Posted by Svaki susret s velikanima, a Marko Marulić jest jedan od najznamenitijih hrvatskih velikana, dovodi nas do pitanja: kako im je to uspjelo? Što je tajna njihova uspjeha? Kako doći do uspjeha? Pogotovo su ta pitanja važna za vrijeme u kojem živimo. Duh naše epohe prožet je imperativom uspjeha. Da bismo to potvrdili, ne trebamo ići dalje od vlastitih profila na društvenim mrežama. Ne dijelimo li na njima ponajprije pohvalne isječke svoje biografije?
Za odgovore na gore postavljena pitanja zgodno je prisjetiti se kako je omiljeni profesor zagrebačke kroatistike, akademik Stjepan Damjanović, u jednom od najsvečanijih trenutaka svoje karijere, primajući zbornik koji su kolege pripremile u njegovu čast, glagoljaški smjerno prokomentirao svoju karijeru: »Svaki je uspon stajanje na ramenima nekoga drugoga«. Svaki je uspon, uspjeh i postignuće stajanje na ramenima nekoga drugoga.
Zašto je to tako? Prvi je razlog taj što čovjek ne može stvarati ni iz čega. On uvijek stvara iz nečega već postojećega. Uvjerljivo je o tome ispjevao Marulov mlađi brat po stihu, Tin Ujević: Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive. To pobratimstvo lica u svemiru podsjeća i na drugi razlog zašto je svaki uspjeh stajanje na ramenima nekoga drugoga. Kao društveno biće čovjek najdojmljivije i najtrajnije stvara u susretu, suradnji i komunikaciji s pobratimima, tj. drugima. Književnost pritom ima veliku moć jer kao dio pisane kulture premošćuje granice vremena i prostora, tj. omogućuje autoru i čitateljima da se susretnu i komuniciraju s prethodnim generacijama kao i s onima budućima. Tako ulaze u onu ujevićevsku zajedničku, tj. jednu historiju duša i sudjeluju u njoj.
Mudar čovjek nutarnje slobode nema ništa protiv toga da je njegov uspjeh stajanje na ramenima nekoga drugoga. On je svjestan da to ne umanjuje njegov trud i talente, nego, štoviše, oplemenjuje njegov uspjeh simboličkim kapitalom svih onih koji su se trudili prije njega, osiguravajući mu trajnost, univerzalnost i relevantnost. Mudar je i slobodan čovjek bio i veliki Splićanin. Daje to do znanja već na prvim stranicama Judite kada urbi et orbi progovara o ramenima s kojih se uzdiže.
Poeti i začinjavci
U posveti Judite kumu Dujmu Balistriliću Marulić navodi kako je svoju historiju sveo u versih po običaju naših začinjavac, i jošće po zakonu onih starih poet. Oni stari poeti i naši začinjavci osigurali su Maruliću čvrste temelje s kojih je podignuo hrvatsku književnost, tj. umjetnost hrvatske riječi.
Povjesničari književnosti ne dvoje da se pod onim starim poetima misli na nositelje antičke književnosti, koje je Marul kao vrstan humanist poznavao i nasljedovao. Kao što se grčka i uopće europska književnost rađa junačkim epovima Ilijadom i Odisejom, a latinska »pozlaćuje« Vergilijevom Eneidom, tako je i na početku hrvatske umjetnosti riječi jedan možda netipično junački, ali nesumnjivo junački ep. Njegova junakinja nije poput junaka klasične starine izvojevala pobjedu snagom tijela, nego snagom duha, ali je upravo takva mogla nadahnuti one kojima je svevremenska poruka njezina junaštva bila namijenjena.
Tko su pak začinjavci, tajna je koja u potpunosti nije dokučena do danas. Osnovna je zapreka razumijevanju toga pojma činjenica da ga nalazimo samo kod Marulića. Ono što je njemu i njegovu kumu očito bilo jasno kao dan, nama je i našim suvremenicima skriveno velom tame minulih stoljeća. Jedino što sigurno znamo jest to da su začinjavci naši, tj. riječ je o nositeljima hrvatske kulture riječi.
