Posted by Gospodine profesore, možete li nam za početak razgovora nešto reći o svojemu gledanju na svećenički poziv?
Nije baš lako pa niti ugodno govoriti drugima o vlastitoj biografiji. Uostalom, riječ je o veoma osobnim doživljajima, promišljanjima i odlukama koji najčešće nisu za javnu uporabu. Ipak, ne ulazeći u odveć osobne pojedinosti procesa oblikovanja moje odluke za svećenički poziv, držim da mogu sročiti na tu temu par misli povezanih sa svojim duhovnim i teološkim iskustvom kao i s iskustvom druženja s biografijama drugih ljudi. Nije na odmet početi s tvrdnjom da sam cijeloga života bio i ostao uvjeren kako je svatko od nas vjernika, a u konačnici i nevjernika, pozvan zauzeto surađivati s Bogom Isusa Krista na izgradnji njegova Kraljevstva. To je ono najvažnije u našim životima! To je cilj cjelokupnoga stvaralačkog Božjeg plana!
Uz to, valja reći da Bog za svakoga čovjeka ima na raspolaganju više mogućih životnih putova na kojima, sukladno s našim sposobnostima i životnim situacijama, možemo — odgovarajući na Božje poticaje/ pozive - graditi Kraljevstvo. Božja stvaralačka mašta neograničeno je izdašna u pronalaženju putova, načina i oblika kako motivirati čovjeka da prihvati njegove milosne poticaje i tako ostvari u svojemu životu i u životima drugih što više trenutaka dobrote i ljepote, što više kristovskih vrijednosti. Zašto se u određenome trenutku odlučujemo baš za jedan od tih mogućih putova, to nam sa zadnjom sigurnošću najvjerojatnije nije dano znati. Možda nismo daleko od istine ako odluku za jedan od mogućih životnih putova opišemo kao plod iskustva susreta s Božjim agapičnim pozivom na izgradnju Kraljevstva u određenome periodu života odnosno u određenoj životnoj situaciji koju određuju susreti s pojedinim (za određenoga čovjeka) značajnim ljudima, potom vlastiti duhovni i intelektualni interesi, vlastita psihološka situacija, geografija, politička situacija, duhovna klima (ne samo u vlastitoj obitelji već i šire) itd. Plod je tih susreta odluka za jedan od mogućih putova koje u svjetlu Božjega nadahnuća uspijevamo prepoznati kao put na kojemu sa zadovoljstvom i predanom zauzetošću želimo aktivirati svoje sposobnosti na izgradnji Kraljevstva.
Izbor životnoga puta u određenoj biografskoj situaciji ne znači da čovjek ne bi mogao biti isto tako snažno prožet Božjom agapičnom nazočnošću i na nekim drugim životnim putovima izgradnje Kraljevstva. Jer, da se nije dogodio taj izbor, Božja stvaralačko-spasenjska ljubav - koja je trajno djelatno nazočna u povijesti svijeta i našim osobnim "malim" povijestima - bila bi u životu toga čovjeka aktivirala neku drugu motivacijsku shemu kako bi se dogodio izbor jednoga drugog životnog puta, tom čovjeku i njegovim psihološkim kvalitetama isto tako primjerenog. Naime, Božja djelatna nazočnost u našim životima aktivira razne pozivne sheme ovisno o tipu egzistencijalne propusnosti ili nepropusnosti biografskih situacija za suradnju s Bogom u danim životnim i psihološkim uvjetima. Mislim da je Božjoj providnosnoj ljubavi na koncu najvažnije da određenoga čovjeka kad-tad u njegovu životu ipak uspije privoljeti na put što radikalnije suradnje u izgradnji Kraljevstva.
