Prošlost se može mijenjati: primanjem opraštanja od Gospodina i darom praštanja drugima

BogoslovPosted by

„Ljubav nije ljubljena“ je bol koju je živio sv. Franjo Asiški, ožalošćen zbog neprihvaćanja, odbijanja Isusa Krista koji je svoju ljubav za čovjeka potvrdio do smrti na križu. Tragom te misli, mogli bismo reći da „Crkva nije ljubljena“ – shvaćena, doživljena, bol je koju osjeća fra Andrija Bilokapić, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru. U razgovoru za Hrvatsku katoličku mrežu, fra Andrija razlaže značenje otajstva Crkve. Potiče da se preispita vlastita ucijepljenost u stvarnost Crkve i bude zahvalan za taj dar „majčine utrobe“ koja nas nosi i preporađa za Kraljevstvo nebesko.

Dragi fra Andrija, nikad neću zaboraviti sljedeće. U jednom našem susretu, kad sam sebe htjela ukoriti pa sam rekla ‘A jesam glupa’, Vi ste mi na to ozbiljnog lica uzvratili: ‘Ne vrijeđaj mi Gospodina’. To pokazuje kolika je Vaša osviještenost da je u drugome čovjeku Bog, što često previđamo. To mi je bila najjača pouka o tome koliko treba, i Vi to nastojite, u čovjeku probuditi svijest o njegovom božanskom dostojanstvu, koliko je Bog uistinu prisutan u drugome čovjeku.

Svatko od nas stvoren je mudro, s ljubavlju, tako piše u Misalu Katoličke Crkve. U Bibliji kaže, stvoren je čudesno i predivno. Svaki od nas je djelo ruku Božjih. Zato je mudrost sebe prihvatiti iz ruke Božje. Mudrost je drugoga prihvatiti u njegovim slabostima i u njegovim vrednotama. Drugi mi treba postati ono što on za Boga jest. Kad počinjem razmišljati o čovjeku, pitam se, tko je on za svoga Stvoritelja. On nije sam sebi dao dan, zrak, sunce, da misli, da mu srce kuca. On je to dobio od istoga od koga sam ja to dobio. Pitam se, tko je taj čovjek za Boga. Čovjek za Boga može biti njegova silna radost, a može biti i njegova bol. I ako mu je bol, Bog se ne odriče toga čovjeka. Kao što dijete za roditelja može biti radost, ali i bol. Iako je dijete roditelju nanijelo bol, roditelj se djeteta ne odriče. I ne bi htio da se njegova braća i sestre odreknu brata. Tako i mi. Nikad se jedni drugih ne odričemo, nego pokušavamo raspiriti jedni u drugima spoznaju naše ljubljenosti. Postojim, dakle, ja sam voljen. To je uloga Crkve. Probuditi u čovjeku njegovu ljubljenost. Bog treba tijelo, Bog treba živu osobu. Bog treba zajednicu, da to u nama probudi.

Kristovo otajstvo Katoličke Crkve je bogato, složeno, ali i napadano. Mnogi nemaju problem prihvatiti Isusa, ali Crkva je često na udaru, a ona je tijelo Kristovo. Štoviše, za Crkvu kao instituciju mnogi koji su izvan nje kažu da je svojim življenjem u suprotnosti s Isusovom osobom.

