Prihvaćeni križ (bolesti, depresije, osamljenosti…) postaje lakši i ispunja radošću unatoč patnji

BogoslovPosted by

Malo tko ne zna što je to depresija, potištenost, životna žalost. Ova se bolest toliko proširila da je gotovo nemoguće pronaći neko­ga tko je ne bi poznavao bilo izravno na vlastoj koži, bilo iz uskog kruga rodbine, prijatelja ili poznanika. No, to još uvijek ne znači da zna­mo kako se ophodi s onima koji su pogođeni ovom bolešću, a još manje da znamo u kakvoj uopće vezi stoje depresija i vjera.

Budući da mi vrlo često odnos s Bogom smještamo na rub vlastitog života, a ne u njegovo središte, onda nam se događa da i s ovom emotivnom bolešću postupamo ili posve nevezano s odnosom prema Bogu ili odveć površno naivno očekujući da On u jednom hipu čude­sno ukloni duh potištenosti i oslobodi život. Depresiju, naravno, valja liječiti, ali je ona, ločim je stavimo u odnos s vjerom, signal da su naši odnosi s Bogom nejasni.

Sve će ovisiti o tome shvaćamo li depresiju kao bolest protiv koje ne možemo ništa, kao bolest koja se pretvorila u gospodaricu našega života ili ćemo se prema njoj odnositi kao pre­ma uljezu. Naravno, tko god je u stanju podložiti svojoj volji svoju depresiju, on je već dobio bitku i izišao iz depresivnog stanja. No, ni onaj tko je pod njezinim pritiskom još uvijek nije osuđen na pasivnost i pasivno promatranje što se s njim događa očekujući pomoć izvana.

Životna žalost i zabava

Ako po strani ostavimo depresiju kao bolest i svratimo pogled na životnu žalost, na onaj otužni pogled na život u kojemu je svima bolje i u kojemu je život naklonjeniji svima više nego meni, te pokušamo vidjeti kako svijet izlazi na kraj s njom, primijetit ćemo vrlo brzo da svijet nudi zabavu, razbibrigu, provod kao rješenje neispunjena života.

I doista, postoji cijela industrija koja se tru­di organizirati slobodno vrijeme, ispuniti prazne sate, privući na zabavu, osigurati ugodu bez ulaganja truda. Naravno, uz plaćanje. Zavirimo li malo među one koji na takav način rješavaju svoju životnu potištenost, vidjet ćemo, osim velikog broja, kako ih zabava uistinu ponese i obuzme. No, vrlo brzo, najkasnije sljedećeg ju­tra, primijetit ćemo i tragove koje zabava ostav­lja. Stara potištenost se vratila, a često po po­vratku postane još nepodnošljivijom. Kao da je čekala da završi zabava da bi se ponovo uselila u svijest, tijelo i svijet onoga koji ju je otjerao za kratko vrijeme. I tako se događa da zabava djeluje, ali na kratko, da ima učinka, ali osta­vlja i tragove. Drugim riječima, industrija zaba­ve drži obećanje zaborava životnih briga i potištenosti, ali pojedincu je prepušteno da, nakon zabave, sam otkrije koliki je njezin rok trajanja. I, konačno, primijetit ćemo da krug potištenosti i zabave neprestano tone i da se sve čvršće i sve neizbježnije zatvara. Tako, na koncu lijek postane opasniji od bolesti. Zabava kojom liječimo životnu razočaranost pretvara se u bolest, ovaj put težu od one koju je htjela liječiti.

Životna radost

U podnožju potrebe za zabavom leži duboka ljudska čežnja za radošću. Svi oni koji trče u potrazi za zabavom koja bi ih na nekoliko sati mogla odvojiti od životne težine, slute negdje u dnu svoje duše ispravan poziv i poriv za puni­nom života, životnim poletom, za životnom radošću, ispunjenim životom. Kako to da rijet­ko potraže rješenje u vjeri? Kako to da se ne prepoznaje preobrazna snaga vjere?

Isus ne nudi zabavu. Ima oči koje prepoznaju životnu žalost, vide terete i opterećenja koja je život natovario mnogima na krhka leđa, ali ne poziva na kratkotrajan zaborav, na zabavu koja će na neko vrijeme učiniti da više ne mislim na teret života. On čini dvije stvari. Najprije pozi­va da dođemo k njemu sa svojim bremenima, da ih predamo njemu, da mu se prepustimo i obećava da će nas odmoriti. I, nakon toga, po­ziva nas da uzmemo svoj križ i idemo za njim. Možda ne prepoznajemo odmah da su oba poziva rješenje životne žalosti i njihova preo­brazba u životnu radost.

Pronaći nekoga tko će mi htjeti i moći skinuti teret i pružiti odmor znači pronaći Spasitelja. No, taj isti Spasitelj traži da uzmemo svoj križ i slijedimo njega. Kako je križ spojiv sa život­nom radošću? Nije li križ upravo ono što tvori potištenost?

Kršćanstvo zahvaća duboko. Stoga ga ne­ćemo shvatiti ukoliko se ne odvažimo na skok u dubinu. Uistinu, u kršćanstvu križ spojiv sa životnom radošću. Štoviše, bez spremnosti na nošenje križa nije ni moguće da nas ispuni životna radost.

Samo preuzeti križ oslobađa

Životna radost nije kratkotrajna zabava i zaborav životnih poteškoća. Zabava ostaje na površini i njezina kratkotrajna učinkovitost se temelji u odvlačenju pozornosti, u zasićenju osjetila, u stvaranju virtualnog svijeta, u umjet­nom omagljivanju svijesti da bi mogla prestati baviti se životnim poteškoćama. Životna radost, naprotiv, niti skida teret niti odvraća svijest od njega. Ona otvara oči za teret i križ, ali se probija do snage koja ga može nositi. Prožima život od njegova početka do njegova kraja. Ne za­država se na trenutku, nego u življenom trenu­tku sabire prošlo i dolazeće vrijeme. Zahvalna je za život još od njegova početka za kojega nije ni znala i raduje se budućem životu koji još nije došao.

Naravno, životna radost može prostrujati životom samo ukoliko se on otvori Isusu. Jer, jedino je u Isusu križ spojiv sa životnom ra­došću. To je razlog zbog kojega duboko religioz­ni ljudi nisu pošteđeni križa, ali ga nose vedra duha. To je razlog koji nam daje pravo pro­suđivanja religioznosti. Otužna, žalosna, priti­snuta, depresivna religioznost ima potrebu pro­glasiti muku i križ srcem kršćanstva. Isusov poziv, međutim, na uzimanje svoga križa ne znači osudu na križ, nego pokazuje da jedini put spasenja vodi preuzimanjem križa. Samo preuzeti križ oslobađa. Samo prihvaćeno breme mogu nositi a da me ne slomi.

Odbijanje križa i žalost zbog životnih poteškoća ne skida nijedan teret, nego postojećem križu i njegovoj težini dodaje nov teret neprihvaćanja i mrzo­volje. Križ kojega sam iznio do vrha uvijek nagrađuje životnom radošću. Neprihvaćeni i odbačeni se nikako ne da odlijepiti s leđa. Pritišće i postaje sve težim. Od muke pred njegovom težinom nisam ga ni pokušao nositi. Ispunio me potištenošću, nisam ga iznio i nisam ga se oslobodio. Prihvaćeni križ postaje lakši, ispunja radošću, vodi u Spasiteljevu blizinu i njegovom silom postaje spasonosnim putom u preobraženi život.

fra Ante Vučković

Iz knjige Riječju probuđeni, Teovizija