Kada je riječ o meni, gledajući svoj život u retrospektivi, vidim da sam nedvojbeno mogao i na više drugih životnih putova ostvariti svoju skromnu asimetričnu suradnju s milošću u izgradnji Božjega Kraljevstva. Istovremeno, smatram da je svećenički poziv za koji sam se davno u svojoj mladosti odlučio bio zaista izbor jednoga od mogućih putova koje je Bog za mene imao na umu. U prvome redu, to osjećam jer me na izabranome životnom putu — uza sve poteškoće, uza sve trenutke naglašene rutine, uz povremeni zamor, uz uobičajene slabosti, uz periode duhovnih suhoća, uza sva još uvijek neodgovorena pitanja itd. - ipak nikada nije ostavilo temeljno unutarnje zadovoljstvo koje proizlazi iz uvjerenja da moje djelovanje zaista predstavlja skroman doprinos na putu ostvarenju Kristove plerome odnosno Božjega konačnog nauma s nama ljudima (a možda i s nekim drugim razumnim stanovnicima ovoga kozmosa?!) u preobraženome svemiru.
Kako biste u kratkim crtama saželi smisao svojega profesorskog djelovanja na našemu fakultetu?
Svoje dugogodišnje djelovanje na KBF-u Sveučilišta u Splitu doživljavao sam u prvome redu kao svoj udio u zajedničkome trudu crkvene zajednice oko izgradnje Kraljevstva u Crkvi i izvan nje. Uostalom, filozofsko-teološka i duhovna formacija, koju teološki fakultet po definiciji više ili manje uspješno pruža, ide upravo za tim da mlade ljude — bili oni laički teolozi ili svećenički kandidati - osposobi da postanu teolozi Kraljevstva, da postanu oni koji će znati i htjeti intelektualno zauzeto prepoznavati i obrazlagati zahtjevne vrijednosti Kraljevstva te ih egzistencijalno zauzeto promicati u crkvenoj i društvenoj zajednici. To temeljno poslanje Fakulteta motiviralo je oduvijek moje djelovanje kroz prošla desetljeća. Budući da izgradnja Kraljevstva uvijek mora voditi računa o konkretnoj društveno-kulturnoj situaciji, i moj je teološki rad nastojao osluškivati duhovne vibracije, promjene u kulturi, mentalitetu, vrijednosnoj slici svijeta, ekonomiji i politici hrvatskoga društva, ali i šire, te sam nastojao studentima posredovati takvu hermeneutiku vrijednosti evanđeoske poruke o Kraljevstvu koja bi bila što primjerenija današnjemu kulturnom senzibilitetu i religioznim traganjima.
Polazio sam uvijek od činjenice da katoličke dogme nije dovoljno samo ponavljati. Da bi vjernici u njima danas prepoznali jedan bogomdani iskaz koji tumači i nadahnjuje njihov svakodnevni vjerski život, te vjerske istine valja, u prvome redu, prereći u jezik današnje kulture. Potom valja, u suočenju s dosad nepoznatim novim problemskim situacijama, produbiti shvaćanje tradicijom predanih vjerskih istina - ići dalje u shvaćanju.
To su bile neke od mojih trajnih, temeljnih znanstveno-nastavnih preokupacija kroz cjelokupno moje djelovanje pri ovoj ustanovi. Pritom sam, više ili manje, slijedio izričito teologiju II. vatikanskog sabora. Prvih desetak godina mojega djelovanja valjalo je teologiju kontekstualizirati u jedno neslobodno, vjernicima skroz neprijateljski nastrojeno komunističko društvo kako bi se što djelotvornije aktivirao oslobađajući potencijal poruke o Kraljevstvu kao središtu Isusova događaja. U samostalnoj Hrvatskoj nastojao sam u svojim predavanjima uvažavati neizbježive sudbinske izazove koji dolaze od znanošću, konzumerizmom, svjetonazorskim i religijskim pluralizmom prožetoga i globalno umreženoga aktualnog društva. Jer, u ovome civilizacijskom trenutku nikako se ne može teološki uvjerljivo promišljati svu životnu važnost poruke o Kraljevstvu ako se ozbiljno ne uvaže rečeni izazovi i ako se ne pokusa iskustveno-teološki govor prvih generacija kršćana pretočiti u cjelinu onoga što tvori način razmišljanja, osjećanja, radovanja, strahovanja, nadanja, umiranja te žalovanja današnjih ljudi. Koliko sam pak uspio kod studenata probuditi stvarni interes za hermeneutičko stapanje horizonata vjernika prošlih generacija i vjernika koji se trude živjeti vjeru na obzoru današnjeg svijeta - to mi je zaista teško reći. U svakome slučaju, vjerujem da je ponešto od tih mojih preokupacija moguće pronaći i u mojim publikacijama.
