Posted by Franjevačka provincija Presv. Otkupitelja prostire se između rijeka Zrmanje i Neretve, od obale Jadranskog mora do Drinskih planina. U tom dijelu Hrvatske, na njezinu kamenom tlu, franjevci su bili duhovni pastiri i učitelji, zaljubljenici jednostavnosti i ljepote, čuvari jezika, djedovskih običaja i zavičajne grude.
Postanak i razvoj Provincije
1. Franjevci su se veoma rano pojavili u našim krajevima. Širili su se postupno, tako da su 1343. god. bile četiri kustodije: Dubrovačka, Splitsko-zadarska, Rapska i Istarska. God. 1402. stvorena je peta kustodija u Draču, od koje je kasnije nastala Albanska provincija (Ss. Annuntiationis).
Iako su franjevački samostani većinom bili u primorju, često gdje su se u starini dizale benediktinske opatije, ipak su franjevci već od početka zalazili i u unutrašnjost. U Bosni 1233. god. dominikanci postaju propovjednici i inkvizitori protiv heretika-bogumila, ali kako se nisu mogli jače učvrstiti, papa Nikola IV. naredio je 1291. god. ministru Slavenske provincije, najstarije provincije na hrvatskom tlu, nastale negdje 1232. god., da u Bosnu pošalje dvojicu franjevaca. Oni su ubrzo u Bosni ustanovili redovničku zajednicu. Za prvih pedesetak godina djelovanja postali toliko brojni da su mogli osnovati svoju posebnu provinciju. Budući da je papa Nikola IV. 1288. god. zabranio osnivanje novih provincija u Redu, bez izričite dozvole Svete Stolice, u Redu se osnivaju nove zajednice koje nose naziv vikarije. Imaju potpunu neovisnost o bilo kojoj drugoj provinciji i direktno su podložne generalu Reda. Zato je u Bosni 1340. godine osnovana Bosanska vikarija, a ne provincija.
U novoosnovanu Vikariju došli su franjevci stranci, uglavnom Talijani, ali su im se pridružili i neki iz Slavonske provincije koji su znali hrvatski. Oni su bili tumači kod propovijedanja stranaca. Usprkos velikim teškoćama i malim početnim uspjesima, franjevci su se održali osnivajući, osobito u početku, samostane u rudarskim središtima. Ubrzo su se širili i izvan granica bosanske države, u krajevima Hrvatske, Transilvanije i Bugarske prodirući u područja Istočne crkve. U XIV. st. Bosanska vikarija je imala 34 samostana, a polovicom XV. st. već 60 samostana sa 700 članova koji su djelovali od Julijskih alpa do Crnog mora, od Jadrana do Karpata.
Područje današnje Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja pripadalo je djelomično Duvanjskoj kustodiji. Međutim, postojala je i Cetinska kustodija, što još nije dovoljno proučeno, sa sjedištem u Cetini pod V'sinjem gdje je 1357. god., dozvolom pape Inocenta VI., Ivan Nelipčić podigao samostan sv. Marije. Ostali su samostani bili u Imotskom, Vrh Rici i Kninu. U XV. st. franjevci koji su s narodom bježali pred Osmanlijama osnovali su nove samostane u Zaostrogu, Makarskoj, Visovcu, Krapnju, Pašmanu i Karinu.
Prostrano područje Vikarije potpalo je kroz XV. st. pod osmanlijsku vlast. Više je samostana uništeno, a mnogi su franjevci stradali. Zbog toga, kao i zbog teškoća s državnim vlastima, jer se Vikarija prostirala u nekoliko država, došlo je do dioba. God. 1448. prvi su se odijelili franjevci ugarskih samostana, koji su osnovali posebnu vikariju, kasnije prozvanu Provincija Presv. Spasitelja. Nešto kasnije, pad Bosne pod tursku vlast (1463.) unio je još više nesuglasica među franjevcima; jedni su željeli pronaći način života pod muslimanima a drugi odlučnu borbu, osobito nakon uspjeha Matijaša Korvina (1464.). Iako se na Pašmanskom skupu (1463.) ustanovljenjem Bosansko-dalmatinske vikarije pokušalo očuvati jedinstvo, već se 1465. god., na molbu Dubrovačke Republike, ocijepilo od Bosne šest dubrovačkih opservantskih samostana. Oni su kasnije (1484.) ustanovili Vikariju sv. Franje, od 1517. god. provinciju.