Tko je razumio, spoznao, tko je dotaknut Isusom Kristom, on ne može ne misliti Crkvu. Ne može ne voljeti Crkvu. Crkva i Krist Gospodin jedno su biće. Isus je došao na ovu zemlju. Bog se spustio, njegov silazak među nas, preuzeo je svu našu nemoć i slabost, jedino nije prihvatio grijeh. I on je oko sebe okupio zajednicu, kakva je. Ne postoji zajednica iz naše mašte. Postoji konkretni čovjek, sa svojim konkretnim problemima, vrednotama. Izabrao je dvanaestoricu, onakvi su kakvi jesu. Petar je onakav kakav je, Zebedejevi sinovi Ivan i Jakov, Juda je u toj zajednici. To je početna jezgra. Ali zajednica koja slijedi Isusa je puno šira, spominje se njih 3, 12, 72, 500, 15000… Ljudi idu za Isusom i slušaju. Očito Isus budi u čovjeku ono što čovjek u sebi jest, što već u čovjeku postoji. Žena govori pred djetetom sedam puta više nego muškarac, otac. To je njen dar. Zato da probudi mogućnosti intelektualne, emotivne, misaone, etičke, moralne vrednote u čovjeku. Kad Isus govori, on govori o onome što u nama jest. On otpuhuje pepeo od onoga bitnoga u nama. Isus ražaruje, on dolazi do žara, do vatre u nama, do bitnoga. Isus dolazi u nama do naše sličnosti s Bogom. Onda se sve u nama, ako slušamo Isusa, slaže. Tako ljudi koji su spoznali Isusa Krista, oni se udružuju u zajednicu, koju nazivamo Crkva. Oni nose jednu riječ u sebi, jednoga Duha. Oni su ljubljeni jednom, istom ljubavlju.

U tu zajednicu, Crkvu, ne ulaze pravedni. Isus je prijatelj carinika i grešnika. I upravo je došao radi grešnika. Došao je u grešniku probuditi ono bitno. Isus u bludnici vidi časnu ženu. On u kradljivcu, Zakeju, vidi darežljiva čovjeka, prije nego Zakej u sebi vidi darežljivog čovjeka. Isus u Samarijanki koja je mijenjala muževe, vidi prvu navjestiteljicu Evanđelja. Svi je odbacuju, i ona sama sebe, a dotaknuta Isusom kaže: Sve mi je rekao, dođite, vidite. To je Mesija. Dakle, Isus u njima vidi časne ljude i budi u njima dobro. Ljudi u kojima je probuđeno Božje, oni se sabiru u zajednicu i zajednica postaje otajstveno trajanje Isusa Krista. Crkva je otajstveno trajanje Isusa Krista. Ona je trajanje Isusovog utjelovljenja, ona je trajanje Isusovog pomazanja Duhom. Dakle, Crkva nije zajednica čistih. Nego je zajednica grešnih, ali grešnika koji spoznaju svoju grešnost i grešnika koji iz svoje grešnosti razumiju druge grešnike i u drugim grešnicima također ljube njihovu ljubljenost, unatoč grijehu. To je bit Isusa Krista. Isus je ostavio tu zajednicu da ga uprisutnjuje. Nije Isus napisao niti jednu riječ, niti jednu rečenicu. On nije ostavio nikakav zapis, nije ostavio iza sebe svoje sandale ni hram. Isus je ostavio samo zajednicu vjernika koja njemu vjeruje i otuda se razvila Crkva – koja je sveta, božanska, u sebi nosi Duha Božjega. Ali koja je grešna, jer ako sam ja u Crkvi, a smatram da mi je to najvrjednije što sam u Crkvi, onda je ta Crkva grešna. Ali sam tu, da mi Gospodin oprosti grijeh i prašta mi. Unaprijed mi prašta. Prihvaćam to praštanje, u svojoj slabosti idem naprijed i on me oblikuje za Kraljevstvo nebesko.

Kada kažete da je Crkva produženo utjelovljenje Kristovo, to je identifikacija Crkve s Gospodinom. Možemo onda reći da ljudi koji osuđuju Crkvu ili negativno govore o Crkvi, zapravo udaraju na samog Gospodina. Mnogi u Crkvi vide samo ljudsku, zemaljsku dimenziju nas grešnika. Prozivajući slabosti ljudi, gađaju nas, članove Crkve, ali iz toga što kažete, proizlazi da ranjavaju samog Isusa.