Kako komentirate porast muslimana u svijetu i posebno situaciju s ISIL-om?
Evo, konačno, jednoga pitanja koje je samo donekle u blizini s mojim trajnim interesom za religije, i to pod vidom teologije religija koja, kao što znate, propituje moguću ulogu nekršćanskih religija unutar povijesti spasenja. Što se pak tiče pitanja glede broja muslimana u svijetu, čini se da tu i nema nekih većih nedoumica. Porast muslimana u svijetu danas je najvećim dijelom plod demografskoga rasta u većinski islamskim društvima Afrike i Azije. Naime, većina muslimana živi u zemljama u kojima prevladava tradicionalno poimanje braka i obitelji kakvo je, uostalom, postojalo u zapadnome svijetu sve donedavno. U tim, često (iako ne uvijek) siromašnim zemljama, obitelj je dio jedne veće, proširene rodbinske cjeline u kojoj su djeca doživljena i smatrana bogatstvom te jamcem ekonomske sigurnosti, a time i budućnosti, pa i preduvjetom veće društvene težine. Tamošnje je poimanje obitelji daleko od aktualnoga shvaćanja idealne obitelji na Zapadu. Znamo vrlo dobro da je na Zapadu obitelj shvaćena, a sve više i življena, kao samostojna i jednakopravna zajednica muža i žene koja i bez kakva značajnijeg utjecaja šire obitelji slobodno odlučuje o broju djece. Taj broj djece ne bi smio nikada ugroziti materijalnu i psihološku kvalitetu života bračnih drugova. Kvaliteta života pritom je shvaćena sukladno sa sustavno promicanim standardima utemeljenima na individualistički shvaćenim ljudskim pravima i maloj obitelji. Naprotiv, većinski tradicionalni islam promiče nesumnjivo demografski rast. Usput bih spomenuo, kao potvrdnu ilustraciju rečenoga, da se također zamjetan broj manjinskih muslimana u zapadnim društvima — ovisno o stupnju asimiliranja zapadnomu poimanju obitelji — više ne odlučuje za velik broj djece!
Što se pak tiče doprinosa islamskoga misionarskog djelovanja ukupnomu porastu broja muslimana, mislim da je taj doprinos trenutačno puno skromniji za razliku od prošlih stoljeća nego li je to demografski rast. Islam se u prošlosti najčešće širio na krilima muslimanskih osvajanja zemalja u kojima su prije religijsku većinu sačinjavali kršćani, hindusi, budisti, sljedbenici Zaratustre ili neke druge azijske i afričke religije. Nad osvojenim narodima islamski su osvajači primjenjivali - ovisno o kulturnoj, religijskoj i političkoj situaciji - kombinaciju različitih oblika prisile koja je dovodila, prije ili kasnije, do napuštanja zatečene religije od strane većine pučanstva i preuzimanja islama kao državne religije koja je svakako honorirala prelaske na islam. Radilo se o različitim, više ili manje izričitim oblicima prisile koji su išli od gole prisile (rjeđe) preko sustavno provođene diskriminacije nemuslimana zacementirane islamskim zakonom, a koji su tako bili građani drugoga reda, lišeni čitava niza svojih osnovnih prava te pritisnuti golemim poreznim opterećenjima. Nemuslimani su imali status tzv. "štićenika", ali su bili izloženi različitim oblicima misionarskoga navještaja islamske religije.
Danas je pak nešto značajnije širenje islama - polučeno misijskim djelovanjima — nazočno posebno u Africi, manje u Aziji te ponešto u Sjedinjenim Američkim Državama, i to uglavnom medu crnačkim stanovništvom. U Europi, koja je trenutačno pod dosta snažnim pritiskom islamskoga useljavanja, prelasci s kršćanstva ili neke druge religije na islam zasad su još uvijek dosta malobrojni fenomeni (npr. u Njemačkoj godišnje prijeđe na islam otprilike 1 000 ljudi), vezani nerijetko uz međureligijske brakove. Koliko god pojedini aktualni islamski mislioci smatraju da je islam svojom duhovnom ponudom u stanju značajno promijeniti religijsku budućnost Europe, koja se u različitim zemljama donekle odmakla od crkvenoga kršćanstva ili čak od izričite religijske pripadnosti, mislim da će islamska vizija stvarnosti za golemu većinu ljudi na Zapadu ostati u više svojih odrednica izvor mnogih nedoumica, pitanja, a ponekad i strahova sve dok izričito ne prihvati temeljne pozitivne stečevine modernoga svijeta.
