Posted by U dalekoj zemlji živio jedan seljak. Bio je vlasnik malena komada zemlje na kojem je uzgajao žitarice i vrta u kojem je njegova žena sadila i uzgajala povrće, što je pomagalo tanašnom obiteljskom budžetu. Jednog dana dok je obrađivao polje vukući vlastitim snagama primitivan plug, među grumenima dobre zemlje ugledao je nešto što je jako svjetlilo. Gotovo nepovjerljivo, približio se i uzeo nepoznati predmet u ruke. Bilo je poput golema stakla. Začudio se sjaju koji bi bljesnuo kad bi ga obasjale sunčane zrake. Shvatio je da je posrijedi dragi kamen i da je sigurno iznimno vrijedan.
Samo na trenutak počeo je sanjati što sve može učiniti ako proda dijamant, ali odmah je pomislio da je taj kamen dar s neba i da ga mora čuvati i upotrijebiti samo u slučaju nužde. Seljak je završio posao i vratio se kući noseći sa sobom dijamant.
Bojao se držati kamen u kući pa je, kad se smračilo, izašao u vrt, napravio rupu u zemlji, medu rajčicama, i ondje zakopao dijamant. Kako ne bi zaboravio gdje je kamen, točno iznad njega stavio je žućkasti kamen koji je ondje zatekao.
Idućeg jutra seljak je pozvao ženu, pokazao joj kamen i zatražio da ga nipošto ne miče s njegova mjesta. Žena je upitala zašto taj čudni kamen mora biti među njezinim rajčicama. Seljak se nije usudio reći joj istinu jer se bojao da će se zabrinuti, pa je rekao:
"To je poseban kamen. Dok je taj kamen na tome mjestu, među rajčicama, imat ćemo sreće."
Žena se nije suprotstavljala toj novootkrivenoj praznovjernoj gorljivosti svoga muža i nekako se snalazila dok je okopavala rajčice. Imali su dvoje djece: dječaka i djevojčicu. Jednoga dana, kad je djevojčici bilo deset godina, upitala je majku za taj kamen u vrtu.
"Donosi sreću", rekla je majka. Djevojčica je bila zadovoljna odgovorom.
Jednog jutra kad je kći išla u školu, prišla je rajčicama i dotaknula žuti kamen, a tog je dana imala vrlo težak test. Samo slučajno, ili zato što je djevojčica otišla u školu s više pouzdanja, test je prošao jako dobro i djevojčica se tako uvjerila u "moći" tog žutog kamena.
Kad se toga popodneva djevojčica vratila kući, donijela je maleni žućkast kamen te ga smjestila pokraj staroga.
"Što je to?" upitala je majka.
"Ako jedan kamen donosi sreću, dva će nam donijeti još više", rekla je djevojčica s neospornom logikom.
Od toga dana, kad god bi djevojčica našla kakav žuti kamen, odnijela bi ga na hrpu. Kao u nekoj igri ili kako bi pravila društvo svojoj kćeri, i majka je malo-pomalo počela nagomilavati kamenje kraj kamenja koje je stavljala djevojčica.
I dječak je odrastao sa snažno utkanim mitom o kamenju. Odmalena su ga učili da skuplja žućkasto kamenje. Jednoga dana dječak je donio zelenkasti kamen i stavio ga na hrpu s drugima...
"Što to znači, mladiću?" oštro ga je ukorila majka.
"Učinilo mi se da bi hrpa bila bolja s malo zelenoga", objasnio je mladić.
"Nipošto, sine. Makni taj kamen."
"Zašto ne mogu staviti taj zeleni kamen s ostalima?" upitao je dječak, koji je oduvijek bio prilično buntovan.
"Zato što... Hm..." mucala je majka. (Ona nije znala zašto samo žućkasto kamenje donosi sreću. Samo se sjećala riječi svoga muža kako "kamen poput toga, među rajčicama, donosi sreću".)
"Zašto, mama? Zašto?"
"Zato što... žuto kamenje donosi sreću samo ako nema kamenja druge boje u blizini", izmislila je majka.
"To je nemoguće", odgovorio je sin. "Zašto ne bi jednako donosili sreću ako bi bili s drugima?"