Zbog istih se razloga 1514. god. Vikarija podijelila na dva dijela: samostani pod otomanskom vlašću ostali su pod Vikarijom Bosne Srebrene, nazvanoj prema samostanu u Srebrenici, a oni izvan njihove vlasti pod Vikarijom Bosne-Hrvatske. Kad je 1517. god. došlo do konačne diobe Reda na ogranke opservanata i konventualaca, Vikarija je postala provincija "od opsluženja".
Posljednjom diobom bilo je podijeljeno područje današnje Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja. Dio zapadno od Cetine pripao je Bosni-Hrvatskoj, ali samo do 1538. god. kad je cijeli taj kraj pao pod tursku vlast. Tada su samostani na Visovcu i u Karinu, koji su se održali, pripali Provinciji Bosne Srebrene. Provincija Bosna-Hrvatska raširila se po sjevernim dijelovima Hrvatske i Slavonije i 1708. god. uzela ime Provincija Hrvatska-Kranjska.
2. U krajevima gdje je uspostavljena otomanska ili turska vlast nestajala je redovna crkvena hijerarhija, a velikim dijelom je nestalo i dijecezanskog klera. Naprotiv, franjevci Bosne Srebrene bili su zaštićeni carskom poveljom (Ahdnamom) koju im je 1463. god. dao turski sultan Mehmed II. el Fatih. On im je dozvolio slobodu vršenja kulta tako da su nastavili duhovno raditi pod Osmanlijama. Crkve, koje nisu u ratnim pustošenjima stradale, služile su im za obrede, ali su mnoge propale, jer ih nisu mogli popravljati. Franjevci su se čak raširili na području koje su osvajale turske snage: u Dalmaciji, osim uskoga priobalnog pojasa, u Hercegovini, Slavoniji, Ugarskoj, Transilvaniji, Moldaviji, Vlaškoj i Bugarskoj.
Pod turskom vladavinom franjevci su bili gotovo jedini duhovni pastiri i branitelji domova i ognjišta, ne prezajući od zatvora i udaraca, branili su zemlju često i uz žrtvu mučeništva. Oni su bili politički predstavnici katolika, pa i onda kad je uspostavljena biskupija u Bosni, zaštitnici njihovih prava protiv zloupotreba kojih je u pograničnim krajevima bilo mnogo, branitelji društveno ugroženih seljaka, savjetnici i liječnici u godinama gladi i pohara. Stoga su zaslužni što se očuvala vjera i narodnost hrvatskog naroda u tim teškim i nestalnim vremenima.
Kao što se Vikarija dijelila iz političkih razloga, iz istih se razloga počela dijeliti i Provincija. U Bugarskoj je 1624. godine ustanovljena kustodija, 1676. god. provincija. God. 1640. odijelili su se od matice samostani u Transilvaniji. Usprkos tome, Bosna Srebrena je 1725. god. imala 34 samostana i rezidencije s 397 svećenika, 93 brata i laika, 46 novaka i 131 klerika u provinciji, a preko 50 članova vani na studijama. Ipak, već tada je matično područje Bosne stradalo jer su se franjevci, a i narod, raselili u vrijeme ratova u XVII. stoljeću. Zbog toga je, nakon uspostavljanja novih granica (1718.) prema Turskom Carstvu, došlo do nove diobe, najviše zbog traženja Mletačke Republike i Austrije.
Opći komesar Reda fra Josip Marija od Ebore odredio je 1735. god. dekretom "Inter gravissimas" da se od jedne provincije stvore tri: Provincija Bosne Srebrne pod turskom vlašću, Provincija sv. Ivana Kapistrana u Hrvatsko-ugarskoj državi i Provincija sv. Kaja pape i mučenika na području Mletačke Republike. To je tek djelomično sprovedeno jer se Provincija sv. Ivana Kapistrana iste godine ujedinila s Bosnom Srebrnom, a odcijepila se nešto kasnije, (1757.).