Kada se od pojedinačnoga značenja Marulićevih poeta i začinjavaca krene prema općem, onda oni predstavljaju antičko stvaralaštvo i njegove stečevine te hrvatsko stvaralaštvo i njegove stečevine. To su pisane kulture koje su prethodile Marulićevoj dionici povijesti hrvatske pisane riječi. Poeti i začinjavci, (antičko i srednjovjekovno) latinsko i (srednjovjekovno) hrvatsko stvaralaštvo u riječi temelji su novovjekovne hrvatske književnosti. Latinsko-hrvatski je i cjelokupni Marulićev opus, a tom je simbiozom, ne dihotomijom, prožet njegov identitet uopće, o čemu dojmljivo svjedoče i zaigrani završni stihovi Slavića:
Marcus ego sum Marulus
quo peccator maior nullus
li sluga sam vas svakoga
jer ste sluge boga moga.
O Splite čestiti...
Višestoljetna praksa latinske i hrvatske pismenosti sazrela je u određenom trenutku na određenom prostoru iznjedriti Oca hrvatske književnosti, onoga tko će kulturu hrvatske riječi dovesti do stupnja umjetnosti. Za razliku od gore citiranoga Slavića, Juditu je autor potpisao kao Marko Marulić Splićanin. Otac je hrvatske književnosti Splićanin ne slučajnošću, nego razumljivim okolnostima koje su taj grad učinile spremnim da podigne takvoga velikana. Dočarava to i antologijska Hektorovićeva pohvala Maruliću koja se redovito citira od stihova koji tumače važnost pridjevka Splićanin u njegovu potpisu:
O Splite čestiti, ku si sriću imil,
da s vazda gnizdo razumnin ljudem bil;
u tebi knjižnici mnozi se rodiše,
veli razumnici, koji slavni biše,
ljudi vridna broja kojih glas mukal ni,
vasda družba tvoja bili su po sve dni:
ki kriposti biše svake napunjeni,
kako sami htiše, i vele hvaljeni.
Mnozi splitski knjižnici rezultat su kontinuiteta pisane kulture koju je osigurao Split primivši palicu od Salone, metropole antičke provincije Dalmacije. Na Split kao na nasljednika Salone bio je ponosan i Marulić. U posveti Tumača uz natpise starih, odnos Salone i Splita uspoređuje s odnosom Troje i Rima, a govoreći o šetnji salonskim razvalinama i čitanju sačuvanih natpisa spominje »one naše pretke« i »slavu našega očinskog tla«. U tim se riječima iznova potvrđuje ona ujevićevska jedna historija duša, odnosno Marulićevo poimanje Latina (koji su kao i Iliri za Hrvate bili starosjedioci na prostorima koje su naselili) i njihove baštine kao dijela vlastitoga identiteta. U istom će duhu nekoliko stoljeća poslije filolog Radoslav Katičić nazvati latinski jezik materinskim jezikom hrvatske književnosti.
Osim s antičkim, tj. latinskim naslijeđem, Split je u ranoj hrvatskoj povijesti bio i nositeljem slavenskoga, tj. hrvatskoga identiteta. Štoviše, djelovao je kao pokretač srastanja romanskoga i hrvatskoga narodnoga bića ponajprije preko splitske Crkve, tj. Splitske metropolije, koja je sezala sve do obala Drave i Dunava. Tako su teritoriji različitih kulturnih tradicija i pod različitim vladarima sa Splitom kao duhovnim i kulturnim središtem bili povezani, što je s vremenom osiguralo izgradnju zajedničkoga identiteta, pogotovo u stoljećima hrvatskih narodnih vladara.
Najstarija knjiga u Hrvata
O Splitu kao kulturnom središtu zrelom iznjedriti Oca hrvatske književnosti svjedoče dva reprezentativna srednjovjekovna kodeksa, nositelji dviju tradicija kulture riječi na koje se odnose oni stari poeti i naši začinjavci: latinske i hrvatske.
Na prvom je mjestu najstarija knjiga, tj. rukopisni kodeks u Hrvata – Splitski evangelijar (VIII. st.). Štoviše, reći će povjesničar Tomislav Galović, riječ je ne samo o našoj najstarijoj nego i najsvetijoj knjizi. Potonji status zaslužuje svojim sadržajem, tj. tekstovima četiriju evanđelja čime ulazi u društvo najstarijih europskih kodeksa koji sadrže evanđelja. Osim toga, na glas je svetosti došla i zbog splitske legende da je u prijenosu zemnih ostataka sv. Duje iz Salone u Split pronađena na mučenikovim prsima. U trenutku kada su historiografi odbacili vjerodostojnost te legende ona je već stoljećima nesmetano utvrđivala relikvijski status toga drevnoga splitskoga kodeksa.
