Posted by Mala crkvica Gospe od anđela ili Marije Anđeoske, također zvana Porcijunkula, udaljena sat hoda od središta Asiza, bila je najdraže mjesto Franji Asiškom. Mijenjao se kroz povijest ambijent oko te crkve. U Franjino vrijeme zacijelo je to bio nenaseljen kraj, obrastao i šumovit. Svakako izvan grada, pa su u blizini, a dalje od naselja, bile i dvije bolnice za gubavce, Sv. Magdalena i Sv. Spas.
Crkvica Marija Anđeoska kroz povijest je mijenjala svoj vlastiti izgled, krov i fasadu sigurno, ali vjerojatno nije veličinu, a sigurno ne auru svoje mističnosti i svetosti, posebno za franjevce. Ostala je uvijek malena i jednostavna, još više nakon što ju je, u jeku tridentskog protureformacijskog i trijumfalističkog zamaha, natkrilila ogromna barokna crkva koja stoji i danas. Tada (1679.) je Marija Anđeoska proglašena «majkom i glavom» svih franjevačkih crkava. No, kao da se tada mala kapelica još više smanjila, i kao da je u svojoj neznatnosti postala zamjetljivijom.
Porcijunkulu je Franjo dobio od prijateljskih benediktinaca koji su imali samostan Sv. Benedikta na brdu Subasio, ponad Asiza. Inače će s njima Franjo dosta surađivati i onda kada bude trebalo smjestiti, «sakriti» Klaru i druge žene u jedan od njihovih samostana da ne izazove sablazan preosjetljivih crkvenjaka i revnosnih vjernika. Benediktinci su, izgleda tako, prozvali to mjesto «česticom», «komadićkom» (portiuncula) zemlje, slično kako pojedine obitelji ili sela imaju nazive za svoje njive i posjede. I baš na tom području bila je jedna od najskromnijih i zapuštenih kapelica na području Asiza. Kao zahvalu, ne najamninu, zapisano je da bi Franjo i fratri slali benediktincima košaru ribe, dok bi benediktinci franjevcima uzvraćali vrčem ulja.
Ne zna se sa sigurnošću, životopisci nisu složni, je li Franjo stigao najprije sam k toj crkvici da je kao treću crkvicu obnovi, pa je uz nju skovao nekakvu «pojatu» da u njoj boravi, ili je Porcijunkulu zatražio od benediktinaca nakon što su mu bili pridošli prva braća (Bernard, Petar i treći neimenovani), a sve nakon što je dobio odbijenicu asiškoga biskupa i kanonikâ glavne gradske crkve Sv. Rufina da mu dadnu kakvo sklonište uz neku od crkava u gradu Asizu. Ne zna se, također, je li Marija Anđeoska, uz Rivotorto, postala stalnije boravište Franje i prve braće nakon što su se 1210. vratili iz Rima s papinim odobrenjem djelovanja te su tražili kako si organizirati život: hoće li poput drugih redovnika graditi stalna i tvrda boravišta, samostane, ili će se odlučiti za putujuće propovjedništvo s provizornim bajtama kao staništima za odmor nakon rada i propovijedanja i kao mjesta za molitvu. Neki autori smatraju da je Franji i prvoj braći – upravo nakon povratka iz Rima i nakon što ih je papa Inocent III. primio u «zaštitu Crkve», te dao dopuštenje da žive zajedno u siromaštvu, da čine pokoru i propovijedaju evanđelje – Porcijunkula postala mjesto u kojem su se kratkotrajno nalazili i iz kojega bi odlazili raditi i propovijedati u druga mjesta.
U svojoj Oporuci franjevcima, spisu kojim pred smrt sažima svoja životna nastojanja, nakane i evanđeoske ideale, Franjo najprije kaže da se njegovo obraćenje, njegov izlazak iz mentaliteta svijeta, definitivno zbio onda kad ga je Gospodin «doveo» među gubavce, kad je počeo «suosjećati s njima», kada je ono što je prezirao počeo podnositi i voljeti. Odmah potom slijedi Franjino svjedočanstvo o njegovu odnosu prema crkvama. Zapisao je: «I Gospodin mi dade toliku vjeru u crkve da sam ovako jednostavno molio i govorio: Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste, ovdje i u svim crkvama tvojim koje su po cijelome svijetu i blagoslivljamo te jer si svetim križem svojim otkupio svijet.»
