Rascjep u duhovnom

BogoslovPosted by

Vjerujem da ne postoji čovjek koji sebi nikada nije postavio pitanje o smislu, o neizmjernoj tajni koja je čovjek sam sebi. Tko sam ja uopće, odakle dolazim i kamo idem? I u današnje vrijeme, koje često volimo definirati kao vrijeme ateizma, nezainteresiranosti za vjeru i sl., vjerujem da ne postoji čovjek koji u svojim najskrovitijim dubinama, makar u određenim trenucima svoga života nije došao do pitanja smisla. Stoga mislim da svaki čovjek koji u sebi nije namjerno ugušio to traganje za smislom, koje je u konačnici traganje za Bogom, ima pravo govoriti o Bogu i o vlastitom iskustvu traganja za Bogom.

Živimo, međutim, u vremenu u kojemu duhovnost postaje jedan od mnogih „proizvoda” kojima se potrošačko društvo zabavlja; njime se bave intelektualci, pisci, trgovci, likovni kritičari, političari, pjevači, sportaši i domaćice. Duhovne se teme pojavljuju na naslovnicama časopisa, dnevnih novina, na televiziji. Iza tih ponuda duhovnosti krije se mnoštvo različitih vizija života, čovjeka i Boga, koje ni u kojem slučaju nisu sve zaista duhovne, barem ne u kršćanskom smislu riječi. Čak ni one ponude koje u svom imenu imaju neki kršćanski predznak, nisu uvijek nadahnute evanđeoskim duhom. Zato je danas više nego ikada potrebno izbjeći višeznačnost, odstraniti mnoštvo različitih tumačenja kako bi se osvijetlila stvarna bit kršćanske duhovnosti.

Što je to uopće duhovno, što je to duhovni život?

Mislim da je danas urgentna zadaća svih kršćana, osobito teologa, redovnika i svećenika svjedočiti i posredovati ljudima istinsku zdravu duhovnost. Stoga treba govoriti o nekim zabludama koje se često, pogrešno, vežu uz kršćansku duhovnost, a u biti joj ne pripadaju, i na taj način nanose nepopravljivu štetu zdravom kršćanskom životu.

Duhovno kao nematerijalno?

Često se u svakodnevnom načinu govora opaža sklonost shvaćanja duhovnoga kao nematerijalnog. Štoviše, te se dvije stvarnosti u običnom govoru često poistovjećuju. Takvo poistovjećivanje vodi djelomičnom ili čak pogrešnom shvaćanju duhovnosti. Razumjeti duhovno kao nematerijalno, znači isključiti iz duhovne dimenzije cijeli materijalni, fizički, tjelesni svijet.

Kada crkveni oci govore o čovjeku stvorenu na sliku Božju, govore o cijelom čovjeku, njegovoj tjelesnoj, psihičkoj i duhovnoj dimenziji. Tijekom povijesti afirmirao se govor o čovjeku kao o duši i tijelu. Ali moderna epoha, u nepovjerenju prema religioznom, govoreći o čovjeku podrazumijeva prije svega dušu ali bez transcendencije i svodi je na „psihu”. Zato je moderna kultura zaboravila teološku viziju čovjeka kao jedinstva tijela, duha i duše.

Jednom riječju, dušom se počinje nazivati ono što nije tijelo, dakle svijet razuma, volje i osjećaja. Prema tome mentalnom sklopu duhovno se svodi na psihologiju.

Koje su konkretne posljedice ovakvog viđenja duhovnosti po naš svakodnevni duhovni život?

Prije svega duhovni život prestaje biti povezan s konkretnim životom osobe, cjelovite osobe. Duhovni život se poistovjeti s molitvenim životom, ili se osoba barem nada da je to molitveni život koji provodi. Posljedica toga je formalizam u duhovnom životu: važno je da čovjek formalno prihvaća određeni nauk Crkve, da se deklarativno slaže s kršćanskim moralom i da javno provodi društveno prihvaćeni način života. Kako objasniti da se toliki ljudi u jednom društvu deklariraju kao katolici, a istodobno su to društva koja su duboko korumpirana i nemoralna. Vjerojatno smo svi gledali film Kum, gdje taj mafijaš preko tjedna beskrupulozno pljačka i ubija ljude, a nedjeljom uredno sjedi u prvim crkvenim klupama. Sličnih situacija imamo i mi napretek u našoj sredini. To je šizofrena duhovnost, nepovezana s konkretnim životom. U takvoj duhovnosti Bogu je mjesto u crkvi, u tradicionalnim obredima koji skandiraju društveni život, ali ne u stvarnom životu, jer je život nešto drugo, gdje u biti za Boga nema mjesta. Duhovnost je ovdje samo psihička terapija koja ima funkciju umiriti malo savjest, ali bitno ne utječe na način života, vrijednosni sustav ili odluke koje se svakodnevno donose.