Premda kodeks nije nastao u Splitu, nego vjerojatno negdje u sjevernoj Italiji, što znači i da je malo vjerojatno da je među onima koji su ga ispisivali bio koji našijenac, ipak se s pravom naziva splitskom i hrvatskom knjigom. Ona je svojina splitske Crkve i to vjerojatno još od njezina prvoga nadbiskupa Ivana Ravenjanina, koji ju je dobio na poklon od pape Hadrijana I. Kako je protumačila povjesničarka i latinistica Mirjana Matijević Sokol, glavna priređivačica kritičkog izdanja Splitskog evangelijara, taj je poklon bio odraz papinsko-karolinške uspostave jurisdikcije nad Dalmacijom i Hrvatskom. Višeslojnost identiteta toga kodeksa još jednom podsjeća na »pobratimski« karakter svega u svijetu.
Naknadno su u evangelijar dopisivane prisege sufragana splitskoga nadbiskupa. Starinom se ističu one dane splitskom nadbiskupu Lovri, jednom od najutjecajnijih splitskih metropolita čije je četrdesetogodišnje upravljanje u XI. stoljeću učvrstilo status Splita kao središta duhovnoga i kulturnoga života istočne obale Jadrana. Lovro je vodio brigu i o pisanoj baštini te je, među ostalim, pozvao hagiografa Adama Parižanina da dotjera stare latinske pasije salonitanskih mučenika Duje i Staša (Anastazija). Dobro je surađivao s hrvatskim vladarskim kućama, a s kraljem je Zvonimirom tridesetak godina primao usluge istoga kancelara, svećenika Teodora.
Kada je riječ o samom tekstu četveroevanđelja, utvrđeno je da Splitski evangelijar ne donosi stariji latinski prijevod (Vetus Latina), nego Vulgatu, prijevod sv. Jeronima, velikana koji je, Marulićevim stihovima, rođen davno na sretnom dalmatinskom žalu. I to ne na bilo kojem dijelu dalmatinskoga žala, nego na onom splitskom. Barem je tako zabilježio španjolski hodočasnik Pedro Tafur, koji, posjetivši Split u prvoj polovici 15. stoljeća, u svom putopisu spominje predaju da je Jere pustinjačkim životom živio na Marjanu, ali i da mu se u Splitu nalazi rodna kuća. U Marulića nema spomena da je Jeronim bio Splićanin, ali i ta legenda zorno svjedoči o Splitu kao gradu ljubitelja riječi. Ako se u njemu već nije rodio najveći dalmatinski ljubitelj riječi (i Riječi), ne čudi da se već drugi najveći dalmatinski ljubitelj riječi (i Riječi) ponosno nazivao Splićaninom.
Nisu sačuvani podatci je li Marul poznavao Splitski evangelijar i kakav je odnos imao prema toj kultnoj knjizi svoga grada. Nedavno je, 2019. godine, u Arhivu Male braće u Dubrovniku neumorni tragatelj Marulićevih izgubljenih djela filolog Zvonko Pandžić otkrio sveščić tekstova koje pripisuje Ocu hrvatske književnosti i koji, među ostalim, sadrži hrvatske vitae, tj. životopise sv. Dujma i sv. Staša kao i tekst o prijenosu njihovih tijela iz Salone u Split. Budući da ih Pandžić namjerava objaviti 2024., o 500. obljetnici Marulova prelaska u vječnost, tada će javnost pobliže upoznati njihov sadržaj kao i to spominje li onaj treći tekst ikakvu knjigu na prsima sv. Duje.
I bez toga podatka može se pretpostaviti da je Marul znao za svetu splitsku knjigu, barem preko svoga kuma Dujma Balistrilića, kojem je posvetio Juditu. Balistrilić je kao kanonik i primancir (ʽprvi pjevačʼ) splitske katedrale bio ljubitelj ne samo ispjevane riječi nego i one napisane, o čemu govori i njegov mecenatski odnos prema kumčetu Marku. O Balistriliću su povijesni izvori zabilježili da je u nekoliko navrata sudjelovao u izradi i reviziji inventara riznice katedrale. Stoga nije teško zamisliti da je Marulić znao za Splitski evengelijar i da je svijest o toj dragocjenoj knjizi izgrađivala njegov duhovni i kulturni habitus.