Isus se poistovjećuje s Crkvom. Ne samo s Crkvom. Isus se poistovjećuje uopće s čovjekom, s bolesnim, nemoćnim, grešnim, slabim čovjekom. Poznato je Matejevo evanđelje 25,40: „Što učiniste najmanjem, meni ste učinili“. Dakle, Isus se poistovjećuje sa svakim, svakim čovjekom. I napadati uopće čovjeka, znači napadati samog njegovog Stvoritelja. Kao što napadati dijete, znači napadati njegove roditelje. Moja majka je znala reći, „Tko moje dijete po glavi, mene po srcu’. Tko pomiluje moje dijete po glavi, mene je pomilovao po srcu“. Onda sam pitao majku zašto je ona nas nekad udarila, odgovorila mi je: „Nisam mogla drugačije. Ali mene je puno više boljelo, nego vas“. Tako, kad mi napadamo djecu Božju, čak i zbog njihove grešnosti, najčešće iz svoje oholosti, to boli i samoga Gospodina. On bi htio i da se ophodimo s ljudima, grešnicima, onako kako se Isus ophodio.

Praštanje je čudesna poruka, vrlo sadržajna riječ. Bog je nama oprostio i poslao nas je da u ovom svijetu budemo njegova praštajuća snaga, njegova praštajuća moć, da nosimo praštajućeg duha koji nije samo neka ideja, misao. To je način postojanja, život. Duh Božji je osoba. Po našoj tjelesnosti, Duh Božji, odnosno sami Bog, dolazi do čovjeka i naviješta mu praštanje. Dakle, nije naše kritizirati, nego s boli ukazivati na dobro i ukazivati na zlo, da čovjek ostavi svoje zlo, da ostavi ono što ga čini manje čovjekom. Poticati, raspirivati dobro.

Fra Andrija Bilokapić / Foto: Ines Grbić

Crkva je zajednica grešnika, nas slabih. Po uvriježenom novinarskom kriteriju, vijest je ono što je loše. Loše potisne sve dobro koje se čini, tako i u Crkvi. Kako da se kršćani ophode sa svijetom kada slabosti iz Crkve izlaze vani? Sramimo se toga, je li se trebamo opravdavati, trebamo li to pravdati, potiskivati?

Naš stav prema slabostima Crkve je zapravo Isusov stav. Bog pristaje uz čovjeka. Postoji u Bibliji jedna riječ, da se Bog pokajao što je stvorio čovjeka, kad je vidio to zlo. Po mom sudu, to je najstrašnija riječ koja stoji u Knjizi Postanka. Ali Bog pristaje uz čovjeka, On objavljuje svoje ime: ‘Tamo sam gdje si ti’. Tako je Gospodin s nama tamo gdje mi jesmo. I mi se za svoje grijehe kajemo, tražimo oproštenje. Ali mi smo pozvani primiti oproštenje koje nam Gospodin najprije daje i mi smo pozvani darovati oproštenje koje nam Gospodin daje. Moja prošlost, prošlost svakog od nas je bila kakva jest. Mislio sam da se prošlost ne može mijenjati. Sad mislim da se prošlost može mijenjati. Ključ za promjenu prošlosti je praštanje. Primiti praštanje od Gospodina i darovati praštanje drugima. Dakle, nema smisla lupati po svojoj grešnosti, jer samo se koprcamo u svojim paučinama i sve se više zamotavamo. Nego stati pred Boga koji kaže da uživa u pomilovanju. Dakle, Ti si mi oprostio. Ti sad uživaš u pomilovanju. Uživaš u pomilovanju da ja drugima praštam.

U Bibliji praštanje dolazi od onoga koji je uvrijeđen. Od Boga dolazi praštanje. Bog je uvrijeđen. Isus na križu je raspet, od njega dolazi praštanje, ne od onoga tko ga je pribio na križ. Dakle, to pitanje naše slabosti može biti vrlo blagoslovno. Jer tamo gdje smo tanki, gdje smo slabi, tamo smo najotvoreniji primiti milost. Zato Crkva u najsvečanijem trenutku crkvene godine pjeva Augustinovo ‘O, sretnog li grijeha’. Jer Augustin možda nikada takvog velikog, milosrdnog Boga ljubavi ne bi doživio, da nije imao iskustvo grijeha. Ne kažem nipošto da onda treba ići griješiti. Svi smo mi grešni. Dobar sam onoliko koliko sam sličan Isusu, grešan sam koliko sam različit od Isusa. Svi smo grešni, jer tko može od nas reći da je otvoren prema Bogu, čovjeku i svemu što postoji, s onoliko ljubavi kao Isus iz Nazareta. Dakle, ne treba tu dramatizirati. A ako ističemo samo nečije zlo, sami se vrtimo u tome zlu, sami bivamo zagađeni tim zlom. Naše srce nije smetlište, nije kanta za smeće, kontejner, da u njega smještamo tuđe zlo. Nego , ono je hram Duha Svetoga, ono je hram ljubavi, na zlo želi odgovoriti dobrom. Bog djeluje kao sunce koje grije zle i dobre. Mi smo tako pozvani djelovati. Dakle, primiti oproštenje i darovati oproštenje. Samo tako se može ići naprijed. Praštanje je način postojanja. To nije zatvoreni obred u sebe i onda ću tamo nešto reći. To je način postojanja Crkve.

