Pustite da dobro sjeme i kukolj rastu do žetve

Posted by

U ono vrijeme: Iznese Isus narodu drugu prispodobu: „Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ˝Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?˝ On im odgovori: ˝Neprijatelj čovjek to učini.˝ Nato mu sluge kažu: Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?˝A on reče:˝Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu˝.

U ovoj prispodobi Isus nam govori kako je čitav svijet Božja njiva. Bog, Gospodar, za svoju njivu namijenio je probrano, savršeno sjeme, iz kojeg bi trebali nicati samo kvalitetni klasovi. No s vremenom se tu ubacio i đavao koji je posijao korov. Korov se primio na onom mjestu gdje se kvalitetno sjeme počelo sušiti, jer je svojevoljno odlučilo ne primati vodu i svu prihranu koju je Gospodar jednakomjerno rasporedio za čitavu njivu. Odjednom, korov je počeo bujati i sluge su savjetovale Gospodara kako bi bilo dobro iščupati ga. Ali, Gospodar nije odustao od posrnulog sjemena i zato je rekao: „Nemojte čupati korov, da s njim ne bi i pšenicu iščupali!“

Kao i svugdje, tako i u Crkvi postoje radikali koji bi po kratkom postupku rješavali stvari. Čim se nekoga prokaže kao negativca i grešnika, oni bi to odmah u korijenu sasjekli, zaboravljajući pri tom da smo svi mi, kad se grijehom odmetnemo od Boga, taj korov i da Gospodar nije strpljiv, već bismo davno završili u peći ognjenoj. U svojoj strpljivosti On nas čeka do kraja, dok ne zaklopimo oči ovome životu. Ako je naša odluka o odmetnuću od Gospodina, u času umiranja svjesna i konačna, onda je moguće da ćemo biti pokupljeni zajedno s dračem i bačeni u oganj vječni, gdje će biti plač i škrgut zubi.

Po uzoru na Gospodarevu strpljivost i mi, sluge njegove trebali bismo se vježbati u strpljivosti. Ne bi smjeli olako presuditi onima koji su trenutno možda tako vidljivo zastranili, da ih se jednostavno u njihovom načinu djelovanja i života ni na koji način ne može podržati. Budući da nikada nećemo imati potpuni uvid u situaciju drugoga, bilo bi poželjno ne suditi, jer mjerom kojom ćemo mi drugima mjeriti, u konačnici će Gospodin i nama mjeriti. Ako imamo razumijevanja, sućuti strpljivosti i ljubavi na koju nas Isus poziva, za sve koji su doslovno zaglibili na krivom putu, bez obzira nato što će okolina misliti i reći, trebali bismo pružiti ruku spasa i takvima koji su od gotovo svih otpisani. Ali od nas nisu… I možda će im upravo naše razumijevanje, spremnost saslušati ih, topla riječ, naša bratska ljubav biti jedina ruka spasenja koja će im pomoći vratiti ih na pravi put. Ako uspiju, upravo ti, otpisani i vraćeni natrag, koje mi u Crkvi nazivamo obraćenicima, postat će naši najvjerniji prijatelji, koji će nas duhovno itekako obogatiti.

Zamislite samo: da je Božja filozofija radikalna i odrješita, bez neizmjernog milosrđa? Danas ne bismo znali za sv. Pavla, sv. Augustina, ali niti za Mariju Magdalenu, čiji danas blagdan slavimo. Može li žena dublje pasti nego što se to njoj dogodilo. Prezrena i otpisana od svih, posebno od onih koji su pripomogli u njezinom padu, upoznavši istinsku, božansku Ljubav koja je spremna oprostiti i najteže grijehe, ona se digla iz blata svog života i na kraju zasjala kao jedan od najdivnijih primjera kršćanstva.

don Ljubo Vuković