Vrhunac Franjina obraćenja je susret i briga za gubavce, a počeci su vezani za crkve, za vjeru u crkve, i to u zapuštene i napuštene male crkve. U crkvi Sv. Damjana, koju je Franjo prvu obnavljao, veže se njegovo iskustvo s križa. Naime, životopisci pišu da je ondje na pitanje i molitveni vapaj Bogu kako da iziđe iz svoga životnog nesnalaženja i tame čuo odgovor: Franjo, popravi moju crkvu!
Kako je to doslovno shvatio, vjerojatno se tako dao i na popravljanje Marijine crkvice, Porcijunkule, podno Asiza. Uz nju se veže Franjino ili Franjino i prve braće nedjeljno slušanje evanđelja ili onog nasumičnog otvaranja Svetoga pisma (sorta apostolorum) da bi spoznali što im je činiti. Radi se naime o tome da su Franjo ili Franjo i braća u toj crkvi čuli ili su sami otvorili ono mjesto iz Matejeva evanđelja u kojem se govori kako Isus šalje dvanaestoricu u svijet: tako da ostave sve suvišno, i novac i odjeću, i da krenu slobodno posvuda naviještati Božje kraljevstvo.
Uz Mariju Anđeosku vezan je i dolazak djevojke Klare, utemeljiteljice klarisa, obredno rezanje njezine kose, te dolazak i prvih sestara da slično Franji slijede siromašnoga Isusa. Na fratarska staništa – nema govora da je riječ o samostanima u klasičnom značenju, nego o kolibicama oko te crkvice – odnosi se i ono Franjino tumačenje bratu Leonu o «savršenom veselju». Naime, Franjo je u svome radikalnom nasljedovanju evanđelja Leonu tumačio da za njega ne bi bilo najveće veselje kad bi franjevcima postali kraljevi i vladari ili znameniti pariški profesori, nego ako bi mirno mogao podnijeti da se porcijunkulski fratri, njihova braća, izderu na njih dvojicu, da ih ne prepoznaju i prognaju ih s vrata ako bi im oni, promrzli i gladni, u nevremenu i oluji, zakucali i zatražili gostoprimstvo. Savršeno je veselje mirno i vedro prihvatiti nerazumijevanje, neprepoznavanje i progon od svojih. U Franjinu veselju ima određene «ludosti».
Marija Anđeoska, spomenuli smo, nije bila samostan, nego je Franjo, prema svome naumu idealnoga nasljedovanja evanđelja, smatrao da to bude sabirno mjesto odakle će fratri polaziti i vraćati se da se susretnu, porazgovaraju o učinjenom i dogovore se za budući rad. Tako je i bilo. Odatle su odlazili raditi, pomagati ljudima u raznim poslovima, i među gubavce. Nisu, kako se to pretjeralo u kasnijoj ocjeni Velike crkve, išli prosjačiti, niti su franjevci isključivo «prosjački red».
Prošnju je Franjo smatrao nužnim sredstvom jedino u krajnjoj neimaštini i to više za pomoć drugima, siromašnima i bolesnima, nego za sebe. On je uvijek tražio da braća rade «svojim rukama» neki «pošten posao», misleći najprije na fizički posao i uz novac, najodurnija mu je bila lijenost.
Iz Porcijunkule bi fratri odlazili dvojica po dvojica, apostolski, da propovijedaju među ljude, na trgove i po gradovima. Uz primjer uzorna života, propovijed je bila osnovna dužnost franjevaca. Upravo ova kombinacija kontemplacije i akcije, odlaženja i dolaženja u Porcijunkulu svjedoči da Franji – poput Isusa i njegove učeničke zajednice – nije bilo stalo da se veže za jedno mjesto, za samostan ili za stabilnu kuriju, kako su to činili drugi redovnici i duhovnici, nego da evanđelje stigne ljudima ondje gdje oni žive, usred svijeta. Evanđelje teži izići iz crkve, ostvariti se u svijetu, hoće da ga se čuje po trgovima, kućama, ulicama. Propovijed evanđelja stvara svoj vlastiti prostor, postaje dijalog ljudi s Bogom, molitva, a javni prostor preobražava se u prostor spasenjske riječi; profani prostor, ljudski prostor postaje prilika spasenja, teološko mjesto. Franjevci su se dakle skupljali k Porcijunkuli na molitvu, na duhovnu obnovu, na zajedničko veselje, objede i dogovore, i na sastanke, takozvane kapitule.
