživjeli. Obojica, zaljubljeni u vlastiti rad, sigurno su kroz cijeli život osijećali obvezu učiniti od kamenja svjedoke, koji nam još uvijek mogu reći o Povijesti koja je dio nas. Doprinos ovih hrvatskih franjevaca Svetoj Zemlji je baština svetosti, posvećenosti, vjere i studija; sve ovo ih uzdiže iznad svakog nacionalnog okvira i granica religiozne pripadnosti. Hrvatski franjevci zaslužuju ponos, oni su korisni i potrebni primjeri za kršćanstvo koje živi za Kraljevstvo Božje, svakom čovjeku koji djeluje za dobrobit čovječanstva.
Počeci: Časopis „Počeci“ uređuju mladi franjevci iz Splita, studenti teologije. Naš Red također ima nekoliko učilišta i u Svetoj Zemlji. Možete li nas upoznati s radom tih učilišta? Kakva su iskustva sa studentima-franjevcima iz cijeloga svijeta?
Franjevački biblijski studij (skraćeno SBF, od lat. Studium Biblicum Franciscanum) je znanstvena institucija za istraživanje i akademsko poučavanje Svetog pisma i biblijske arheologije. Bez sumnje je najpoznatiji od svih franjevačkih studija. Osnovan je 1901., djeluje neprekidno od 1924. i ima sjedište u samostanu Bičevanja Gospodinova, na početku ulice Via Dolorosa. Dio je Papinskog sveučilišta Antonianum u Rimu, a 2001. je postao Fakultet biblijskih znanosti i arheologije. Ovdje stotinjak studenata porijeklom iz različitih krajeva mogu dobiti magisterij ili doktorat u biblijskim znanostima i arheologiji. Na SBF vaš sunarodnjak fra Tomislav Vuk je vice-dekan. Tu je također i fra Mario, koji priprema magisterij.
Studentima i istraživačima je na raspolaganju specijalizirana biblioteka od oko 56 000 volumena i 420 časopisa. SFB-u je pridružen Muzej osnovan 1902., gdje su izloženi najznačajniji pronalasci arheoloških iskapanja, koje je vodio Studij. SBF uređuje razne znanstvene publikacije, pod pokroviteljstvom Kustodije. SBF pridružen je kao prvi ciklus teologije Studium Theologicum Jerosolymitanum (STJ, Teološki jeruzalemski studij), sa sjedištem pri samostanu Svetog Spasitelja, uključujući dvogodište filozofije.
Kustodija Svete Zemlje utemeljila ga je 1866. kao veliko sjemenište za formaciju vlastitih kandidata za svećeništvo. Osim franjevačkih studenata, STJ prima također i kandidate iz drugih redova i laike, žene i muškarce. Od 1971. pripojen je Papinskom sveučilištu Antonianum i ima mogućnost potvrđivanja bakaleaureatskog stupnja u svetoj teologiji. I STJ je međunarodnog karaktera, a ovdje je kao docent kanonskog prava fra Miron Sikirić, kao i fra Antonio i fra Sandro, dvojica hrvatskih bogoslova. Valja spomenuti također Centro Francescano di Studi Orientali del Cairo (Musky) (Franjevački centar istočnih studija u Kairu), nastao 1954. s ciljem biljeg upoznavanja istočnog kršćanstva.
Kako opisati život među svim ovim mladim fratrima koju pohađaju naše obrazovne ustanove i koji dolaze iz svih djelova svijeta? To je lijepa posebnost koja čini dio Kustodije. Međunarodni karakter je, ponavljam, jedno veliko bogatstvo.
Počeci: Pred nama su mnoge mogućnosti djelovanja i rada, bilo u Hrvatskoj, bilo u svijetu – pa tako i u Svetoj Zemlji. Na kojim područjima osobito očekujete pomoć i suradnju, pa tako i fratara Provincije Presvetoga Otkupitelja (Split).
