Prisutnost izgrađenih vjernika laika u društvu od presudne je važnosti za poslanje Crkve

Posted by

Gospodine profesore, možete li nam za početak razgovora nešto reći o svojemu gledanju na svećenički poziv?

Nije baš lako pa niti ugodno govoriti drugima o vlastitoj biografiji. Uostalom, riječ je o veoma osobnim do­življajima, promišljanjima i odlukama koji najčešće nisu za javnu uporabu. Ipak, ne ulazeći u odveć osobne pojedinosti procesa oblikovanja moje odluke za svećenički po­ziv, držim da mogu sročiti na tu temu par misli povezanih sa svojim duhovnim i teo­loškim iskustvom kao i s iskustvom druže­nja s biografijama drugih ljudi. Nije na odmet početi s tvrdnjom da sam cijeloga života bio i ostao uvjeren kako je svatko od nas vjernika, a u konačnici i nevjernika, pozvan zauzeto surađivati s Bogom Isusa Krista na izgradnji njegova Kraljevstva. To je ono najvažnije u našim životima! To je cilj cjelokupnoga stvaralač­kog Božjeg plana!

Uz to, valja reći da Bog za svakoga čovjeka ima na raspolaganju više mogućih životnih putova na kojima, sukladno s na­šim sposobnostima i životnim situacijama, možemo — odgovarajući na Božje poticaje/ pozive - graditi Kraljevstvo. Božja stvara­lačka mašta neograničeno je izdašna u pro­nalaženju putova, načina i oblika kako mo­tivirati čovjeka da prihvati njegove milosne poticaje i tako ostvari u svojemu životu i u životima drugih što više trenutaka dobrote i ljepote, što više kristovskih vrijednosti. Zašto se u određenome trenutku odlučujemo baš za jedan od tih mogućih putova, to nam sa zadnjom sigurnošću najvjerojatnije nije dano znati. Možda nismo da­leko od istine ako odluku za jedan od mogućih životnih putova opišemo kao plod iskustva susreta s Božjim agapičnim pozivom na izgradnju Kraljevstva u određenome periodu života odnosno u određenoj životnoj situaciji koju određuju susreti s pojedinim (za određenoga čovjeka) značajnim ljudima, potom vlastiti duhovni i intelektualni interesi, vlastita psihološka situacija, geografija, politička situacija, du­hovna klima (ne samo u vlastitoj obitelji već i šire) itd. Plod je tih susreta odluka za jedan od mogućih putova koje u svjetlu Božjega nadahnuća uspijevamo prepoznati kao put na kojemu sa zadovoljstvom i predanom zauzetošću želimo aktivirati svoje sposobnosti na izgradnji Kraljevstva.

Izbor životnoga puta u određenoj bio­grafskoj situaciji ne znači da čovjek ne bi mogao biti isto tako snažno prožet Božjom agapičnom nazočnošću i na nekim drugim životnim putovima izgradnje Kraljevstva. Jer, da se nije dogodio taj izbor, Božja stvaralačko-spasenjska ljubav - koja je trajno djelatno nazočna u povijesti svijeta i našim osobnim "malim" povijestima - bila bi u životu toga čovjeka aktivirala neku drugu motivacijsku shemu kako bi se dogodio izbor jednoga drugog životnog puta, tom čovjeku i njegovim psihološkim kvaliteta­ma isto tako primjerenog. Naime, Božja djelatna nazočnost u našim životima akti­vira razne pozivne sheme ovisno o tipu eg­zistencijalne propusnosti ili nepropusnosti biografskih situacija za suradnju s Bogom u danim životnim i psihološkim uvjetima. Mislim da je Božjoj providnosnoj ljubavi na koncu najvažnije da određenoga čovje­ka kad-tad u njegovu životu ipak uspije privoljeti na put što radikalnije suradnje u izgradnji Kraljevstva.