Poznati su franjevački «kapituli na rogožinama» (od rogoza na kojem bi sjedili). Još za Franjina vremena održavali bi se porcijunkulski sastanci svih fratara, tko je mogao doći, i to dva puta godišnje, za Duhove i oko Miholjdana. Posebno je važan onaj iz 1217. kada je, na iznenađenje i udivljenje mnogih, Franjino bratstvo već silno poraslo, neki kažu i na nekoliko tisuća, pa su franjevci odlučili krenuti po svem svijetu, dalje od Italije: u Englesku, Njemačku, Ugarsku, sve do Sv. Zemlje, kamo je poslan Franjin važan drug (socius), brat Ilija s drugima. Onamo će i sam Franjo poći za dvije godine (1219.), u jeku V. križarske vojne, i onamo se mirotvorno susresti s egipatskim sultanom, kao i sa svojom braćom koji su za kratko vrijeme već uživali dobar glas mirotvoraca i dobrih, evanđeoskih ljudi u sredinama s muslimanskom većinom i vlašću. Na tom kapitulu došlo je i do prve podjele Franjina bratstva, reda, na provincije.
Franjo je, doista volio Mariju Anđeosku najviše na svijetu (Sv. Bonaventura). Kamo god bi odlazio, njoj se i vraćao. Zatražio je da ondje i umre, kako piše njegov životopisac Toma Čelanski, «da dušu preda Bogu ondje gdje je prvi put savršeno spoznao put istine». Nakon što je prošao dosta svijeta, nakon tjeskobnih godina sistematiziranja bratstva, pisanja pravila, unutarnjih previranja, nakon putovanja i boravaka po raznim mjestima, nakon Greccia i jaslica, La Verne i stigmata, nakon Siene i Rietija, vratio se Franjo onamo odakle je i krenuo, u Porcijunkulu.
Ondje je, u Sieni započetu, dovršio i svoju Pjesmu bratu Suncu, pohvalu Bogu za sva stvorenja strofom o «sestrici smrti»: Hvaljen budi, Gospodine moj, / po sestri nam tjelesnoj smrti, / kojoj nijedan smrtnik umaći neće… Neki smatraju da je osim te, u Porcijunkuli sastavio i evanđeoski najteže ostvarivu strofu o opraštanju. Naime baš je u zadnjim danima svoga života upravo iz Porcijunkule, preko svoje braće posrednika, uspio pomiriti posvađane asiškog biskupa i gradonačelnika, za što je zahvalio i proslavio Boga:
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje
i podnose rado bijede života.
Blaženi koji sve podnose s mirom,
jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.
Franjo je umro u «kolijevci» svoga pokreta, pod okriljem Majke Marije, okružen anđelima, dobrim Božjim silama. Tim malim oratorijem posvećenim Mariji, Majci Kristovoj, htio je da Marija bude majka i zaštitnica njegovih «redova», sve njegove braće i sestara i svjetovnjaka te da anđeli, dobre Božje sile, prate njegovu braću i sestre po svem svijetu.
Franjo je umro jednostavno, onako kako je živio; umro je među ljudima, okružen braćom. Pišu životopisci da je došlo dosta fratara, da su mu izražavali pažnju, a on da je – već dulje gotovo posve obnevidio – svakoga pojedinoga blagoslivljao. Pozvao je iz Rima i svoju dragu prijateljicu, gospođu Jakobu dei Settesoli («Od sedam sunaca») da mu donese grubo ukopno sivo sukno i kolače koje je volio. Trgovac, vitez i trubadur, evanđeoski čovjek, znao je i umirati
Uvečer 3. listopada 1226. zatražio je od svojih dvojice drugova, Leona i Anđelka, da mu otpjevaju njegovu himnu života, pohvalu Bogu za sva stvorenja – Himan bratu suncu. Kako je napisao fra Ilija, posljednje što je tražio bilo je da mu se otpjeva Psalam 142. (Iz svega glasa vapijem Gospodinu…) i pročita odlomak Ivanova izvještaja o Isusovim posljednjim časovima na križu.