Provincija sv. Kaja promijenila je 1743. god. ime u Presvetog Otkupitelja. U dekretu od 1735. god. naglašeno je kako će joj pripasti Hercegovina i dijelovi zapadne Bosne do rijeke Rame kad se ti krajevi oslobode od turske vlasti - ali do toga nije došlo.
3. U vrijeme diobe Provincija Presv. Otkupitelja imala je devet samostana: u Zaostrogu (iz XV. st.), Živogošću (iz 1614. god.), Makarskoj (iz 1518. god.), Omišu (iz 1718. god.), Sinju (iz 1687.-1699. god.), Šibeniku (iz 1654. god.), Kninu (iz 1708. god.), Visovcu (iz XV. st.), Karinu (iz 1730. god.). Osim toga, imala je tri hospicija: u Sućurju na otoku Hvaru (iz 1646. god.), Sumartinu na otoku Braču (iz 1646. god.) i u Splitu u predgrađu Dobri (iz 1723. god.). Hospicij u Splitu bio je proglašen samostanom 1736. god., a u Sumartinu 1738. godine. Iste god. (1738.) osnovan je novi samostan u Imotskom i hospiciji u Obrovcu, Drnišu i Vrgorcu.
God. 1735. počela se uređivati uprava Provincije čije je sjedište bilo u Šibeniku u samostanu sv. Lovre. Računajući na stare kustodije, a granica je bila rijeka Cetina ili bolje planina Dinara, stvorene su na kapitulu 1749. god. dvije kustodije: Gornja i Donja. Time su franjevci preuzimali brigu oko samostana kojem su pripadali, a služili su na župama koje su bile vezane uz dotični samostan. Vlast gvardijana, koji su se često mijenjali, bila je velika, jer se samostanska uprava brinula za župe. U vremenima slabih veza to nije smetalo jedinstvenosti uprave Provincije koja je samo imenovala samostansku upravu i školsko osoblje a posvećivala je veću brigu unutrašnjem životu zajednice.
4.Još prije osnutka Provincije, od kraja XVII. i početka XVIII. st., popravljale su se oštećene crkve po selima, proširivale one iz starohrvatskoga ili predturskog doba, ali su se gradile i nove. Podizale su se samostanske crkve i samostani proširivali, stvarali su se skromni barokni klaustri, gradili zvonici. Po župama su se dizali župni stanovi. Sve te građevine, iako jednostavne, stilski su čiste, što se kasnijim dodacima ili preinakama često kvarilo.
Procvat Provincije, koja je 1768. god. brojila 278 svećenika, 70 klerika, 41 brata laika, 26 novaka, zaustavljen je 1768. god. kad je Mletačka Republika zabranila primanje mladića u Red. God. 1778. ipak je dopušteno u ograničenom broju primati kandidate u novicijat.
Nakon nestanka Venecije, za austrijske okupacije (1797.-1806.) franjevci su se uključili u pokret za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, na čemu je osobito radio fra Andrija Dorotić (+ 1837.). To uključivanje stajalo je zajednicu žrtava jer je za francuske okupacije (1806.-1813.) više franjevaca osuđeno na smrt. God. 1807. oduzet je samostan Živogošće, dok su i drugi dijelom ustupljeni vojsci. Ipak, rad na župama i tada je spasio franjevce od težih neprilika koje su doživljavali drugi redovnici.
Pod austrijskom upravom (1814.-1918.) franjevci su se teško prilagođavali državnim propisima zadojenim jozefinističkom tradicijom, zbog čega se i broj smanjio tako da je 1857. god. bilo samo 120 svećenika, 12 klerika, 12 braće i 5 novaka. Ipak, Zajednica se pomalo oporavljala tako da je 1913. god. bilo 153 svećenika, 32 klerika, 7 novaka i 11 braće laika. God. 1888. provincijalat je prešao iz Šibenika u Split, čime se nastojalo centralizirati upravu.
Devedesetih godina XIX. st. počeo je iz Rima pokret za obnovu zajedničkog života vita communis. Po njemu je trebalo smanjiti vlast gvardijana, što je i izvršeno, tako da je provincijska uprava počela imenovati župnike, razbijati usku pripadnost pojedinaca svom samostanu i uvesti zajedništvo novca. To je donijelo kratkotrajne unutrašnje borbe, ali je obnova prihvaćena.