Kada je riječ o meni, gledajući svoj život u retrospektivi, vidim da sam ned­vojbeno mogao i na više drugih životnih putova ostvariti svoju skromnu asimetrič­nu suradnju s milošću u izgradnji Božjega Kraljevstva. Istovremeno, smatram da je svećenički poziv za koji sam se davno u svojoj mladosti odlučio bio zaista izbor jednoga od mogućih putova koje je Bog za mene imao na umu. U prvome redu, to osjećam jer me na izabranome životnom putu — uza sve poteškoće, uza sve trenutke naglašene rutine, uz povremeni zamor, uz uobičajene slabosti, uz periode duhovnih suhoća, uza sva još uvijek neodgovorena pitanja itd. - ipak nikada nije ostavi­lo temeljno unutarnje zadovoljstvo koje proizlazi iz uvjerenja da moje djelovanje zaista predstavlja skroman doprinos na putu ostvarenju Kristove plerome odnosno Božjega konačnog nauma s nama ljudima (a možda i s nekim drugim razumnim sta­novnicima ovoga kozmosa?!) u preobraženome svemiru.

Kako biste u kratkim crtama saželi smisao svojega profesorskog djelovanja na našemu fakultetu?

Svoje dugogodišnje djelovanje na KBF-u Sveučilišta u Splitu doživljavao sam u prvome redu kao svoj udio u za­jedničkome trudu crkvene zajednice oko izgradnje Kraljevstva u Crkvi i izvan nje. Uostalom, filozofsko-teološka i duhovna formacija, koju teološki fakultet po defini­ciji više ili manje uspješno pruža, ide upra­vo za tim da mlade ljude — bili oni laički teolozi ili svećenički kandidati - osposobi da postanu teolozi Kraljevstva, da postanu oni koji će znati i htjeti intelektualno za­uzeto prepoznavati i obrazlagati zahtjevne vrijednosti Kraljevstva te ih egzistencijalno zauzeto promicati u crkvenoj i društvenoj zajednici. To temeljno poslanje Fakulteta motiviralo je oduvijek moje djelovanje kroz prošla desetljeća. Budući da izgradnja Kraljevstva uvijek mora voditi računa o konkretnoj društveno-kulturnoj situaciji, i moj je teološki rad nastojao osluškivati duhovne vibracije, promjene u kulturi, mentalitetu, vrijednosnoj slici svijeta, eko­nomiji i politici hrvatskoga društva, ali i šire, te sam nastojao studentima posredovati takvu hermeneutiku vrijednosti evan­đeoske poruke o Kraljevstvu koja bi bila što primjerenija današnjemu kulturnom senzibilitetu i religioznim traganjima.

Polazio sam uvijek od činjenice da ka­toličke dogme nije dovoljno samo ponav­ljati. Da bi vjernici u njima danas prepo­znali jedan bogomdani iskaz koji tumači i nadahnjuje njihov svakodnevni vjerski ži­vot, te vjerske istine valja, u prvome redu, prereći u jezik današnje kulture. Potom va­lja, u suočenju s dosad nepoznatim novim problemskim situacijama, produbiti shva­ćanje tradicijom predanih vjerskih istina - ići dalje u shvaćanju.

To su bile neke od mojih trajnih, te­meljnih znanstveno-nastavnih preokupa­cija kroz cjelokupno moje djelovanje pri ovoj ustanovi. Pritom sam, više ili manje, slijedio izričito teologiju II. vatikanskog sabora. Prvih desetak godina mojega djelo­vanja valjalo je teologiju kontekstualizirati u jedno neslobodno, vjernicima skroz neprijateljski nastrojeno komunističko društvo kako bi se što djelotvornije ak­tivirao oslobađajući potencijal poruke o Kraljevstvu kao središtu Isusova događaja. U samostalnoj Hrvatskoj nastojao sam u svojim predavanjima uvažavati neizbježive sudbinske izazove koji dolaze od znanošću, konzumerizmom, svjetonazorskim i reli­gijskim pluralizmom prožetoga i global­no umreženoga aktualnog društva. Jer, u ovome civilizacijskom trenutku nikako se ne može teološki uvjerljivo promišljati svu životnu važnost poruke o Kraljevstvu ako se ozbiljno ne uvaže rečeni izazovi i ako se ne pokusa iskustveno-teološki govor prvih generacija kršćana pretočiti u cjelinu ono­ga što tvori način razmišljanja, osjećanja, radovanja, strahovanja, nadanja, umiranja te žalovanja današnjih ljudi. Koliko sam pak uspio kod studenata probuditi stvarni interes za hermeneutičko stapanje horizo­nata vjernika prošlih generacija i vjernika koji se trude živjeti vjeru na obzoru današ­njeg svijeta - to mi je zaista teško reći. U svakome slučaju, vjerujem da je ponešto od tih mojih preokupacija moguće prona­ći i u mojim publikacijama.