Tako je završio Franjo – u Porcijunkuli. Fra Iliji i odgovornijima nije bilo lagano sačuvati Franjino tijelo da ga svijet ne razgrabi kao relikvije, pa su ga, zadržavajući se kratko kod Klare i sestara «damjanki» (klarisa), prenijeli u procesiji iz Porcijunkule i ukopali u crkvi Sv. Juraja, sve dok, dvije godine kasnije, ne bude proglašen svetim (1228.) i prenesen u velebnu dvokatnu baziliku njemu posvećenu.
Franjo je zacijelo jedinstven svetac: po svome siromaštvu i praktičnoj ljubavi prema siromašnima, gubavcima, besklasnima. Nije njegovo siromaštvo svedivo na puko odricanje, nego je to zavjet slobode i jednostavnosti Bogu i ljudima. Zato se nije vezao za građevine i samostan, zato je crkvica Marije Anđeoske za Franjina života ostala skromno mjesto molitve i ponizna štovanja Boga. Jedinstven je Franjo i po svome mirotvorstvu. Nijedan se kršćanin nije toliko urezao u duše onima koji se s kršćanima već stoljećima uzajamno sukobe do ratova i mire se u ime jednoga Boga – muslimanima. Porcijunkula je važna i zbog toga što je Ivan Pavao II. upravo od toga Franjina mjesta učinio povijesno susretište svjetskih religija za mir (27. listopada 1986.). Ovaj papa je kao papa šest puta posjetio Franjin Asiz, a osim velikog mirotvornoga skupa 1987., značajni su i onaj 1993. i onaj iz 2002. kada je donesena važna Asiška izjava svjetskih religija Mir u pravednosti. Isti je papa Franju Asiškog proglasio zaštitnikom ekologije 1980.
Nijedan papa, ni ikoji sistem, počev od Inocenta III. i crkvene hijerarhije nije ravnodušan na Franju Asiškoga. Nisu to bile ni kasnije pape, bez obzira na sve devijacije franjevaca. Podsjetimo da je Ivan XXIII. pred saziv Drugog vatikanskoga koncila posjetio Franjin Asiz, da je današnji papa Bergoglio uzeo sebi ime Franjo, i da nastoji, ne samo imenom, nego praktično što dosljednije slijediti svoga uzora na tri uvijek važna i aktualna područja: siromaštvo, bratstvo i ekologija – kako učiniti Crkvu poput «poljske bolnice», Crkvom siromašnih za siromašne i obespravljene (posebno migrante i manjine); kako učiniti Crkvu gostoprimljivim Kristovim bratstvom koje ide ususret ljudima koje sluša, razgovara, ulazi u dijalog sa svijetom – posebno s muslimanima i kako učiniti Crkvu odgovornom za Božju prirodu, za sva stvorenja, za svijet kao zajedničku kuću!
Ima još nešto važno vezano za Porcijunkulu. Po svem katoličkom svijetu, a tako i u našem narodu, poznat je Porcijunkulski oprost. Riječ je o potpunom oprostu koji se uz pohod franjevačke crkve, uz ispovijed i pričest te uz molitvu na papinu nakanu, dobiva 2. kolovoza, na blagdan Gospe od anđela.
