Posted by Kolike smo samo vjetrove nauka upoznali u ovim posljednjim desetljećima, kolika ideološka strujanja, kolike pomodnosti razmišljanja... Ti su se valovi nerijetko poigravali malom barkom misli mnogih kršćana, bacajući je s jednoga kraja na drugi: od marksizma do liberalizma, sve do libertinizma; od kolektivizma do radikalna individuali-zma, od ateizma do nejasna religijskoga misticizma; od agnosticizma do sinkretizma i tako redom. Svakoga se dana rađaju nove sljedbe te se ostvaruje ono što kaže sveti Pavao o prijevarnosti ljudi, o lukavosti koja nastoji odvući u zabludu (usp. Ef 4,14). Imati jasnu vjeru, prema Vjerovanju Crkve, često se etiketira kao fundamentalizam. Dok se relativizam, to jest prepuštanje »svakome vjetru nauka« da baca sad amo sad tamo, predstavlja kao jedini stav dorastao suvremenome dobu. U tijeku je ostvarivanje diktature relativizma koja ne priznaje ništa konačno i koja ostavlja kao posljednje mjerilo samo vlastito ja i njegove prohtjeve.
Mi, međutim, imamo drukčiju mjeru: Sina Božjega, pravoga čovjeka. On je mjera pravoga humanizma. »Odrasla« vjera nije ona vjera koja slijedi valove pomodarstva i posljednjih noviteta; odrasla i zrela vjera jest vjera duboko ukorijenjena u prijateljstvu s Kristom. To nas prijateljstvo otvara za sve ono što je dobro te nam daje kriterij za razlikovanje ispravna od lažna, prijevare od istine. U toj odrasloj vjeri moramo sazrijeti, toj vjeri moramo voditi stado Kristovo. I ta vjera - samo vjera - stvara jedinstvo te se ostvaruje u ljubavi. Sveti Pavao, u tome smislu, nasuprot stalnim preokretima onih koji su poput nejačadi valovima bacani amo-tamo, lijepo nas poučava da valja istinovati u ljubavi. To je temeljna formula kršćanskoga postojanja. U Kristu se susreću istina i ljubav. U mjeri u kojoj se približujemo Kristu i u našemu se životu sjedinjuju istina i ljubav. Ljubav bez istine bila bi slijepa; istina bez ljubavi bila bi kao »cimbal što zveči« (1 Kor 13,1).
Dolazimo tako i do Evanđelja iz čijega bih bogatstva htio izvući samo dvije male napomene. Gospodin nam upravlja ove čudesne riječi: »Više vas ne zovem slugama... vas sam nazvao prijateljima« (Iv 15,15). Toliko puta čujemo da smo - što je i istina - samo sluge beskorisne (usp. Lk 17,10). Unatoč tome Gospodin nas naziva prijateljima, stvara od nas svoje prijatelje, daruje nam svoje prijateljstvo. Gospodin na dva načina određuje što je prijateljstvo. Nema tajna među prijateljima: Krist nam kaže sve što čuje od Oca; daruje nam svoje puno povjerenje, a zajedno s povjerenjem i svoju spoznaju. Objavljuje nam svoje lice, svoje srce. Pokazuje nam svoju nježnost, svoju strastvenu ljubav koja ide sve do ludosti križa. Pouzdaje se u nas, daje nam moć da govorimo njegovim ja: »ovo je moje tijelo...«, »ja te odrješujem...«. Povjerava nam svoje tijelo, Crkvu. Našim nejakim umovima, našim slabim rukama povjerava svoju istinu - otajstvo Boga Oca, Sina i Duha Svetoga; otajstvo Boga koji »je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca« (Iv 15,14). Učinio nas je svojim prijateljima, a mi, kako odgovaramo?
Drugi čimbenik kojim Isus određuje što je prijateljstvo zajedništvo je volje. »Idem velle - idem nolle«, bila je starim Rimljanima definicija prijateljstva. »Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam« (Iv 15,14). Prijateljevanje s Kristom podudara se s onim što izriče treća prošnja Očenaša: »Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji.« U getsemanskoj uri Isus je preobrazio našu ljudsku buntovnu volju u volju podudarnu i sjedinjenu s božanskom voljom. Pretrpio je čitavu dramu naše autonomije i upravo prinoseći našu volju u ruke Božje, daruje nam pravu slobodu: »Ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti« (Mt 26,39). U tome zajedništvu volje ostvaruje se naše otkupljenje: biti prijatelji Isusovi, postati prijatelji Božji. Sto više ljubimo Isusa, što ga bolje poznajemo, toliko više jača naša prava sloboda, jača radost jer smo otkupljeni. Hvala ti, Isuse, zbog tvojega prijateljstva!
Druga točka ovoga Evanđelja - koju sam htio naglasiti - Isusov je govor o donošenju roda: »Postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane« (Iv 15,16). U tome se vidi dinamika kršćanskoga postojanja, dinamika apostola: postavio sam vas da idete... Moramo biti pokrenuti svetim nemirom: nemirom koji od nas traži da svima donesemo dar vjere, dar prijateljstva s Kristom. Ljubav, prijateljstvo s Bogom darovani su nam kako bi stigli i do ostalih. Primili smo vjeru da bismo je drugima predavali, svećenici smo kako bismo bili u službi drugima. Moramo donijeti rod koji ostaje. Svaki čovjek želi ostaviti trag koji će ostati. Ali, što ostaje? Novac sigurno ne. Ni građevine ne ostaju, ni knjige. Nakon određena, dužega ili kraćeg, vremena sve to nestaje. Jedino što ostaje vječno jest ljudska duša, čovjek kojega je Bog stvorio za vječnost. Plod koji ostaje jest ono što smo posijali u ljudske duše: ljubav, spoznaju, gestu kadru dotaći srce, riječ koja otvara dušu Gospodinovoj radosti. Pođimo stoga i molimo Gospodina da nam pomogne donositi rod, rod koji ostaje. Samo će se tako zemlja iz doline suza promijeniti u Božji vrt.
Joseph Ratzinger, iz homilije održane u Misi za izbor rimskoga prvosvećenika (pro eligendo Romano Pontifice) u Rimu, 18. travnja 2005.