Pritom spomenimo samo poneke od tih momenata, problematičnih za mnoge ljude na Zapadu, koji u današnjemu kontekstu svima dobro poznatih fundamentalističkih i terorističkih gibanja u islamskom svijetu itekako traže uvjerljive odgovore od strane islamskoga svijeta. Tu mislimo, između ostaloga, u prvome redu na doktrinalnu i etičku normativnost doslovno shvaćenoga teksta kuranske objave bez ikakve značajnije primjene povijesno-kritičke metode, ali i na beduinsko-patrijarhalno shvaćanje primata muškaraca nad ženama. Tu su zatim: normativna prevlast vjerskoga zakona nad sferom državne politike, ekonomije i obitelji; još uvijek u određenome broju većinski muslimanskih država prisutno te vjerskim i državnim zakonom podržavano prakticiranje nejednakosti muslimana i njihovih religijski drugačijih sugrađana; mnoga interpretacijska kolebanja i neusuglašenosti kada je riječ o tumačenju odnosa islama i nasilja odnosno tzv. "svetoga rata" itd. Sve dok islam ne iziđe iz te u mnogočemu starozavjetno-srednjovjekovne paradigme, teško je očekivati da islam kao misijska religija može u dogledno vrijeme razviti jednu značajniju misionarsku djelatnost među ljudima na Zapadu, a posebno u Europi, u kojoj su naslijeđene spone s kršćanskim crkvama ne maloga broja ljudi oslabjele ili čak ishlapjele.
Hoće li se narednih desetljeća dogoditi neka vrsta inkulturiranoga europskog islama koji će biti plod kreativnoga suočenja s modernom zapadnom kulturom, pluralnim društvom i sekularnom državom, kao što se to s Katoličkom crkvom dogodilo na II. vatikanskom saboru? Neki misle da je to moguće.
Pitate me za ISIL. Genocidni teroristi Kalifata misle da bi rečena europska metamorfoza islama zapravo bila izdajstvo vječnoga, nepatvorenog, izvornog islama. Pokušati objasniti vam nastanak ISIL-a zahtijevalo bi zaista puno prostora jer su na to utjecali mnogostruki politički, geostrateški, ekonomski i religijski interesi. No, kada je riječ o religijskoj pozadini ove terorističke paradržave, dovoljno je ukazati na to da politička teologija Kalifata nije isključivo poludjeli proizvod političkoga inženjeringa različitih globalnih i regionalnih velesila, o čemu je već zaista puno napisano. Naime, nastanak i funkcioniranje Kalifata nadahnuti su i određenim doktrinalnim postavkama i nekima od tradicijskih obrazaca ponašanja prisutnim u islamu koji, kao što već spomenusmo, vape za primjenom novih metoda pa i redefiniranjem ili čak napuštanjem. Jer, bez prihvaćanja rezultata toga zasad u islamskome svijetu osporavanoga interpretacijskog procesa, neće baš biti lako islamskim vjernicima ostvariti jedan iskren i kreativan dijaloški suživot s pripadnicima drugih religijskih tradicija u pluralnim, sekularnim i demokratskim državama zapadnoga svijeta, tim više kada znamo da funkcioniranje tih društava pretpostavlja kao strukturalni preduvjet svojega postojanja trajan dijalog svih pred zakonom ravnopravnih svjetonazorskih i kulturnih sastavnica. Uostalom, neuspjela ili, bolje, fragmentarna integracija muslimana u zapadnim društvima svjedoči o tome!