Ovakvo parcijalno shvaćanje duhovnosti, kao nekog „sektora” u životu, dok je na primjer posao drugi sektor, moral treći…, dovodi do teških duhovnih deformacija, koje onda bitno utječu na opći karakter osobe. Duhovnost se ovdje svodi na vrijeme koje smo proveli u molitvi, u različitim molitvenim vježbama i sl. dok postoji potpuni raskorak između molitve i života. Molitva nije pobožno bježanje od sebe, nego prije svega pošten i iskren susret sa samim sobom a onda i s Bogom. Pogrešno se shvaćanje duhovnosti prepoznaje upravo po nesposobnosti sagledavanja veza između različitih dimenzija osobe i različitih životnih zbivanja. Autentični duhovni život obuhvaća misli, osjećaje, tjelesnost; ne postoji nijedan događaj svakodnevnoga života koji bi bio isključen, nedotaknut životom duha. Može se dogoditi da netko bude izuzetno zauzet za pravednost općenito, a istodobno pokazuje strahovitu nepravednost prema nekima koji možda ne misle kao on. Moguće je herojski se boriti za jednu skupinu ljudi a istodobno tretirati drugu iznimno loše. Kako se može netko tako srčano boriti za prava vlastitog naroda i istodobno grubo kršiti prava nekog drugog naroda? Duhovnost nije neko područje odvojeno od života; sve što nije dio života, što nije ukorijenjeno u život ne može mu služiti.

Izravno iskustvo Duha?

Druga važna posljedica je potraga za posebnim duhovnim iskustvom.

Mnogi kršćani danas, razočarani pretjeranim racionalizmom i formalizmom u Crkvi, traže neku duhovnost koju bi mogli doživjeti, iskusiti. Tako mnogi govore o duhovnom iskustvu. Nije dovoljno razumom prihvatiti određene istine vjere, kažu oni, treba ih iskusiti, treba imati duhovno iskustvo. I u tome imaju pravo, međutim upitno je što je to duhovno iskustvo, ili iskustvo duha.

Može li se imati izravno iskustvo Duha?

U IV. stoljeću u Siriji se razvilo učenje Mesalijanaca, ili Eutiha, koji su smatrali da se prisutnost duha mora i fizički osjetiti; ako osoba nema takve izravne percepcije duha, znači da nije u milosti. Smatrali su da je krštenje nedovoljno, već treba jedno drugo krštenje, krštenje Duhom; tek ono postaje efikasno, jer osoba percipira darove Duha i u fizičkom smislu. Odatle su oni iznimno cijenili darove kao što je „glosolalija” (govor u jezicima) i sve druge fizičke fenomene koji su karakteristični za ta stanja. Oni kršćani koji nisu imali sličnih darova smatrani su lošim kršćanima, jer nemaju izravno iskustvo Duha kako su oni tvrdili.

Duhovnost čovjeka se ne mjeri količinom pobožnih osjećaja koje ima, pa ni mističnim fenomenima koje može posjedovati. Mnogi u molitvi traže posebne osjećaje, osjećaje ugode, topline, žele se osjećati ugodno, mirno itd. Ponekad su oni prisutni kod molitve, ali nemaju nikakvo duhovno značenje, nego su uglavnom psihičke naravi: opuštenost stvara ugodu, ili veliko emocionalno pražnjenje, katarzu. Slične osjećaje može se doživjeti u posebnim umjetničkim doživljajima. Ponekad su i rezultat i kojekakvih iluzija i nestabilnog psihičkog stanja osobe. Pa i onda kada su stvarno dar Božji, oni svakako nisu cilj duhovnog života, nego tek sredstvo da se ide dalje, da se napreduje u odnosu s Bogom. Zato ta stanja ugode, „utjehe Božje” prolaze i nastupa stanje u kojemu ništa ne osjećamo, jer Bog želi da tražimo njega a ne te osjećaje.

Pravi duhovni osjećaji plod su isključivo Božje milosti, i Bog ih daje kome hoće i kada hoće. Onaj tko hoće stići prije vremena do takvih darova, riskira da upadne u iluziju lažnih duhovnih osjećaja.

Duhovno iskustvo nije, dakle, nešto što se može percipirati različitim osjetilima, i nisu svakako mistični fenomeni koji povremeno prate duhovni život. Svetost čovjeka ne ovisi o tim darovima koliko god neobični bili, pa ni o čudima i ozdravljenjima koje čovjek može činiti. Sve su to samo darovi, dok se duhovan čovjek mjeri po plodovima Duha u njegovu životu.

