Posted by Kako da se Božić dogodi u meni?
(Transkript emisije sa Radio Marije, Tomislav Ivančić)
Trebalo bi se nekako spremiti za Božić, ali možda još više spremiti se za život. Činjenica je naime da se svestrano spremamo za Božić ali da se ne spremamo za Isusa i za njegovo rođenje, i ponekad pomislimo da je Božić samo slavljenje njegovog rođenja, da je to podsjećanje da se nakon dvije tisuće i jedanaest godina još uvijek sjećamo njegova rođendana.
Međutim nešto je drugo zapravo u pitanju. Danas dok sam slavio svetu misu tako mi se usjekla u pamet jedna rečenica, i to baš iz Sv. Mise iz najvjernijeg dijela iz prefacije, a to je: „ On je već došao, i ispunio pradavni Božji naum i otvorio nam put vječnog spasenja. Utisnula mi se ta rečenica naime, u ovom smislu: gle, On je već došao, otvorio put vječnog spasenja, i sve učinio i?
Da li kršćani zaista izgledaju spašeno? Da li ja izgledam spašeno? Da li kad me gledaju ateisti i drugi ljudi, da li mogu reći: gle ovo je drugačiji čovjek?
Ako je Isus otvorio put spasenju, ide li netko tim putem? I onda s druge strane kad se sjetim Božić; za Božić ćemo misliti na prekrasne pjesme, a onda na okićeni bor, poneki će imati na selima krasnu slamu možda u sobi. A onda ona jela koja nas tako oduševljava, i osobito ona u Slavoniji. Beskrajno puno čestitanja iz dana u dan, Polnoćka, ali onda pitam se gdje je u svemu tome Isus Krist? I kad se sjetim da je rekao: „ Bez mene ne možete učiniti ništa“, onda me uhvati muka, pa kako to da smo mi od Isusa Krista napravili toliko tih liturgija, obreda, toliko misli, teologija, napisali knjižurina, ali gdje je Isus?
Kao da smo njega zatrpali i njega nema. Kao da smo počeli misliti da mi možemo sa svim drugim učiniti zapravo nešto u svijetu, ali ne sa Isusom. On je došao i On više nije važan. Onda nam se naime događa da mi radeći u svome životu, radeći na sve načine; u Karitasu, čineći dobro jedni drugima, i šta sve ne pokušavamo radit i u crkvi i u pjevačkom zboru, u možda ne znam ja u raznim vijećima koja imate u župi.
Pokušavamo raditi zapravo, i mislimo radimo za Isusa. Mislimo zapravo da je Isus došao na svijet da nas zamoli da bismo za njega radili i onda vidimo da on za nas radi. Isus je svemogući Bog i rekao bih njemu ne treba ništa. On je apsolutno biće, sin Božji. Ali ja sam sitan, malen čovjek, koji neizmjerno treba njegovu pomoć, njegovu riječ, njegovu ruku. Trebam jednostavno da me dodirne i ozdravi, da me učini mudrim i pametnim. Da me učini vječnim.
Dakle, nije kršćanstvo u tome da mi nešto činimo, već da pustimo njemu da čini.
I kad onda dalje studiram i čitam Sveto pismo onda vidim kako Isus kaže: „ O svi vi koji ste žedni dođite na vodu.“ Isus je stajao i vikao: „ Svi vi koji ste žedni dođite na vodu.“ „ Iz vaše utrobe poteći će potoci žive vode.“ Da li iz nas kršćana teku potoci žive vode? I kad Isus kaže: „ Dođite k meni vi umorni i opterećeni“, ne kaže dakle:“ Evo ja dolazim k vama, kaže: „ Dođite k meni, i umorni i opterećeni.“ A mi se toliko kajemo za svoje grijehe, opterećeni smo stalno grijesima, pogreškama, svim i svačim, nevjerom i sumnjom zapravo u njega, da li će nam pomoći, biti uz nas, pa molimo cijele dane, vičemo Gospodine, Gospodine. Dakle neprestano tražimo i molimo, a On zapravo kaže dođite samo k meni i ja ću vas rasteretiti , ja ću vas odmoriti. Ne vi mene, ja vas. I onda slušam gdje Isus kaže: „ Pođi za mnom“ ne kaže, evo ja ću ići za tobom, nego ti pođi za mnom
Pastiri su došli, ali cijeli Betlehem nije došao. Morao sam se roditi izvan grada i sad ću se ovoga Božića roditi izvan vašega sela, izvan vašega grada Zagreba, izvan vaših gradova i sela; zar opet nitko neće doći k meni, nego jedino oni koji su negdje beskućnici, koji su izvan grada, koji su izvan kuće, izvan doma.“ Što se to događa sa našim kršćanstvom pita se iz dana u dan.
Da li je kršćanstvo zbilja jedan pokret ljudi koji bi trebali napraviti nešto dobro za čovječanstvo, ili je kršćanstvo jedan pokret Božji gdje Bog čini dobro za ljude?
