Posebno poslanje baš za Tebe

BogoslovPosted by

Prvi poziv koji je Bog uputio svakom čovjeku jest poziv na život. Unutar tog  poziva, a u skladu s darovima, Stvoritelj je svakom čovjeku namijenio posebno poslanje. Jedne On poziva na bračni i obiteljski život, druge na služenje braći ljudima kroz duhovni poziv kao redovnik/ca ili svećenik. Zajedničko svim navedenim ostvarenjima poziva jest opći poziv na svetost, kako nas uči Drugi vatikanski koncil (LG 40). Dok marne očinske i majčinske ruke rade kako bi priskrbile kruh i sve potrebno svojoj djeci, ruke Bogu posvećenih osoba upravljene su k nebu u molitvi za cijeli svijet. Svećeničke ruke zazivaju silu Duha Svetoga da kruh zemaljski učini kruhom anđeoskim – kruhom života (Iv 6,35). Taj kruh jest sam Isus Krist koji je htio ostati s nama trajno prisutan i prisan po svojoj riječi i po sakramentima, po kojima nas čisti, snaži, prosvjetljuje i štiti.

Kad Isus progovara o sebi, uz sliku kruha, on se služi i slikom pastira koja je vrlo bliska onima koji ga u ono vrijeme slušaju (Iv 10,1-21). Između pastira i njegova stada vremenom se uspostavlja poseban odnos. Pastir poznaje  svoje ovce, a one mu poznaju glas. U evanđeoskom ulomku po Ivanu, Isus upozorava svoje učenike da se trude dobro razlučiti pastira od najamnika. Jer najamniku nije stalo do ovaca i on ih u nepovoljnom trenutku ostavlja same bez zaštite. Dobrota i vjernost pastira ogleda se u spremnosti položiti čak i vlastiti život za ovce svoje. Tko je ikad u ljudskoj povijesti na takav način govorio i svom govoru sve do Golgote ostao vjeran, ako ne Isus?! Isus, nadalje, izražava želju da i ostale ovce koje nisu u njegovu ovčinjaku privede k sebi. Ako Crkvu usporedimo s ovčinjakom, tada nam biva jasnije da nas Isusove riječi potiču na vjernost njegovu glasu i odgovornom naviještanju Radosne vijesti. Isus nije ostavio svoje stado bez pastira. Kristovo obećanje da će uvijek biti uz nas te snaga njegove žive prisutnosti među nama jest ono što nam priskrbljuje snagu i svjetlo u poteškoćama, slaboćama vjere i u zahtjevnostima autentičnog kršćanskog svjedočanstva. Po snazi Duha Svetoga, Krist kao Dobri Pastir, bdije nad svojim stadom, čuva ga i krijepi. Snaga i svjetlo njegove prisutnosti u vjerničkim srcima te mir i radost koji nadilaze razum nukaju na izlazak iz sebe ususret drugima i na naviještanje, osobito onima do kojih još nije doprla Radosna vijest. Uz Krista, Dobrog Pastira, Otac nebeski ne ostavlja svoje ljubljene bez duhovnih pastira koji ga uprisutnjuju i u čije ime djeluju, propovijedajući, posvećujući i upravljajući, odnosno služeći drugima.

Svake godine Crkva slavi Nedjelju Dobrog Pastira, a ona je ujedno i Svjetski dan molitve za svećenička i redovnička zvanja. Sveti papa Ivan Pavao II., reče da je Crkva pozvana čuvati taj dar poziva, cijeniti ga i njegovati: ona je odgovorna za rađanje i sazrijevanje svećeničkih i redovničkih zvanja. Buduće zvanje klija u krilu obitelji. Zalijevano molitvom i primjerom života niče i razvija se do svoje punine. Obitelj, kao škola čovjekoljublja i bogoljublja, nenadomjestiva je u rađanju i u odgoju duhovnih zvanja. Stoga Crkva u zdravim i uzornim kršćanskim obiteljima gleda svoju nadu te ih neprestano potiče i hrabri da odolijevaju različitim pokušajima njenog podrivanja te budu ustrajni tražitelji i vršitelji volje Božje.

 

Oni koji se priznaju Isusovim učenicima, trebali bi znati da je Božja volja ono najbolje za njih te da Bog osobu koju poziva da ga izbliže slijedi želi učiniti sretnom. Pozivajući ju na sebedarje kroz duhovni poziv, on joj daruje odvažnost, radost i mir kako bi se ostvarila kao čovjek i oduševljeni vjernik i svjedok. Bog zna bolje od nas zašto je jedne pozvao na bračni i obiteljski život, a druge na Njemu izravnije posvećeni život kroz služenje braći i sestrama. On treba i jedne i druge. S jednakim dostojanstvom i različitim službama (LG 18).

Jesmo li dovoljno otvoreni Božjem glasu i stvaramo li dovoljno prostora kroz molitvu i sakramentalan život za susret s Njim kako bi nam njegova volja bila jasnija? Imamo li i mi svog Elija s kojim se trudimo razaznati volju Božju za nas? Potičemo li i dopuštamo drugima da pomognuti milošću Božjom razaznaju svoj poziv ili možda drugima želimo nametati svoju viziju njihove budućnosti, bez spremnosti na iskreno i istinito preispitivanje volje Božje za njihov život? Jesmo li potpora i ohrabrenje onima koji daju očite znakove Božjeg poziva?

Kao jedno tijelo, kome je Krist glava, molimo Gospodara žetve da po zagovoru Marijinu Crkvi u Hrvata i po čitavom krugu zemaljskom udijeli  svježinu i polet po novim duhovnim zvanjima. Darujući onima koje poziva dovoljno odvažnosti u odzivu na poziv koji im On upućuje, a onima koji su se odazvali vjernost i ustrajnost na započetom putu.

 

Fra Ivan Režić