Najljepša hrvatskoglagoljska knjiga
Dok je Splitski evangelijar dijelom iste tradicije kao i Marulićevi oni stari poeti, tj. latinske tradicije, drugi znameniti kodeks koji je obilježio predmarulićevski Split ulazi u tradiciju naših začinjavaca, tj. hrvatskih stvaralaca. Riječ je o najljepšoj hrvatskoglagoljskoj knjizi, Hrvojevu misalu, koji je između 1403. i 1404. ispisao pisar Butko za jednoga od najutjecajnijih velikaša srednjovjekovne Dalmacije i Bosne, splitskoga hercega i bosanskoga vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića.
Misal je bio namijenjen srednjovjekovnoj splitskoj crkvi sv. Mihovila na obali. Njezini su ostatci danas vidljivi na lokaciji Mihovilove širine koja se nastavlja na Marulićevu ulicu i vodi na Voćni trg gdje se nalazi Meštrovićev spomenik Marku Maruliću. Oluje povijesti nisu poštedjele ni crkvu sv. Mihovila, a ni Hrvojev misal, koji se danas nalazi daleko od splitske obale kojoj je bio namijenjen. Kao ratni plijen završio je u sultanskoj biblioteci Topkapi Sarayi u Istanbulu, s gotovo nikakvom nadom da će ga neki zauzeti diplomatski pothvat ikada vratiti na sretni dalmatinski žal.
Premda su se Splićani jedva dočekali riješiti desetogodišnje Hrvojeve vladavine, ostaje činjenica da su zahvaljujući njemu dobili jednu od najznamenitijih knjiga u povijesti hrvatske knjige. Dok se god bude govorilo o Hrvojevu misalu, morat će se spomenuti i Split, koji je u slavni kodeks ušao i preko nekoliko novozavjetnih minijatura iz Kristova života sa splitskom »scenografijom«, tj. sa zidinama Dioklecijanove palače u pozadini. Nije poznato je li ta dojmljiva likovna posveta Splitu ohrabrila kojega maštovitog lokalpatriota i ljubitelja riječi da i samoga Isusa Krista, Utjelovljenu Riječ, proglasi Splićaninom.
Iako je vladao čvrste ruke i ukinuo autonomiju splitske komune, Hrvatinić nije ostao imun na utjecaj Splita. Ponajprije se to odnosi na činjenicu da je Split bio sjedište splitskoga nadbiskupa koji je nosio titulu primasa Dalmacije i cijele Hrvatske. Dolazak na čelo Splita utjecao je na vojvodino prihvaćanja katoličanstva (prije ga je bio glas da je krstjanin, tj. pripadnik Crkve bosanske), a i sam glagoljski misal rimskoga obreda koji se zove njegovim imenom rezultat je te promjene. Zahvaljujući tituli splitskoga hercega, Hrvoje je mogao kovati i vlastiti novac, koji je s jedne strane prikazivao njegov grb, a s druge sv. Duju.
Stablo hrvatske književnosti / Vlasnik: Muzej grada Splita / Autor: Milan Trenc
Vojvodinu štovanju sv. Duje i uopće približavanju katoličanstvu pomoglo je i to što se oženio Jelenom Nelipčić, jednom od najmoćnijih žena u povijesti Splita. Jelena je po ocu bila Cetinjanka iz roda Nelipčića, utjecajne velikaške kuće Hrvatskoga Kraljevstva, a po majci Splićanka iz plemićke obitelji Merini. Nakon Hrvojeve smrti udajom za Stjepana Ostoju postala je bosanska kraljica. Poznato je da je imućna vojvotkinja posuđivala novac splitskim patricijima uz odgovarajuću kamatu, ali i da se skrbila o splitskoj materijalnoj kulturnoj baštini. Za Splićane se svih vremena među tom baštinom posebno ističe katedrala, pa je tako i Jelena financirala izradu grobnice sv. Duje. Više od stoljeća kasnije Marko će Marulić oporučno ostaviti sredstva za gradnju kampanela, tj. zvonika sv. Duje.