Primiti oproštenje osobito kušamo u sakramentu ispovijedi. Posredovati Božju milost dano je Crkvi po slavlju sakramenata. To je dar i blagodat za nas. No, zna se reći da smo sakramentalizirani, ali da nismo dovoljno evangelizirani, katehizirani.

Da, to se zna reći. Sakramentalizirani jesmo. Kršteni smo. Koliko od nas uopće zna što znači riječ krst? Krstiti, grč. se kaže baptiso. Baptiso znači uroniti u vodu. U obredu krštenja ljudi su uranjani u vodu. To je simboliziralo smrt, a izranjanje je značilo život. Smrtni, grešan čovjek umro je za grijeh, za zlo, za smrt više ne postoji. Izranjanje je značilo – ti si suuskrsli, ti si zajedničar božanske naravi. Tvojoj ljudskosti je sada dodano Božje božanstvo. I krizma je sakrament. Ali, ako ja nisam otvoren sakramentu, to je kao da lijevam ulje u zatvorenu bocu. Ode sve vani, nemam ništa. U ispovijedi mi se mirimo s Bogom, mi se mirimo s Crkvom i mirimo se jedni s drugima. U ispovijedi Krist prašta grijehe preko Crkve. Ne kažem preko svećenika. Svećenik je delegat Crkve, on je član Crkve kojega je Crkva ovlastila, jer Crkvi je dano da oprašta grijehe. Svećenik prašta grijehe u ime Crkve. Osmi broj u pokori kaže: ‘Cijela Crkva prašta grijehe’. Čovjek se miri s Crkvom.

Kod nas se taj osjećaj crkvenosti jako izgubio. Imamo župnu zajednicu. Tko je tu zajedno u ime Isusa Krista? Kažemo, naša nadbiskupija. Tko je u toj nadbiskupiji – ali zajedno? Zajedno u Duhu, zajedno u ljubavi, zajedno u radosti, žalosti, ali u ime Isusa Krista. Ima među nama izrađenih kršćana, koji su isklesani, obrađeni. Osnovni problem Crkve je zajedništvo, što nismo ugrađeni, što svatko nije spoznao svoje mjesto u Crkvi. Reći ću primjerom. Katedrala neke mjesne Crkve je čudesna. Ali da netko od nje, svaki njen kamen baci vani na poljanu, imamo hrpu kamenja. Je li to katedrala? Svaki kamen je obrađen, fin. Ali ako je taj kamen dignut sa svog mjesta, ako je on bačen na hrpu, onda imamo hrpu kamenja.

Fra Andrija Bilokapić / Foto: Ines Grbić

Tu sam jako ožalošćen, što je u našoj Crkvi malo svijesti da sam član Crkve, član sam kršćanskog bratstva, član sam otajstvenog tijela Kristova. Nismo utkani u zajednice koje se međusobno vole i koje drugima navještaju da su voljene. Kad svaki kamen katedrale stavite na svoje mjesto, onda imate kamenu čipku, cjelinu, čudesno zdanje. Tako i u Crkvi. Mislim da je vrijeme da pođemo od ljudi, da spoznaju svoje mjesto u Crkvi, čudesnost Crkve, otajstvenost Crkve. Da je Crkva majčina utroba koja nosi Papu, nosi biskupa, nosi svakog svećenika, Crkva nosi svakog krštenika. Zato čovjek ne može nego biti duboko ožalošćen kada vidi kako se postupa prema Crkvi.