Korak naprijed prema drugačijem Božiću
Ako želimo načiniti jedan korak naprijed, onda potrebno učiniti korak prema Isusu, poći za njim, otvoriti srce i sva vrata u sebi, dopustiti mu da on nešto dobra učini za nas. Konačno dopustiti da On nas zaista prevede, da ne budemo u mraku, i da ne budemo oholi u mislima kako mi nešto dobro činimo za Isusa, i da ne budemo oholi zbog svojih beskrajno teških i dosadnih molitava kako mislimo kako je Bog sretan kako molimo, molimo, molimo, a zapravo Bog je nesretan jer stalno molimo kako On kaže blebečući, umjesto da molimo tako da se s njim spojimo.
Jer molitva i bit molitve je susret s Isusom Kristom. Reci mi kad si se poštovani čitatelju susreo u molitvi sa Isusom Kristom. Susrećeš se sa određenim formulama molitve i govoriš ih zar ne?
Evo to je ono što mi se čini da bismo trebali izvući na vidjelo, da bismo trebali živjeti drugačije. Bilo bi divno kad bi ovaj Božić bio sasvim drugačiji, kad bi se konačno Isus pojavio među nama. I sad se pitam, što učiniti kako bi se to dogodilo?
Kako pokrenuti kršćanina da on se odrekne sebe i krene za Isusom. Da ne gleda više u svijet nego u Isusa. Da ne očekuje od sebe nekakav bolji svijet nego od Isusa. Da ne očekuje od nikakvih Hrvatskih partija i stranaka i političara i gospodarstvenika i ljudi, pa niti od nas svećenika da ne očekuje nikakav bolji svijet, nego od Isusa. To znači da bi trebalo skroz okrenuti zapravo naš mentalitet i naše djelovanje i našu čitavu Crkvu. Umjesto da su u njoj stalno ljudi važni, da bude važan Isus.
Bude mi tužno što nitko ne traži Isusa. Izmolimo na početku i otpjevamo, ovaj, dođi Duše presveti i na kraju otpjevamo opet: Idi kaži cijelom svijetu, i možda izmolimo Očenaš, i tako dalje, i odemo, i pitam se gdje je bio Isus u našem susretu? Ako je Crkva tijelo Kristovo, i ako bez Isusa ne možemo učiniti ništa, kako On to kaže: „ Bez mene ne možete učiniti ništa.“ I ako je On put do Oca, zašto tražimo onda neke svoje putove. Zašto mislimo da mi možemo po svojoj molitvi doći do Oca Nebeskog?
Zašto mislimo da možemo svojim dobrim djelima dokučit ruku Oca Nebeskoga?
Kad Isus kaže: „ Ja sam put.“ Ako je Isus život, zašto onda tražimo nekakav drugi život; tražimo da dobro pojedemo, da dobro popijemo, da imamo dobre lijekove, dobre ambulante; a zašto ne potražimo Isusa?
Napokon, ako je On istina, zašto se toliko mučimo da filozofskim razmišljanjem, i čitanjem knjiga, i školama i fakultetima? Samo njega nema. Sve imamo samo Isusa nema.
Pozivam vas da zajedno pokušamo otvoriti sva vrata i svoje putove i staze prema Isusu; kako bismo do Božića, kako bismo zaista se iznutra tako očistili od sebe samih, da bismo došli do njega i da bi ova zemlja bila sretna, jer bi konačno ugledala: Isus se rodio u našem gradu.
Kako bi bilo dobro kad bismo konačno dopustili da Isus postane u nama ono što je i sam htio biti. On kaže: „ Tko se ne odreče svega, pa i vlastitog života ne može biti moj učenik.“; znači ne možeš od njega ništa primiti, ne možeš od njega ništa naučiti. Ma recite mi, jeste li išta naučili iz Svetog Pisma? Da li uopće čitate Sveto Pismo?
Jeste li išta naučili od Isusa? Je li itko od nas njegov učenik? A koliko knjižurina, svetaca, teologa, duhovnih pisaca, tamo, čitamo i čitamo. O kad bismo Isusovu riječ samo sa malo više ljubavi i srca čitali, naučili bismo čitavo Nebo.
“Bilo bi divno kad bi ovaj Božić bio sasvim drugačiji, kad bi se konačno Isus pojavio među nama. I sad se pitam, što učiniti kako bi se to dogodilo? Kako pokrenuti kršćanina da on se odrekne sebe i krene za Isusom. Da ne gleda više u svijet nego u Isusa. Da ne očekuje od sebe nekakav bolji svijet nego od Isusa. “
Dakle kako vidimo, nešto se s nama neobično događa, nešto s nama nije u redu. Mi toliko molimo, a nigdje Boga, mi toliko idemo na mise, a nigdje Isusa, mi toliko, toliko kažemo da smo Crkva i vjernici, ali Isusa nigdje. Krećemo se ulicama; nigdje Isusa. Dolaziš kući, nema ga ni tu. Dođeš u Crkvu; nema ga brate, zatvorili ga iza tabernakula, valjda.
Izvor: https://hagio.hr/