Autentično duhovno iskustvo je postati svjestan djelovanja Duha Svetoga u vlastitom životu i životu drugih ljudi. Postati svjestan prisutnosti Božje u svijetu i povijesti, u svakodnevnom životu. Imati, dakle, iskustvo kako ljubav Božja mijenja čovjeka.

Kršćanska duhovnost nije neki govor o ljudskoj duši, ili nečemu neodređenom. Božje lice, koliko god bilo i ostalo tajna, ima za nas kršćane lice Isusa Krista. Govorimo o Duhu Isusa Krista. Duhovno je ono što je od Duha Svetoga.

Tako, dakle, imamo dvije tipologije ljudi: duhovni ljudi, oni koji se daju voditi od Duha, i duhovni su u svojoj cjelini – tijelo, duh i duša – u svim područjima života. I obratno, tjelesni čovjek je takav u svemu, u tijelu i duši, jer je kriterij njegova djelovanja tjelesni; on se svojim životom ne želi suobličiti Kristu, ne želi imati evanđeoski kriterij u svom djelovanju.

Ovaj Duh Sveti, koji je objavitelj Boga, koji priopćuje svu istinu, podsjeća nas na Božje divote i čini da uvidimo djelo spasenja.

Samo kada Duh Sveti prožme intelektualni i psihički svijet, pokreće tjelesne geste i čine, dakle, cjelinu osobe, postaje vidljivim i svatko ga može uočiti. Osoba koja se dopusti postupno ispuniti Duhom Svetim, prosijava njegovo djelovanje, podsjeća druge na Boga i poziva ih Bogu, postaje Božjim objaviteljem. Duhovan čovjek postaje živućim orijentirom prema Bogu.

Duhovni ljudi su dostigli jednostavnost i ljudskost u najvećoj mjeri. Jer su nadišli u sebi podijeljenost, borbu između duha i tijela, između idealne slike o sebi i one stvarne. Postali su jednostavni jer su se u potpunosti predali da ih Duh preobrazi, zato se i mogu u potpunosti darovati ljudima. Ne zapovijedaju ljudima i ne traže od drugih ono što i sami ne rade, zato u ljudima ne izazivaju neprijateljstvo; kad traže nešto od nas, to ne izaziva otpor, jer osjećamo da u tome nema nikakvog osobnog interesa. Jednom riječju to je kompletan čovjek, nepodijeljen na razna područja života, čije su sve dimenzije obasjane Duhom Svetim.

Ipak takav čovjek često ostaje neprimijećen, jer se ne nameće, ne govori u jezicima, ne obara nužno ljude svojim polaganjem ruku, živi običnim životom te stoga često ljudima nije zanimljiv. Naravno, ljudima koji su u potrazi za mističnim fenomenima i to im je mjera duhovnosti. Takav čovjek je poput slijepca pred stvarnim duhovnim životom, ne uspijeva ga prepoznati, jer nikada nije ušao u istinsku religioznu dimenziju, nego ju je samo razumski razmatrao.

Naravno, nitko za sebe ne može reći da je duhovan. Drugi pokazuju, mijenjajući se, da ih je ova osoba podsjetila na Boga i dovela Bogu. Drugi su oni koji svjedoče da ih je ljubav toga čovjeka dovela da povjeruju u ljubav Božju.

Postoje, dakle, određeni plodovi koji su prepoznatljivi, vidljivi i mogu se procjenjivati.

Istinska duhovnost je konkretna

Najveće se razočarenje u duhovnom životu sastoji u obmani i prijevari samih sebe. Možemo misliti da smo duhovni iako to nismo, imati iluziju da smo izišli iz sebe, da smo prešli granice svoga ja, iako ih prelazimo samo mentalno. Mislimo da smo prihvatili drugoga objektivno, onakav kakav jest, a zapravo ga prihvaćamo samo kao vlastitu projekciju. Danas se puno govori o odnosu, o prijateljstvu, ali u stvarnosti vrlo je malo ljudi koji prihvaćaju drugoga onakvog kakav jest. Dok dva prijatelja pokazuju jedan pred drugim samo onu stranu koja se drugom sviđa, sve je u redu; kad se počne otkrivati i ona strana koja se manje sviđa, prijateljstvo nepovratno puca.