Poklad vjere primamo od Isusa Krista, preko apostola do danas. Na umoru sv. Franjo Asiški kaže: ‘Budite vjerni Crkvi. Slušajte što Crkva govori’. Primite taj poklad koji je pošao od Isusa, preko apostola, došao do danas i to predajte dalje. Za sv. Franju Krist nije neki moj Krist, nego naš Krist, Krist Crkve. Krista ne mogu imati ja. Ne mogu obnoviti sebe izvan Crkve, protiv Crkve. To sv. Franjo kaže: ‘Bog me obnavlja u Crkvi, u zajedništvu sa svetom Crkvom’. U Crkvi svatko ima svoju ulogu, svoje mjesto. Stvarati takvu zajednicu. Onda možemo biti autentični. Ali kršćanin nikad ne može biti autentičan sam. Jer ljubav uvijek traži drugoga. Mi uvijek tražimo drugoga. Svaki ja traži ti i čeznemo biti mi. Najsavršeniji način postojanja je – mi – način postojanja. Mi kao božansko ljudska zajednica. Crkva je božansko ljudska zajednica koju je ustanovio Isus, a mi smo njeni živi udovi. To je problem naše kateheze. Mogu ja napisati doktorat iz teologije, ako ne nalazim u vjeri onoga drugoga, ti, koga ću voljeti, od koga sam voljen, kroz kojega će Bog dolaziti k meni, kroz kojega ću ja ići Bogu, onda to malo vrijedi. To je napuhivanje. Ali ako postoji ovo: mogu biti nepismen, znati Oče naš, Vjerovanje i zaista sjati u Crkvi, da mi je to majčina utroba koja mene preporađa za Kraljevstvo nebesko, koja mene čini dionikom Božjeg božanstva, dionikom Božje naravi, koja mene pobožanstvenjuje. Jer gdje su dvojica i trojica u moje ime, tamo sam ja pobožanstvenjen. Tamo sam dionik Božjeg božanstva, dionik Božje naravi. To nama treba. Škole su dobre, no od prosvjetiteljstva je puno toga krenulo kako je krenulo. Ne znam jel’ čovjek sretniji zbog toga.

Glede slike kamenja koju ste spomenuli. Kada se kamenje baci vani, na hrpu, nastaje raspršenost. Ugrađeno kamenje u zdanju katedrale znači skupljenost. Analogno tome: Crkva kao zajednica skuplja, a kada smo izvan Crkve, raspršeni smo i zapravo slabi, prepušteni sebi. Ne držimo jedan drugoga, nema vezivnoga tkiva među nama.

Da, mi smo jedan drugome snaga. Inače, od samog začeća, čovjek je odnos. Čovjek je bitno biće odnosa. Ne da čovjek ima odnos. Nego čovjek jest odnos. Čovjek jest mi. Čovjek jest mi od majčine utrobe. On je mi svojih roditelja, svoje braće i sestara, čovjek je mi supružnički, obiteljski i on je mi crkveni. Ne može muž preuzeti ulogu žene i obrnuto, dijete ulogu roditelja i obrnuto. Svatko ima svoj dar, svoje poslanje, tako i u Crkvi. Ta kerigma, taj navještaj Crkve. Četvrti članak vjere Crkve glasi: Vjerujem u svetu katoličku Crkvu. Vjerujem da tu bivam napajam Bogom, da tu idem k Bogu, da tu Bog dolazi k meni i ja kroz druge idem Bogu. To je ta cirkulacija.

Sjećam se kako je na duhovnim vježbama u Vepricu pred moje ređenje, nadbiskup Frane Franić napisao trokut: ja, Bog, ti. Ja, ti, Bog. To cirkulira na jednu i na drugu stranu. Kroz drugoga idem Bogu, kroz drugoga Bog dolazi k meni. Tako jedni druge obogaćujemo sobom. Ali što ću ako sam samo čovjekom obogaćen, ako nisam obogaćen Bogom? Bog je u sredini, Bog je u sebi ja, ti i mi. To je slika Božja. To je jedina legitimna slika. Nije legitimna slika Božja prikaz njega na nekoj umjetničkoj slici, isklesan. Slika Boga ja živi čovjek, gdje struji život, ljubav, zajedništvo. To je bit. To nama treba. U tom smjeru treba ići. To posebno naša liturgija govori. Taj liturgijski mi. Trebalo bi čitati Misal, pa vidjeti što o meni govori Misal, himni apostola Pavla.