Kako komentirate porast muslimana u svijetu i posebno situaciju s ISIL-om?

Evo, konačno, jednoga pitanja koje je samo donekle u blizini s mojim trajnim interesom za religije, i to pod vidom te­ologije religija koja, kao što znate, propi­tuje moguću ulogu nekršćanskih religija unutar povijesti spasenja. Što se pak tiče pitanja glede broja muslimana u svijetu, čini se da tu i nema nekih većih nedou­mica. Porast muslimana u svijetu danas je najvećim dijelom plod demografskoga ra­sta u većinski islamskim društvima Afrike i Azije. Naime, većina muslimana živi u zemljama u kojima prevladava tradicio­nalno poimanje braka i obitelji kakvo je, uostalom, postojalo u zapadnome svijetu sve donedavno. U tim, često (iako ne uvi­jek) siromašnim zemljama, obitelj je dio jedne veće, proširene rodbinske cjeline u kojoj su djeca doživljena i smatrana bogatstvom te jamcem ekonomske sigurnosti, a time i budućnosti, pa i preduvjetom veće društvene težine. Tamošnje je poimanje obitelji daleko od aktualnoga shvaćanja idealne obitelji na Zapadu. Znamo vrlo dobro da je na Zapadu obitelj shvaćena, a sve više i življena, kao samostojna i jed­nakopravna zajednica muža i žene koja i bez kakva značajnijeg utjecaja šire obitelji slobodno odlučuje o broju djece. Taj broj djece ne bi smio nikada ugroziti materi­jalnu i psihološku kvalitetu života bračnih drugova. Kvaliteta života pritom je shvaće­na sukladno sa sustavno promicanim stan­dardima utemeljenima na individualistički shvaćenim ljudskim pravima i maloj obi­telji. Naprotiv, većinski tradicionalni islam promiče nesumnjivo demografski rast. Usput bih spomenuo, kao potvrdnu ilu­straciju rečenoga, da se također zamjetan broj manjinskih muslimana u zapadnim društvima — ovisno o stupnju asimiliranja zapadnomu poimanju obitelji — više ne odlučuje za velik broj djece!

Što se pak tiče doprinosa islamskoga misionarskog djelovanja ukupnomu pora­stu broja muslimana, mislim da je taj do­prinos trenutačno puno skromniji za razli­ku od prošlih stoljeća nego li je to demo­grafski rast. Islam se u prošlosti najčešće širio na krilima muslimanskih osvajanja zemalja u kojima su prije religijsku većinu sačinjavali kršćani, hindusi, budisti, sljed­benici Zaratustre ili neke druge azijske i afričke religije. Nad osvojenim narodima islamski su osvajači primjenjivali - ovisno o kulturnoj, religijskoj i političkoj situaciji - kombinaciju različitih oblika prisile koja je dovodila, prije ili kasnije, do napušta­nja zatečene religije od strane većine pu­čanstva i preuzimanja islama kao državne religije koja je svakako honorirala prela­ske na islam. Radilo se o različitim, više ili manje izričitim oblicima prisile koji su išli od gole prisile (rjeđe) preko sustavno provođene diskriminacije nemuslimana zacementirane islamskim zakonom, a koji su tako bili građani drugoga reda, lišeni čitava niza svojih osnovnih prava te priti­snuti golemim poreznim opterećenjima. Nemuslimani su imali status tzv. "štićeni­ka", ali su bili izloženi različitim oblicima misionarskoga navještaja islamske religije.