Kada je točno Hrvojev misal napustio Split, nije poznato, pa tako ni koliko je Marul mogao znati za najljepšu hrvatskoglagoljsku knjigu, silnoga vojvodu, poduzetnu vojvotkinju i za njihovu dionicu stvaranja splitske društvene i kulturne povijesti. Ono pak u čemu nema ni zrnca sumnje jest činjenica da je Ocu hrvatske književnosti itekako bila poznata hrvatskoglagoljska baština i da je njezina svojstva utkao u jezik dragocjene dvanaesteračke očevine hrvatske književnosti.
Glagolitica Maruliana
Prije više od pola stoljeća filolog je Josip Hamm utvrdio da je Marulić poznavao hrvatskoglagoljsku, tj. hrvatsku crkvenoslavensku inačicu starozavjetne Knjige o Judite koja se sačuvala u osamnaest brevijara iz razdoblja od kraja XIII. do XVI. stoljeća. Dokazao je to, među ostalim, pojavom da se na usporednim mjestima crkvenoslavenskoga prijevoda i Marulićeva prepjeva nalaze iste (crkvenoslavenske) riječi. Odnosu se jezika Marulićevih hrvatskih djela s hrvatskom crkvenoslavenskom tradicijom posvetila i filologinja Dragica Malić, koja je uočila da crkvenoslavenizama ima najviše u Juditi i Suzani, najambicioznijim Marulovim hrvatskim djelima.
Jednako kao što je poštivao latinsku starinu svoga »očinskoga tla« Marulić je poštivao i nasljedovao i onu hrvatsku, tj. glagoljsku starinu kao najistaknutiju sastavnicu hrvatskoga književnoga srednjovjekovlja i kao onu koja je začela pisanu povijest hrvatskoga jezika i hrvatske književnosti. S glagoljašima su ga povezivale tri ljubavi iz kojih se rodila njegova Judita: ljubav prema Riječi koja bijaše u početku, ljubav prema neprivilegiranim bližnjima ki nisu naučni knjige latinske aliti dijačke (iz posvete Judite), a onda i ljubav prema zajedničkoj, hrvatskoj riječi.
O odnosu Marulića i glagoljaša govori se i na slavljeničkoj izložbi Muzeja grada Splita »Judita 500« koju su pripremile kustosice Darka Perko Kerum i Marija Plazibat. Posjetitelju svjesnom da je svaki uspjeh stajanje na ramenima nekoga drugoga sigurno će, među ostalim, za oko zapeti dvije ilustracije Milana Trenca. U prvoj Marulić drži ploču s glagoljskim natpisom iskoni bê slovo (U početku bijaše Riječ), dok druga predstavlja stablo hrvatske književnosti. Korijenje su toga stabla glagoljska slova, deblo čini Marulićeva Judita, a u krošnji je ilustrator ispisao neka od djela kasnijih hrvatskih književnika. Uzme li se da je tlo iz kojega izrasta to stablo oplemenjeno stoljećima latinske pismenosti prije dolaska Hrvata i za vrijeme suživota Latina i Hrvata, u toj je ilustraciji sadržano sve što se treba znati o genealogiji umjetnosti hrvatske riječi: Marulić je otac, a glagoljaši su djedovi.
Sluga vas svakoga
Djeca i unuci tih velikana oni su koji se do dana današnjega smatraju ljubiteljima riječi, široki krugovi ljudi koji su profesionalno i neprofesionalno posvećeni kulturi riječi. Njima pripada i čitatelj ovoga teksta i časopisa, njegovi autori i urednici kao i svi drugi koji će u ovoj Godini čitanja i Godini Marka Marulića prigodnim izdanjima, izložbama, predstavama, skupovima i akademijama odnjegovati i održati uspomenu na Juditu i velikoga Splićanina. Bilo bi šteta u toj zazetosti propustiti poučak sadržan u njegovu povijesnom uspjehu.
Ako je svaki uspjeh stajanje na ramenima nekoga drugoga, to znači da velikani ne mogu stvoriti sami sebe. Zajednica podiže velikane kako bi odgovorila na svoje potrebe. Velikani nisu polubožanstva čijim smo postojanjem počašćeni, nego pojedinci koji u određenom trenutku ulaze u trud prethodnih generacija kako bi svojim jedinstvenim talentima dovršili posao ili neku njegovu dionicu. Velikani se oblikuju ondje gdje im je, biblijskim rječnikom, pripravljen put i poravnate staze, ili, nogometnim rječnikom, ondje gdje im se asistira za mrtvu šansu. Pokazuje to i Marulovo književno rodoslovlje koje se može pratiti od anonimnih sastavljača salonitanskih natpisa preko Jeronima i pisara Splitskoga evangelijara do glagoljaša koji su u skučenim sobičcima ispisivali svoje kodekse. U to književno rodoslovlje ulaze i oni koji su podupirali stvaraoce u riječi: nadbiskupi Ivan Ravenjanin i Lovro, kralj Zvonimir, Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Jelena Nelipčić, Dujam Balistrilić, pa i oni koji su širili glase da je sv. Jere rođen u Splitu.