Autentičan duhovni čovjek dopušta drugome da bude ono što jest; u društvu prave duhovne osobe nemamo potrebu skrivati svoje pravo ja, spontano se otvaramo. Pravo prijateljstvo je ono uz koje ne moram glumiti, uz koje mogu biti ono što jesam, znajući da to nije uvijek ono najbolje, ali je dio mene. Ako je neka osoba doista vođena Duhom Svetim, onda je njezino življenje sve sličnije Kristu; ljubi istinski i prihvaća sve ljude. Mjera duhovnog života je, dakle, duhovna konkretnost življena u svakidašnjici.

Duhovan čovjek se zanima za svaki aspekt života drugoga, za najmanje svakidašnje detalje, sudjeluje u životu drugih, osjeća to na svojoj koži, pati s patnicima, veseli se s radosnima.

Istinska duhovnost je ponizna

Jedan od najpouzdanijih kriterija autentičnog duhovnog života je poniznost, naravno ako je istinska, spontana. Poniznost može biti i glumljena, naučena, ali je onda u biti licemjerje, i jedna od najgorih osobina.

Prava poniznost je biti svjestan istine o sebi, ne pridavati sebi važnost ni zasluge koje nemamo. Duhovan čovjek je svjestan svojih slabosti, nije to savršen čovjek, nije to čovjek koji ne griješi, nego čovjek koji nema problema priznati svoje slabosti, koji zna da ga Bog ljubi i takva kakav jest. Ponizan čovjek zna da može od svakoga nešto naučiti, stoga je u stanju slušati čovjeka. Danas uglavnom želimo da nas slušaju, rijetko smo spremni zaista čuti drugoga.

Različite vrline i sposobnosti koje čovjek ima, ako nisu popraćene poniznošću postaju suprotno od onoga što su trebale biti. Ako se čovjek uzoholi zbog uspjeha koje je postigao svojim teškim radom i trudom, ili zbog darova koje mu je Bog dao, a za koje se nije ni minimalno trudio, može postati vrlo nesretno biće, koje umjesto da se približava Kristu, suobličava se đavlu, koji sve može samo ponizan biti ne može.

Drugi prepoznaju poniznost u čovjeku, ali istina je također da neka duhovna osoba može zauvijek ostati nepoznata; autentični duhovni život ne mora uvijek biti prepoznat. Ponekad će ovo prepoznavanje biti moguće samo u vječnosti. Prepoznavanje duhovnosti od drugih je jedna od mogućih provjera, druga je tiha potvrda koju daje sam Bog u srcu čovjeka, jedna intuitivna sigurnost da se ide Božjim putom. Ako nerazumijevanje drugih i možda osuđivanje ne izaziva mržnju na te ljude, pouzdan je znak istinske duhovnosti.

Istinska duhovnost prihvaća razlike

Još jedna potvrda duhovnog života je sposobnost priznanja i vrednovanja kulture drugoga i drugačijega. Duhovan čovjek zna da ako se zatvori samo u svoju kulturu i apsolutizira je prestaje sva istinska komunikacija s drugim ljudima. Duhovan čovjek je kulturno otvoren, traži komunikaciju i nastoji razumjeti drugoga, njegov svijet, njegove ideje, umjetnost, sve ono što izražava nečiji identitet.

Samo čovjek siguran u vrijednosti svoje kulture, kompletan čovjek, može pozitivno vrednovati sve što je lijepo i vrijedno kod drugoga i tome se radovati. Stav duhovnog čovjeka koji živi i susreće se s drugima je sigurno stav prihvaćanja i vrednovanja. Svaki čovjek je tajna koju moram poštivati, i ako hoću upoznati tu tajnu, moram joj pristupiti s poštovanjem, bez predrasuda, bez potrebe prilagođavanja toga drugoga meni. Ako je moj pristup drugome iskren, dijalog će biti autentičan, jer ja ne nastojim upoznati drugoga da ga kritiziram, prezirem i dokažem kako je moja kulturna ili vjerska paradigma superiornija od njegove. Duhovni čovjek svojim stavom neće izazvati neprijateljstvo prema sebi. Naravno, ne radi se o odustajanju od onoga u što se vjeruje, od vlastitog identiteta, nego o odustajanju od vlastite arogancije.

Naše viđenje istine ima više šanse da bude ispravno shvaćeno ako bude popraćeno poniznom ljubavlju, koja ne želi dominirati sugovornikom, ne želi ga pobijediti, nego mu želi služiti. Ljubav nikada ne izdaje istinu, nego joj služi, jer onaj koji je Istina sama nije nametnuo svoju istinu nego je oprao noge onima koje je stvorio. Istinski duhovan čovjek nije podijeljen, ne može u srcu imati za jedne ljude poštovanje i ljubav, a za druge prezir i nepoštivanje.

fra Marinko Pejić

Izvor: Svjetlo riječi