Pripadnost koja isključuje vjeru

BogoslovPosted by

Svaki čovjek ima razne pripadnosti, ali ne smije biti zarobljenik nijedne, nego joj treba istodobno pripadati i nadilaziti ju

Današnji sociolozi tvrde da je u suvremenom društvu sve naglašenija pripadnost religiji, naciji, kulturi, politici i slično, da kolektivni identitet postaje sve važniji. Pripadnost svojoj religiji i naciji je osobito naglašena u bosanskohercegovačkom društvu. Kada je riječ o religijskoj pripadnosti, onda sociolozi uočavaju sve češću pojavu religijske pripadnosti koja ne uključuje vjeru. Engleski se to kaže belonging without believing (pripadanje bez vjerovanja). Ljudi se osjećaju katolicima, ili pravoslavcima, ili muslimanima, a nemaju vjere, dakle ne vjeruju u Boga.

Često upravo oni, koji nam nametljivo ističu svoju religijsku pripadnost, nemaju vjere, nisu uopće vjernici. Ljudi koji su postali katolici samo zbog potrebe da pripadaju nekoj skupini ili kolektivu, koji svoje cijelo biće poistovjećuju sa svojom religijskom pripadnošću, koji ne mogu nadići svoju pripadnost, koji nisu otvoreni univerzalnoj stvarnosti koju zovemo Bogom, razaraju svoju vlastitu individualnost i osobnost.

Oni su prestali biti slobodni pojedinci jer su postali puki pripadnici, puki članovi svoga kolektiva. Jasnije rečeno, danas imamo sve više pripadnika, a sve manje vjernika.

Za nacistički režim u Njemačkoj bila je najvažnija pripadnost njemačkoj naciji i njemačkom tlu. U nacionalsocijalizmu je pripadnost njemačkoj naciji bila poistovjećena s pripadnošću njemačkoj zemlji, teritoriju. Takva nacionalna pripadnost je zahtijevala svoj čisti etnički teritoriji i vodila je užasnom etničkom čišćenju, i to planskom etničkom čišćenju Židova, koje nazivamo holokaustom. Taj genocid na Židovima predstavlja vrhunac zla u dosadašnjoj povijesti čovječanstva.

Nacionalna pripadnost koja se željela pošto-poto teritorijalizirati vodila je etničkom čišćenju u BiH za vrijeme najnovijeg rata. Apsolutizirati bilo koju postojeću pripadnost (religijsku, nacionalnu, političku, državnu i slično) je krajnost koja nas vodi u opću propast. No, u toj krajnosti ima dio istine, jer to dokazuje da nijedan čovjek ne može živjeti bez pripadnosti. Svaki čovjek ima razne pripadnosti, ali ne smije biti zarobljenik nijedne pripadnosti, nego treba istodobno pripadati i nadilaziti tu pripadnost.

Htjeti poništiti svaku pripadnost, naglašavati samo da je čovjek i duhovno biće, slobodno biće, biće koje je otvoreno univerzumu, univerzalnoj stvarnosti, ne priznavati da čovjek živi u ovom vidljivom svijetu, u određenom prostoru, vremenu i zajednici, ne poduzimati ništa na poboljšavanju ovog svijeta, vodi u prazni univerzalizam.

Prazni univerzalizam se najbolje vidi u sljedećem: ako netko tvrdi da voli sve ljude, svakog čovjeka, a ne voli nijednog konkretnog čovjeka, ne može navesti kojeg konkretnog čovjeka voli, onda je to prazni univerzalizam, prazna ljubav.

U ime tog praznog univerzalizma, u ime te prazne ljubavi prema čovjeku i čovječanstvu, prema općem čovjeku (koji ne postoji), u ime te buduće opće slobode i jednakosti, ubijeni su milijuni živih ljudi, o čemu svjedoči Staljinovi koncentracijski logori, koje nazivamo gulazima.

Apsolutiziranje bilo koje ovozemaljske pripadnosti vodi u propast jer nas izručuje nemani koju zovemo Levijatanom, a apsolutizirati nepripadnost, biti za permanentnu revoluciju, za stalno poništavanje postojećih pripadnosti u ime buduće (nevidljive) punine i sreće, vodi također u propast jer nas izručuje nemani koju zovemo Behemotom. Čovjek koji je vjernik živi u tim pripadnostima i nadilazi te pripadnosti, jer je otvoren Bogu, koji je Bog svih ljudi.

fra Mile Babić

Izvor: Svjetlo riječi