"Zato što... eh... ah... kamenje koje donosi sreću veoma je ljubomorno."
"Ljubomorno?" ponovio je dječak uz ironičan osmijeh.
"Ljubomorno kamenje? To je smiješno!"
"Gledaj, ne znam zašto da i zašto ne. Ako želiš znati više, pitaj oca", rekla mu je majka. Otišla je za svojim poslom, ali je prije uklonila zelenog uljeza kojeg je donio njezin sin.
Te je večeri dječak dokasna čekao da se otac vrati iz polja.
"Tata, zašto žuto kamenje nosi sreću?" upitao ga je čim je ušao. "A zašto ne zeleno? Zašto žuto donosi više sreće ako nema zelenoga u blizini? I zašto moraju biti među rajčicama?"
... I nastavio bi s pitanjima ne čekajući odgovor da otac nije dao znak rukom da stane.
"Sutra ćemo, sine, otići skupa u polje i odgovorit ću na sva tvoja pitanja."
"Zašto tek sutra... ?" htio je nastaviti dječak.
"Sutra, sine, sutra", prekinuo ga je otac.
Idućega jutra, još dok su svi u kući spavali, otac je prišao sinu, nježno ga probudio, pomogao mu da se obuče i poveo ga sa sobom u polje.
"Gledaj, sine. Dosad ti to nisam rekao jer nisi bio spreman znati istinu. Ali danas mi se čini da si odrastao, da si pravi momčić i da si u stanju znati bilo što i čuvati tajnu dok bude potrebno."
"Koju tajnu, tata?"
"Sad ću ti reći. Sve to kamenje među rajčicama nalazi se ondje kako bi označilo posebno mjesto u vrtu. Ispod sveg tog kamenja zakopan je vrijedan dijamant koji je blago ove obitelji. Nisam htio da drugi znaju jer mi se učinilo da ne bi ostali mirni. Kao što ja danas s tobom dijelim tu tajnu, tako si ti odsad odgovoran za obiteljsku tajnu...
Jednog ćeš dana imati svoju djecu i jednog ćeš dana znati da jedno od njih mora znati tajnu. Tog ćeš dana odvesti to dijete daleko od kuće i reći mu istinu o skrivenom dragulju kao što je ja sada govorim tebi."
Otac je poljubio svoga sina u obraz i nastavio.
"Čuvati tajnu znači i znati kad je trenutak i tko je osoba koja je dostojna te tajne. Dok ne dođe dan odluke, moraš pustiti da ostali članovi obitelji, svi ostali, vjeruju što žele vjerovati o žutom, zelenom ili plavom kamenju."
"Možeš mi vjerovati, tata", rekao je momčić i ispravio se kako bi izgledao još veći.
...Prolazile su godine. Stari je seljak umro i momčić je stasao u muškarca. Imao je djecu, a među njima je samo jedno dijete doznalo, kad je došlo vrijeme, tajnu o dijamantu. Svi ostali vjerovali su u sreću koju donosi žućkasto kamenje.
Tijekom godina i godina, generaciju za generacijom, članovi te obitelji gomilali su kamenje u kućnom vrtu. Nastalo je golemo brdo od žućkastoga kamenja, brdo koje je obitelj častila kao da je golem, nepogrešiv talisman.
Samo su jedan muškarac ili jedna žena iz svake generacije znali istinu o dijamantu. Svi drugi častili su kamenje...
Sve dok se jednoga dana, tko zna zašto, tajna nije izgubila. Možda je neki otac neočekivano umro. Možda neki sin nije povjerovao što mu je rečeno. Ali od tog trenutka bilo je onih koji su i dalje vjerovali u vrijednost kamenja i onih koji su tu staru tradiciju dovodili u pitanje. Ali više se nitko nikada nije sjetio skrivenoga dragulja...
(Prema priči I. L. Peretza)
Ova priča tek je nalik na kamenje: zeleno, žuto, crveno... kamenje, kojim se gradi „zgrada života“. Ona je napisana samo zato kako bi pomogla u pronalaženju pravog puta, pravog dijamanta zakopanog ispod različitih naslaga. A napor traženja tog skrivenog dijamanta zadaća je svakoga pojedinačno.
Foto: http://business.financialpost.com