Uz pomoć Državnoga vjerozakonskog fonda podignuto je u drugoj polovici XIX. st. više župnih stanova i crkava u neoromanici, kao u Drnišu, Kninu, Imotskom, Prološcu, Metkoviću, Tučepima, Sumartinu, Stankovcima i drugdje. I unutrašnjost se crkava obnavljala, ali, na žalost, uklanjali su se stari, drveni oltari i zamjenjivali mramornim ili s kipovima iz Tirola.
U novoj državi SHS (Jugoslaviji), nastaloj 1918. god., na početku je došlo do krize zbog tzv. žutog pokreta, koji je bio usmjeren protiv celibata - kad je nekoliko članova apostatiralo. Međutim, zajednica se ubrzo smirila i nastavila svojim životom posvećenim narodu i Zajednici. Povećao se i broj članova. Zbog studenata na sveučilištu i bolesne braće osnovan je 1932. godine novi samostan Majke Božje Lurdske u Zagrebu. Podignut je zvonik u Sinju i nove crkve na Lovreću, u Vrgorcu, Bajagiću, Splitu i Makarskoj.
Drugi svjetski rat (1938.-1945.) ostavio je bolne rane u Zajednici jer su se komunisti u borbi za vlast obračunavali sa službenicima oltara. Mnogi su franjevci stradali, posebno župnici u ratu i poraću, 44 su ubijena, a 48 ih je završilo u logorima i zatvorima, više ih je izbjeglo u tuđinu, župne su crkve i kuće oštećene ili zapaljene, samostani devastirani, imanja oduzeta, školama ukinuto pravo javnosti.
Nakon Drugoga svjetskog rata, u novim i Crkvi nesklonim društveno-političkim prilikama, franjevci su prihvatili neudobnu stvarnost, propovijedajući Krista raspetoga. Žrtvom samotničkog života župnici su, kao i nekoć, ostali čuvari sela koja su se raseljavala, čuvari starih svetinja i starih vrijednosti. Usprkos teškim prilikama, broj se redovnika povećavao. Drugi su se dali na put da bi vani predano skupljali rasutu bašćinu hrvatskoga naroda. Najviše njihovom zaslugom u Provinciji su obnovljene mnoge samostanske zgrade i crkve, a podizane su i nove. To je omogućilo suvremeniji život i rad u Provinciji. God. 1986. Provincija je primila samostan i njemačku župu sv. Gabrijela u Münchenu.
5. U novoj socijalističkoj državi tinjale su nacionalne suprotnosti koje su se nakon pada svjetskog komunizma odrazile i u Hrvatskoj, opterećene velikosrpskim nacionalizmom. Nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj god. 1990., velikosrpski režim u Srbiji i Crnoj Gori, uz pomoć srpski ustrojene JNA i milicije te dijela pobunjenoga srpskog pučanstva u Hrvatskoj, počeo je oružanu agresiju na Republiku Hrvatsku. Pod prisilom pobunjenih Srba i JNA Hrvati i pripadnici drugih etničkih manjina morali su masovno napustiti svoje domove na područjima koji su bili ucrtani u velikosrpskim ekspanzionističkim kartama te potražiti sigurnost i zaštitu u mirnijim područjima Hrvatske ili u inozemstvu. Agresor je želio prije svega uništiti znamenja hrvatskog naroda. Najčešće mete bombardiranja i uništavanja bile su crkve, groblja, bolnice i škole. Na područjima na kojima su pastoralno skrbili članovi Provincije, Srbi su u Domovinskom ratu (1991.-1995.) okupirali gotovo trećinu Provincije, velikim dijelom su oštetili ili do temelja srušili crkve i župske kuće. Franjevci su morali s narodom podijeliti otužnu sudbinu izbjeglica, duhovno i materijalno podižući klonule. Nakon oslobođenja 1995. god. vratili su se s narodom na zgarišta, pomažući njihovo oživljavanje.
Fra Josip Grbavac (ur.), Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja (shematizam), Knjižnica zbornika "Kačić", Split, 2007, str. 11-17.
Foto: Ivo Dulčić, Krist Kralj, fresko slika, crkva Gospe od Zdravlja u Splitu