Kada spominjete članak vjere, ispovijedamo da vjerujemo i u apostolsku Crkvu. Možda nekad treba više posvijestiti taj apostolicitet, da smo u Katoličkoj Crkvi baš po tome povezani s prvom zajednicom Kristovih vjernika, s apostolima.

Naše ishodište je Otac, Sin i Duh Sveti. Otac je poslao dvije osobe, poslao je Sina i poslao je Duha. U tjelesnosti je poslao Isusa po ženi, poslao je ljubav na zemlju. Tko su apostoli? Jednog našeg kolegu Marijana Mandaca njegov otac je pitao: ‘Mačo, stalno si za knjigom. Čime se ti baviš, što radiš?’. On mu je rekao: ‘Ja se bavim onim ljudima koji su pripalili od Isusa Krista i koji su pripalili od apostola’. Dakle, apostoli su pripalili od Isusa Krista, poslije njih su ljudi koji su pripalili od apostola. Njima se bavim, crkvenim ocima. Isus je božansku zbiljnost, božansku tajnu donio, učovječio, utjelovio i on je predao svojima, učenicima, sljedbenicima, prvim kršćanima. Sada imamo slijed od apostola po službi biskupa. Mi nismo vlasnici vjere. Poklad vjere mi ne možemo izmisliti. Ne mogu formulirati neki svoj sadržaj. Sadržaj vjere darovao je Isus Krist Crkvi, Crkva ga je usvojila, prima i Crkva ga od čovjeka do čovjeka, do danas, prenosi. Poklad vjere su vrednote koje je donio Isus, to je njegova osoba, to je njegov Otac, njegov Duh. Mi smo dionici toga svijeta, svijeta Svete Trojice, poslani smo biti pokaznice i dati drugima da od nas pripale. To je taj apostolicitet, odnosno apostolska Crkva. Posebno je to vezano uz biskupe. Zato su kod ređenja biskupa trojica, da se sačuva taj kontinuitet. Da ne bi netko bio falši biskup i nevaljano ređenje. Zato su trojica biskupa, da se ima lanac, vez koji ide od apostola do danas.

Papa uči od Crkve, biskup uči od Crkve. Sv. Franjo Asiški ne želi sam popravljati Crkvu, nego je želi popravljati s papom. U Crkvi postoje dva krila, dvije strane, dva krila pluća: hijerarhijski, to je papa i proročki, to su sveci. Pape prepoznaju svece, onda usmjere njihovu karizmu i tako se Crkva uvijek obnavlja. Papa je ustanova Isusa Krista. Biskupi su ustanova Isusa Krista. S njima sv. Franjo želi popravljati Crkvu. On poštuje biskupe, poštuje papu. Može mu se ne sviđati nešto kod njih, ali on je za njega papa, biskup. Sv. Franjo ne gleda grijehe te osobe, nego gleda da ga je Krist tu postavio i da je on onaj koji kanalizira, usmjerava život Crkve i nauk. Sv. Franji Crkva je u središtu. Za njega je Crkva isto što i Evanđelje. Crkva je Evanđelje koje je iz slova, iz Riječi prešlo u način postojanja, koje oblikuje, živi, gleda, govori, žrtvuje se, ljubi, prašta. Sv. Franjo s Crkvom vjeruje, s Crkvom djeluje, osjeća. Za njega je osnovno načelo da se u svemu ravna po Evanđelju, odnosno po nauku Crkve, i to ne bilo koje, nego Rimske Crkve. Jer samo je u njoj spasenje po Isusu Kristu. Možemo reći da je sv. Franjo uosobljena crkvenost. Bio je uvjeren da treba čuvati, štovati, slijediti vjeru Svete Rimske Crkve.

Ines Grbić

Izvor: https://hkm.hr/