Danas je pak nešto značajnije širenje islama - polučeno misijskim djelovanji­ma — nazočno posebno u Africi, manje u Aziji te ponešto u Sjedinjenim Američkim Državama, i to uglavnom medu crnačkim stanovništvom. U Europi, koja je trenu­tačno pod dosta snažnim pritiskom islam­skoga useljavanja, prelasci s kršćanstva ili neke druge religije na islam zasad su još uvijek dosta malobrojni fenomeni (npr. u Njemačkoj godišnje prijeđe na islam otpri­like 1 000 ljudi), vezani nerijetko uz međureligijske brakove. Koliko god pojedini aktualni islamski mislioci smatraju da je islam svojom duhovnom ponudom u sta­nju značajno promijeniti religijsku buduć­nost Europe, koja se u različitim zemljama donekle odmakla od crkvenoga kršćanstva ili čak od izričite religijske pripadnosti, mislim da će islamska vizija stvarnosti za golemu većinu ljudi na Zapadu ostati u više svojih odrednica izvor mnogih nedo­umica, pitanja, a ponekad i strahova sve dok izričito ne prihvati temeljne pozitiv­ne stečevine modernoga svijeta.

Pritom spomenimo samo poneke od tih mome­nata, problematičnih za mnoge ljude na Zapadu, koji u današnjemu kontekstu svi­ma dobro poznatih fundamentalističkih i terorističkih gibanja u islamskom svijetu itekako traže uvjerljive odgovore od stra­ne islamskoga svijeta. Tu mislimo, između ostaloga, u prvome redu na doktrinalnu i etičku normativnost doslovno shvaćenoga teksta kuranske objave bez ikakve značaj­nije primjene povijesno-kritičke metode, ali i na beduinsko-patrijarhalno shvaćanje primata muškaraca nad ženama. Tu su za­tim: normativna prevlast vjerskoga zakona nad sferom državne politike, ekonomije i obitelji; još uvijek u određenome broju većinski muslimanskih država prisutno te vjerskim i državnim zakonom podržava­no prakticiranje nejednakosti muslimana i njihovih religijski drugačijih sugrađana; mnoga interpretacijska kolebanja i neusu­glašenosti kada je riječ o tumačenju odnosa islama i nasilja odnosno tzv. "svetoga rata" itd. Sve dok islam ne iziđe iz te u mnogočemu starozavjetno-srednjovjekovne paradigme, teško je očekivati da islam kao misijska religija može u dogledno vrijeme razviti jednu značajniju misionarsku dje­latnost među ljudima na Zapadu, a poseb­no u Europi, u kojoj su naslijeđene spone s kršćanskim crkvama ne maloga broja ljudi oslabjele ili čak ishlapjele.

Hoće li se narednih desetljeća dogoditi neka vrsta inkulturiranoga europskog islama koji će biti plod kreativnoga suočenja s modernom zapadnom kulturom, plural­nim društvom i sekularnom državom, kao što se to s Katoličkom crkvom dogodilo na II. vatikanskom saboru? Neki misle da je to moguće.

Pitate me za ISIL. Genocidni teroristi Kalifata misle da bi rečena europska me­tamorfoza islama zapravo bila izdajstvo vječnoga, nepatvorenog, izvornog islama. Pokušati objasniti vam nastanak ISIL-a zahtijevalo bi zaista puno prostora jer su na to utjecali mnogostruki politički, ge­ostrateški, ekonomski i religijski interesi. No, kada je riječ o religijskoj pozadini ove terorističke paradržave, dovoljno je ukaza­ti na to da politička teologija Kalifata nije isključivo poludjeli proizvod političkoga inženjeringa različitih globalnih i regio­nalnih velesila, o čemu je već zaista puno napisano. Naime, nastanak i funkcioni­ranje Kalifata nadahnuti su i određenim doktrinalnim postavkama i nekima od tradicijskih obrazaca ponašanja prisutnim u islamu koji, kao što već spomenusmo, vape za primjenom novih metoda pa i redefiniranjem ili čak napuštanjem. Jer, bez prihvaćanja rezultata toga zasad u islam­skome svijetu osporavanoga interpretacijskog procesa, neće baš biti lako islam­skim vjernicima ostvariti jedan iskren i kreativan dijaloški suživot s pripadnicima drugih religijskih tradicija u pluralnim, sekularnim i demokratskim državama za­padnoga svijeta, tim više kada znamo da funkcioniranje tih društava pretpostavlja kao strukturalni preduvjet svojega posto­janja trajan dijalog svih pred zakonom ravnopravnih svjetonazorskih i kulturnih sastavnica. Uostalom, neuspjela ili, bolje, fragmentarna integracija muslimana u za­padnim društvima svjedoči o tome!