Prema nekim autorima taj oprost postoji od 1277., dok neki Franjini životopisci oprost vežu izravno za svetoga Franju. Oni, naime, pripovijedaju da se sam Franjo našao u Peruđi 1216. upravo u vrijeme smrti Inocenta III. i izbora novoga pape Honorija III. od kojega je izmolio ovu mogućnost za svoju Porcijunkulu. Čini se da je to dosta vjerojatno jer o tome piše Jakov iz Vitryja, francuski biskup, očevidac nekih od tih događaja. Papa Inocent III., moćni duhovni a i svjetovni vladar onoga vremena – između ostaloga važan i za Bosnu jer je poslao delegata Ivana de Kazamarisa da ispita pravovjernost bosanskog bana Kulina – umire u peruđanskoj katedrali ostavljen od svih, i od onih kojima je omogućio napredovanje i dobar život. «Noću», piše Jakov Vitrijski, «neki su ga lopovi svukli i uzeli s njega skupocjenu odoru, ostavivši ga skoro gola usred crkve, tijelo mu je odavalo nepodnošljiv vonj. Otišao sam ondje i vidio sam svojim očima kako je kratka, isprazna i obmanjujuća slava ovoga svijeta.» Bilo je to u subotu, a već u ponedjeljak 18. srpnja 1216., za papu je izabran Honorije III. Za njega isti Jakov Vitrijski piše da je bio dobroćudan i pobožan starac, bez sklonosti simoniji i koji je siromasima dao gotovo sve što je imao.
Upravo Honoriju III. u Peruđu stiže Franjo s bratom Masseom. I to s neobičnom i nadasve smionom molbom, koju pokreće, kako piše Paul Sabatier, «snaga koja uvijek pobjeđuje, snaga vjere». Franjo je zamolio papu da njegova mala crkvica, Marija Anđeoska, Porcijunkula, na dan svoje posvete, 2. kolovoza, bude mjesto potpunog oprosta. Franjo je obrazlagao svoju molbu papi govoreći da postoje iskrena obraćenja uslijed milosnih, nenadanih kajanja, ali da ti obdareni obraćenici redovito nisu osobno sigurni u svoj novi početak, nemaju dovoljno snage da sami izađu iz zatvora grijeha u slobodu milosti; nisu sigurni u Božje oproštenje da iznova započnu život. Zato traže neki opipljiviji znak primljene milosti, neki uvjerljiviji dokaz; traže od crkve zajamčeni oprost koji bi mogli pokazati ako ustreba i zatvorskom upravniku pa i dželatu.
«Blaženi oče», i ove se riječi pripisuju Franji da ih je rekao Honoriju III., «prije nekog vremena popravio sam crkvu u čast Djevici, majci Kristovoj. Sad molim Vašu Svetost da joj udijeli oprost, bez obaveze davanja novca, u prigodi njezina posvećenja.» Papa je bio zatečen. I uslišao je molbu.
Ne znamo sve kako je bilo. No, sigurno je, stoljeća to potvrđuju, da je Franjo za Mariju Anđeosku pridobio «ključeve oproštenja» od svake kazne i grijeha, i to neshvatljivo za ono vrijeme, bez ikakve nadoknade, i uz, kako donose neki autori, protivljenje nekih prisutnih kardinala, jer su oni smatrali da se tako «uništava» oprost križarskih vojni.
Franjin oratorij i Porcijunkulski oprost podignuti su na istu razinu s velikim Rimom, Svetom Zemljom i Svetim Jakovom u Španjolskoj. Riječ je o kajanju za grijehe, njihovom opraštanju i životnom obraćenju, i to bez ikakva kupovanja, bez plaćanja, i bez ičijega posredništva i religioznoga glamura, dakle, bez ikakve trgovine oprostima kako se to kasnije, pogotovo u vrijeme Luthera i reformacije izopačilo.
Po uzoru na Isusa, Franji, čak nekadašnjem trgovcu, ništa nije bilo toliko mrsko i odurno kao novac i trgovanje svetinjama. Ništa mu, s druge strane, nije bilo milo kao suosjećanje prema bolesnima, ružnima, nemoćnima te Božje opraštanje i milosrđe onima koji priznaju svoju grešnost, kaju se i mijenjaju život.
Franjo je sebe uvijek smatrao grešnikom. A to što ga se nazvalo i naziva «drugim Kristom», nije zbog rana, stigmata, koje je primio kao krunu života, nego zbog toga što je te rane kao i sve svoje duhovne podvige skrivao, što se ničim nije uznosio. Sličan je Kristu jer se izmicao najružnijoj oholosti, onoj u vjeri, najružnijoj mani – licemjerju pobožnih. Sličan je zbog nasljedovanja poniznog i krotkog, siromašnog i milosrdnog Isusa. Ali samo sličan!
fra Ivan Šarčević
Izvor: https://polis.ba/