Postavlja se pitanje kršćanskoga nastojanja oko dijaloga s muslimanima. Što se toga tiče, vjerujem da strpljivo, ljubavlju nošeno i dobro informirano nastojanje nas kršćana oko dijaloga s vjernicima islama u prvome redu u našim europskim društvima može osokoliti i podržavati sva ona često veoma osporavana i otežana, još uvijek ograničena teološka traganja u velikome islamskom svijetu, koja idu za tim da dokinu što više spornih tradicijskih traganja, a koja pothranjuju fundamentalističke i terorističke fenomene čije su žrtve muslimani, ali isto tako i mnoga naša kršćanska braća i sestre u većinskim islamskim zemljama.
Što biste osobito savjetovali studentima teologije?
Umjesto izraza savjetovati iz vašega pitanja više bih volio staviti izraz poželjeti. Dakle, poželio bih svima — bili oni svećenički kandidati ili kandidati za laičke teologe - da zavole teologiju, da u sebi razviju toliko potreban i veoma često toliko odsutan "teološki eros" prema svojemu studiju te da svoj studij shvate ne samo kao način na koji će zarađivati za kruh već i kao pripravu za svoje teološko i duhovno poslanje u izgradnji Kraljevstva u crkvenoj zajednici, ali i na prostorima izvan Crkve. Pritom na poseban način pred očima imam buduće laike teologe. Osim uobičajenoga katehetsko-pedagoškog angažmana u školama bilo bi veoma poželjno da se u našim biskupijama u glavama odgovornih dogode mentalne promjene (jer teološki preduvjeti za to već postoje) koje bi omogućile da se laicima teolozima — ama baš svugdje gdje je to teološki odavno već omogućeno - povjere različita pastoralna, savjetodavna pa i administrativna zaduženja, kako na razini središnjih biskupijskih tijela tako i na razini župnoga pastorala. Iako je svoju akademsku formaciju u prošlih 25 godina veliki broj laika teologa uspješno priveo kraju, njih u značajnome broju u hrvatskim medijima skoro i nema. Probiti se na medijskoj sceni zaista nije lako. To traži, uz puno dobre volje, i kulturološku kompetenciju, energiju, malo komunikacijske nadarenosti te snalažljivost.
No, u našoj u velikoj mjeri upravo kroz medije idejno i vrijednosno oblikovanoj epohi bez bitno snažnije prisutnosti filozofski i teološki formiranih kršćanskih laika u televizijskim, internetskim i novinskim uredništvima i emisijama kršćanska iskustva i vrijednosti klize nužno prema rubu društva i prema sve većoj beznačajnosti te su u opasnosti da postanu dio zanemarive subkulture. To isto vrijedi i za prisutnost laika teologa u politici na svim razinama. Osim već spomenutoga nužnog angažmana teologa laika u trajnome dijaloškom procesu na razini civilnoga društva, što veći broj teološki kompetentnih laika, zajedno s drugim kršćanima, trebao bi se angažirati u političkome životu zemlje: tamo gdje se donose zakoni, gdje se osluškuju vrijednosne silnice jednoga društva te gdje ih se pretače u zakonsku regulativu. Bez uistinu autentičnih i angažiranih kršćana u politici opasnost je zaista velika da uskoro politika kao služenje općemu dobru postane zatočenicom jedne materijalističko-agnostičke, tehnološke slike života, utemeljene isključivo na instrumentalnome, pragmatičnom umu. Bez uvjerenih i kompetentnih kršćana u politici zakoni će nam ubrzo težiti sve većoj privatizaciji religije, kliziti prema eutanaziji i liberalizaciji tržišta zamjenskih majki, promicati transhumano, omogućiti sve veću kontrolu naše privatnosti, pogodovati svođenju svih vrijednosti na njihovu tržišnu vrijednost itd. Nije ovo sve što bih imao poželjeti našim studentima teologije, ali bih s time završio. Svakako bi mi bilo veoma drago kada bi ove moje želje potakle barem neke od studenata da se što bolje pripreme na duhovnoj i znanstvenoj razini za što kompetentniji vlastiti svjedočiti angažman na spomenutim područjima crkvenoga i društvenoga života.
Razgovarali: Darko Rapić i Marko Vrkić
Odraz 2016, str. 26-31.