Postavlja se pitanje kršćanskoga nasto­janja oko dijaloga s muslimanima. Što se toga tiče, vjerujem da strpljivo, ljubavlju nošeno i dobro informirano nastojanje nas kršćana oko dijaloga s vjernicima islama u prvome redu u našim europskim društvi­ma može osokoliti i podržavati sva ona če­sto veoma osporavana i otežana, još uvijek ograničena teološka traganja u velikome islamskom svijetu, koja idu za tim da do­kinu što više spornih tradicijskih traganja, a koja pothranjuju fundamentalističke i terorističke fenomene čije su žrtve musli­mani, ali isto tako i mnoga naša kršćan­ska braća i sestre u većinskim islamskim zemljama.

Što biste osobito savjetovali studentima teologije?

Umjesto izraza savjetovati iz vašega pi­tanja više bih volio staviti izraz poželjeti. Dakle, poželio bih svima — bili oni sveće­nički kandidati ili kandidati za laičke teo­loge - da zavole teologiju, da u sebi razviju toliko potreban i veoma često toliko odsu­tan "teološki eros" prema svojemu studiju te da svoj studij shvate ne samo kao način na koji će zarađivati za kruh već i kao pri­pravu za svoje teološko i duhovno poslanje u izgradnji Kraljevstva u crkvenoj zajedni­ci, ali i na prostorima izvan Crkve. Pritom na poseban način pred očima imam budu­će laike teologe. Osim uobičajenoga katehetsko-pedagoškog angažmana u školama bilo bi veoma poželjno da se u našim bi­skupijama u glavama odgovornih dogode mentalne promjene (jer teološki predu­vjeti za to već postoje) koje bi omogućile da se laicima teolozima — ama baš svugdje gdje je to teološki odavno već omogućeno - povjere različita pastoralna, savjetodavna pa i administrativna zaduženja, kako na razini središnjih biskupijskih tijela tako i na razini župnoga pastorala. Iako je svoju akademsku formaciju u prošlih 25 godina veliki broj laika teologa uspješno priveo kraju, njih u značajnome broju u hrvat­skim medijima skoro i nema. Probiti se na medijskoj sceni zaista nije lako. To traži, uz puno dobre volje, i kulturološku kom­petenciju, energiju, malo komunikacijske nadarenosti te snalažljivost.

No, u našoj u velikoj mjeri upravo kroz medije idejno i vrijednosno oblikovanoj epohi bez bitno snažnije prisutnosti filozofski i teološki formiranih kršćanskih laika u televizijskim, internetskim i novinskim uredništvima i emisijama kršćanska isku­stva i vrijednosti klize nužno prema rubu društva i prema sve većoj beznačajnosti te su u opasnosti da postanu dio zanemarive subkulture. To isto vrijedi i za prisutnost laika teologa u politici na svim razinama. Osim već spomenutoga nužnog angažma­na teologa laika u trajnome dijaloškom procesu na razini civilnoga društva, što veći broj teološki kompetentnih laika, zajedno s drugim kršćanima, trebao bi se angažirati u političkome životu zemlje: tamo gdje se donose zakoni, gdje se osluš­kuju vrijednosne silnice jednoga društva te gdje ih se pretače u zakonsku regulativu. Bez uistinu autentičnih i angažiranih kr­šćana u politici opasnost je zaista velika da uskoro politika kao služenje općemu do­bru postane zatočenicom jedne materijalističko-agnostičke, tehnološke slike života, utemeljene isključivo na instrumentalnome, pragmatičnom umu. Bez uvjerenih i kompetentnih kršćana u politici zakoni će nam ubrzo težiti sve većoj privatizaciji religije, kliziti prema eutanaziji i liberali­zaciji tržišta zamjenskih majki, promicati transhumano, omogućiti sve veću kontro­lu naše privatnosti, pogodovati svođenju svih vrijednosti na njihovu tržišnu vrijed­nost itd. Nije ovo sve što bih imao poželjeti na­šim studentima teologije, ali bih s time završio. Svakako bi mi bilo veoma drago kada bi ove moje želje potakle barem neke od studenata da se što bolje pripreme na duhovnoj i znanstvenoj razini za što kom­petentniji vlastiti svjedočiti angažman na spomenutim područjima crkvenoga i društvenoga života.

Razgovarali: Darko Rapić i Marko Vrkić

Odraz 2016, str. 26-31.