Prirodoslovni doprinos fra Milana Ujevića

BogoslovPosted by
Bio je vrstan u umijeću prepariranja pa njegove preparirane ptice i morski organizmi i danas privlače pozornost u domaćim i inozemnim zbirkama.

Ne samo na područjima humanističke i društvene kulture, nego i u širenju prirodoslovnih znanja i kulture katolička je inteligencija dala tijekom XX. stoljeća zamjetan doprinos. O mnogima smo već pisali, tako i o fra Juri Radiću, koji je sa suradnicima osnovao glasovitu malakološku zbirku u Makarskoj. No malo tko zna da je njezin osnutak potaknuo u čast brata franjevca Milana Ujevića, u povodu 20. obljetnice njegove smrti. Tko je dakle bio fra Milan Ujević stariji (treba ga razlikovati od fra Milana Ujevića ml., rođ. 1937.)?

Studirao i fiziku

Podatci o njemu nepotpuni su i donekle različiti, ovisno o biografu. Rođen je Krivodolu 8. rujna 1877., kršten imenom Mate. Osnovnu je školu pohađao u Imotskom i Omišu, a gimnaziju u Sinju 1889. – 1895., kada je ušao u novicijat, uzevši redovničko ime Milan. Bogosloviju je studirao u Šibeniku, Makarskoj i naposljetku studij kanonskoga prava na Papinskom sveučilištu »Antonianumu« u Rimu 1899. – 1901., gdje je studirao i fiziku. Zaređen je godine 1900. U njegovu životopisu Bože Ujević navodi da je u Beču »utemeljio Hrvatsko akademsko društvo, koje je kasnije premješteno u Zagreb, gdje su započeli radom Katolički seniorat i Hrvatsko katoličko društvo Domagoj«. (Za tu tvrdnju nismo našli potkrjepu u do sada objavljenim radovima o osnutku Hrvatskoga katoličkoga akademskoga društva »Hrvatska« u Beču 1903., koje, osim toga, nije premješteno u Zagreb, nego je djelovalo neovisno o »Domagoju« do nakon svršetka I. svjetskoga rata, kada je kratko nosilo ime »Jug«.)

Osnovao je Zbor hrvatsko-slovenske franjevačke mladeži koji nikada nije pravo počelo djelovati. Može ga se ipak smatrati pionirom hrvatskoga katoličkoga akademičarskoga organiziranja.

No već prije, 1899., u Rimu je osnovao Zbor hrvatsko-slovenske franjevačke mladeži, kojemu je prvi predsjednik, koji pak, zbog nekih nesuglasica među članovima, nikada nije pravo počelo djelovati. Može ga se ipak smatrati pionirom hrvatskoga katoličkoga akademičarskoga organiziranja. Vrativši se u domovinu, predavao je do 1903. na franjevačkoj sinjskoj gimnaziji matematiku, naravoslovlje i fiziku. Zatim je bio župnik u Zaostrogu, a 1908. vratio se na gimnaziju. Potom je bio župnik u Zlopolju i Plinu do 1916. te zatim vojni kapelan »na talijanskom i drugim ratištima« (B. Ujević).

U Hrvatskom biografskom franjevačkom leksikonu (J. A. Soldo) navodi se i da je bio u talijanskom logoru. Nakon povratka bio je župnik u Studencima od 1919. do 1925. te u Velikom Brdu kod Makarske do 1933. Godine 1935. povukao se u Karin. Umro je u Zagrebu 3. siječnja 1940. te je pokopan na Mirogoju.

Četrdeset izložaka

Posebno se isticao u prepariranju riba i ptica. »Izvrsno je poznavao tehniku balzamiranja, iako nije poznato gdje ju je naučio. Balzamirao je pretežno ptice i ribe. Radeći na području prirodoslovlja, postao je vrlo cijenjen stručnjak, čije su teorijske postavke i praksa bile zapažene u znanstvenim krugovima. To mu je priznao i poznati prirodoslovac Spiridion Brusina, kojega je upoznao prilikom njegova posjeta Sinju. Fra Milan mu je bio vodič po sinjskom kraju, u kojem je prikupljao fosile u neogenskim naslagama« (B. Ujević). I svojim je učenicima govorio o istraživanjima i prepariranjima. »Svoje zamjerno teoretsko znanje znao je učenicima zaodjenuti u najfinije govorničko ruho, a teoriju je obilno potkrepljivao praktičnim predavanjima« (M. Ujević ml.).

Njegovi eksponati balzamiranih i prepariranih ptica, riba, rakova i mekušaca Jadranskoga mora nalaze se u domaćim (Split) i inozemnim muzejskim zbirkama (Beč, Berlin). Najveći je dio u Franjevačkoj gimnaziji u Sinju, gdje je četrdeset izložaka riba, mekušaca i rakova. Većina je načinjena tijekom njegova župnikovanja u Velikom Brdu.

Vatreni domoljub, čistokrvni Hrvat

»Nepotpuna bi bila slika fra Milanova lika ako ne bih spomenuo još jednu bitnu karakteristiku njegova značaja. Bio je vatreni domoljub, čistokrvni Hrvat, od glave do pete. Čovjek je velik koji i maloj zapostavljenoj stvari u odsudnom času daje važnost, a posebno je velik i zaslužan onaj čovjek koji sa svim žarom ustaje na obranu principa i ideala važnih za sam opstanak jedne nacije« (M. Ujević ml.). Fra Krsto Kržanić ističe istu njegovu značajku, koja posebice dolazi do izražaja prvih godina XX. stoljeća, kada je nasuprot politici Josipa Smodlake Ujević bio jedan od »najjačih boraca protiv liberalne smodlakovštine, koja je, rušeći katolicizam, odigrala i nacionalnu herostratsku ulogu u novijoj povijesti hrvatskoga naroda«.

»Dobri pokojnik znao je da je rušenje kršćanske vjere i uništavanje ugleda katoličkog svećenstva u hrvatskom narodu – u isti mah slabljenje i same otporne snage hrvatstva, jer je u svakom nacionalnom organizmu etički element od životne potrebe i nužde za njegov razvoj i opstanak.«

Trebat će život i djelo fra Milana Ujevića st. još istraživati, posebice u svjetlu tvrdnje da su njegove »teorijske postavke i praksa bile zapažene u znanstvenim krugovima«, kao i eksponate izložene u inozemstvu.

Vladimir Lončarević

Izvor: Glas Koncila

Foto: Ornitološka zbirka Prirodoslovnog muzeja u Metkoviću