U Hrvatskoj i BiH postoji 5 franjevačkih provincija, s ukupno 1000 fratara (ofm). Najmanja je zadarska provincija, s 50 fratara. U Kustodiji je trenutno jedan fratar iz vaše provincije, petorica iz Provincije Sv. Ćirila i Metoda iz Zagreba, jedan iz provincije Bosne Srebrene, jedan iz Provincije uznesenja BDM (Hercegovina). Misionarsko poslanje svake provincije Reda Manje braće podrazumijeva jednog fratra u Svetoj Zemlji, biseru misija. Prostor za pomoć i suradnju svake provincije prema Kustodiji je velik; ne samo da je velik, nego i raznovrstan. Na ovom polju Provincija može dati svoj doprinos. Pitanje je dobro postavljeno, osobito ako iščitavamo u njemu želju za upoznavanje kakvu pomoć i suradnju Kustodija treba za bolje vršenje službe čuvanja svetih mjesta; koju nam je Crkva povjerila, i po njoj, cijelom našem Redu, koji je misionarski red.
U Bazilici Navještenja u Nazaretu dvojica su vaših fratara sunarodnjaka: sakristan i ispovjednik. Dvije su to veoma važne službe za prihvat hodočasnika. Već sam spominjao koliko treba raditi u jednom samostanu da bi se odgovorilo na zahtjev čuvati (custodire): Kustodiji je povjereno 65 svetih mjesta, od kojih su 62 na području koje se općenito zove Sveta Zemlja, a 25 glavnih samostana također su župe koje je latinski patrijarh povjerio fratrima. Škole Svete Zemlje, 14 ustanova, pohađa više od 10 000 polaznika, počevšio od prvih razreda sve do mature. Izdajemo Časopis Svete Zemlje na 7 različitih jezika, a pisanje, prevođenje, koordiniranje i mass-mediji u sebi sadržavaju potrebu pripremljenog i stručnog osoblja.
Široko polje društvenog angažmana kreće se od poticanja inozemnog stipendiranja polaznika različitih škola do stipendiranja polaznika sveučilišnih studija. Uključuje također osiguravanje kuća za stanovanje siromašnim kršćanima kako ne bi iseljavali. To je jedna pažljiva i diskretna prisutnost koja pomaže onome tko ima potrebu pronaći posao; također i bolesnima i starima. Trebamo fratre, jer nas je malo. Nema nas dovoljno za veliki posao kojeg zahtjeva ova zemlja. Zato je potrebno neophodno više slušati narod, upoznati ga u različitosti izražavanja i potreba, motivirati i buditi nadu. Jedno jako široko područje koje se mora moći susresti s fartrima hrabre, konkretne i velikodušne vjere; s fratrima zaljubljenima u vlastito zvanje. Pomaganje hodočasnicima podrazumjeva imati vodiče, upravljati s kućom za hodočasnike Casa Nova, gdje se hodočasnici prihvaćaju u jednostavnosti koja im pomaže živjeti sveto evanđelje.
Počeci: I na kraju: Vaša poruka našim čitateljima.
Hodočastite u Svetu Zemlju. Počinjemo s proslavom Godine vjere, što će dovesti i do porasta hodočašća. Svakako, postoji i hodočašće u Rim, Petrovom sjedištu, no hodočašće u Svetu Zemlju na istom je nivou. Evo moje poruke za vas: fratri i čitatelji ovog časopisa, srdačno i iskreno vas pozivam da hodočastite u Svetu Zemlju. Predajem vam ulomak iz Pisma o hodočašću pape Ivana Pavla II., jer sadrži također i riječi zahvalnosti za naše služenje u Svetoj Zemlji, koje će – nadam se – u vama roditi željom da nas izbližega upoznate. To je svjedočanstvo koje me uvodi u jedan dugi niz osoba, koje već 2 000 god. traže Božje stope u onoj zemlji, koja se s pravom naziva sveta, kao hodati po stijenama, po brdima, po vodama, koje su bile sastavni dio zemaljskog života Božjeg Sina. Iz prošlosti je poznat Egerijin putopis. Koliki su hodočasnici i sveci nasljedovali njezin primjer tijekom stoljeća. Providnost je htjela da uz braću istočnih crkva za kršćanstvo Istoka budu iznad svega sinovi sv. Franje iz Asiza, sveca siromaštva, blagosti i mira; da protumačite na pravi evanđeoski način opravdanu želju kršćana za čuvanje mjesta koja čine naše duhovno korijenje.
Prijevod: fra Jure Hrgović
Počeci 10 (2012) 1, str. 48-51.