Kada već od samoga sebe ne mogu stvoriti velikana, nego samo od nekoga drugoga, ostaje važno pitanje na koje nas Juditina polumilenijska obljetnica poziva da odgovorimo: jesam li voljan biti rame s kojega će se drugi uzdizati do svojih uspjeha? Jesam li poput Marula spreman biti sluga vas svakoga? Jesam li kao Ujević, koji se i sam uzdignuo s ramena Marulića Marka, splitskog začinjavca, zreo prihvatiti istinu da ja živim i umirem u svjema, ja bezimeno ustrajem u braći?
Literatura
Galović, Tomislav. »Evangeliarium Spalatense / Splitski evangelijar – najstarija i najsvetija knjiga u Hrvata (tematski uvodnik)«. Hrvatska revija, 4 (2017), 4–6.
Hamm, Josip. »Marulić i Judita«, Slovo, 11–12 (1962), 148–166.
Hektorović, Petar. Ribanje i ribarsko prigovaranje (s izvornika u suvremeni hrvatski jezik prenio Marko Grčić). Zagreb: Matica hrvatska (Biblioteka Parnas. Niz književnost), 1999.
Katičić, Radoslav. Litterarum studia. Književnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja. Matica hrvatska, Zagreb, 2007.
Lovrenović, Dubravko. »Hrvoje Vukčić Hrvatinić i splitska komuna 1404–1413«. Prilozi, Sarajevo, XXII, 23 (1987), 37–45.
Lovrenović, Dubravko. »Jelena Nelipčić, splitska vojvotkinja i bosanska kraljica«. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta, 20 (1987), 183–193.
Lučin, Bratislav (prir.). Marulićev opis Splita. Split: Književni krug Split, Marulianum, 2005.
Malić, Dragica. »Marulić i crkvenoslavenska tradicija«, Colloquia Maruliana, XVIII (2009), 161–206.
Marulić, Marko. Latinska manja djela II. Split: Književni krug, 2011.
Marulić, Marko. Pisni razlike. Split: Književni krug, 1993.
Matijević Sokol, Mirjana. Studia mediavealia selecta. Rasprave i prinosi iz hrvatske srednjovjekovne povijesti. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu – FF-press, 2020.
Missale Hervoiae ducis Spalatensis croatico-glagoliticum: transcriptio et commentarium. Prir. Biserka Grabar, Anica Nazor, Marija Pantelić, Vjekoslav Štefanić. Zagreb, Ljubljana, Graz: Staroslavenski institut, Mladinska knjiga, Akademische Druck, 1973.
Splitski evangelijar. Uvodna studija, transkripcija i uspostava teksta, kritički aparat: Mirjana Matijević Sokol. Suradnik na transkripciji (ff. 164v–309v): Tomislav Galović, Split: Književni krug Split (Biblioteka »Knjiga Mediterana«, knj. 92), Nadbiskupija splitsko-makarska, 2016.
Šimić, Ana. »Pisana kultura srednje Dalmacije prije Marulića«. Marko Marulić, Judita (1501. – 1521. – 2021.). Ur. Dubravka Brezak Stamać, Srećko Listeš, Željko Jozić, Vesna Budinski. Zagreb: Agencija za odgoj i obrazovanje, 2021, u tisku.
Šimić, Ana. »Začinjavci: glagoljaški i jedan splitski«. Judita 500. 500. obljetnica prvotiska epa Judita Marka Marulića. Ur. Darka Perko Kerum, Marija Plazibat. Split: Muzej grada Splita, 2021, 56–67.
Ujević, Tin. Izbor pjesama I–II. (priredio Ante Stamać). Zagreb: Matica hrvatska (Stoljeća hrvatske književnosti), 2005–2006.
Ana Šimić
Izvor: https://www.matica.hr