Pobačaj - drama savjesti

Rijetke su teme koje s takvom lakoćom zapale javno mnijenje i masmedije, privuku ostrašćeni interes znanstvenika različitih disciplina, zbiju borbene redove suprotstavljenih strana u svim parlamentima ovoga svijeta i zapale saborske govornice kao što je to pobačaj. Oko pobačaja se većinu vremena šuti, a kada se javno progovori onda se viče, pjeni, bjesni, vrijeđa, podcjenjuje, prijeti, omalovažava… Razumljivo! Jer, pobačaj je jedno od moralnih i političkih pitanje našega vremena koje najviše razdjeljuje. U igri su iznimno važne vrednote koje u jednom demokratskom i pluralističkom kontekstu kakav je naš, lako rađaju konfliktne situacije involvirajući mnoštvo zainteresiranih pojedinca, različitih udruga pa i čitavo društvo. Nastale polemike nisu nipošto ono što bi nas trebalo najviše zabrinjavati. Njih možemo pripisati, između ostaloga, različitim etikama i različitim etičkim pravcima, različitim antropologijama i različitim znanstvenim disciplinama, različitim ideologijama i svjetonazorima, pa i političkim opredjeljenjima.

Polemike, ako su sugovornici dobronamjerni, često vode bistrenju pojmova, korekciji vlastitih uvjerenja, zauzimanju jasnijih i utemeljenijih stavova, vode prema istini. Zabrinjava međutim polagani nestanak svake društvene osude pobačaja, pa i u onim sramnim situacijama kada se on predlaže ili čak nalaže kao drastično sredstvo za kontrolu rađanja. To je svakako alarmantni simptom jedne općenitije krize smisla i značenja vrednote ljudskoga života, znak pomanjkanja duhovne energije i zaslijepljenosti glede osnovnih ljudskih vrednota. Zato je svaka knjiga koja govori o pobačaju kao osobnom i društvenom zlu, dobrodošla knjiga. Ona u konačnici nije knjiga o pobačaju, smrti, tjeskobi, drami savjesti. Ona je bitno i prvenstveno knjiga o životu. Onaj koji je piše je ljubitelj i promotor života. Tvorci takvih knjiga ulažu ogromni duhovni, intelektualni, fizički i nadasve osjećajni napor. Jer, previše je nevinih žrtava - i nije tu riječ samo o djeci - čiji nestanak jednostav­no emocionalno iscrpljuje. Ali, takvo iscrpljivanje i takav trud nisu uzaludni, nego su dapače neophodni i višestruko isplati­vi. Kako?

Carlo Climati u predgovo­ru knjige Randy Alcorna o pobačaju naslovljenoj: Dalla parte della vita. Intervista sull’aborto: verità e menzogna, pita svoje čitatelje jesu li se ikada zabavili gradnjom kule od karata. Ako je odgovor negativan, onda ih on potiče da to učine. Da uzmu špil karata za poker ili briškulu, pa jednu po jednu, kartu na kar­tu, malo po malo izgrade svoju kulu. Bit će to visoka, lijepa i mnogobojna kula. Izazivat će divljenje. Ipak, upozorava pisac svoje čitatelje, makar pothvat bio zahtijevan, to je samo kula od karata. Dovoljno je malo jače puhnuti i sve će se umah srušiti. Veličina, očaranost i ljepota nestaju u hipu, a ostaje samo ružna i spljosnuta gomila razbacanih karata. Što gomila veća, to ružnija i tužnija! I pita se Cli­mati kakve to veze ima sa pobačajem i dobrim knjigama o pobačaju. Da bi odgovorio na postavljeno pitanje on potiče svoje čitatelje da se pokušaju barem malo prisjetiti svih onih „dobrih motiva“ koje zagovor­nici pobačaja redovito navode za njegovo opravdanje kao što su primjerice slobodan izbor, samoodređenje žene, pravo raspolaganja vlastitim tijelom, borba protiv ilegalnih ili tajnih pobačaja, odgovorno majčin­stvo i sl. Ako dobro promisli­mo, zaključuje Carlo, lako ćemo uvidjeti da skup svih tih „dobrih motiva“ nije ništa dru­go nego enormna kula od kara­ta. Ili još bolje, golema kula od riječi, sazrela za rušenje samo ako netko malo jače puhne u nju. I bit će to ruševina veli­ka!

Knjiga Tončija Matulića Pobačaj, Drama savjesti, napi­sana velikim dijelom prije više od dvadeset godina, ima, jed­nako kao i knjiga R. Alcorna, ovu plemenito rušilačku naka­nu: otpuhnuti kulu od kara­ta legaliziranoga pobačaja, raskrinkati sve njegove „dobre motive“, „utemeljene argumen­tacije“, „ljudska prava“, „dobre ciljeve“, „nejasne statuse“ i istovremeno upoznati čitatelja s pravom istinom o ljudskom životu prije rođenja vrednu­jući pobačaj kao moralno zlo. Takve su knjige uvijek nove, lijepe, svježe, rado čitane, jer su nadasve životne.

Rijeke riječi potrošene su posljednjih desetljeća na lega­lizirani pobačaj. Možda i bes­potrebno! Jer, veliki trik koji legalizirani pobačaj podržava i održava na životu, samo je jedan: sučeliti temu isključi­vo iz ženske perspektive (vidi šesto poglavlje: „Žena i poba­čaj“). Dijete kao da ne postoji; ono bi tek trebalo doći na svi­jet, kao da na njemu već nije. Postoji samo slobodan izbor, samoodređenje i svi drugi „dobri motivi“ koje vrlo dobro poznajemo, a koje ova knji­ga vješto demantira (vidi isto poglavlje). U takvom kontek­stu i mentalitetu ljude se pri­siljava, kako bi bili (politički i znanstveno) korektni, misli­ti i definirati to malo ljudsko biće koje raste u majčinoj utro­bi samo i jedno reduciranim pojmovima kao što su zigo­ta, preembrij, embrij, fetus. Rijetki se usuđuju, jer je to nepristojno i uvredljivo, izgo­voriti riječ „dijete“. No, čitavu tu konstrukciju, vješto smi­šljenu manipulaciju ili kulu od karata otpuhuje pravori­jek trudne žene. Ona nikada neće reći da očekuje embrij ili fetus. Ona čeka svoje dijete. Za sve ljude dobre volje samo taj argument bi bio dostatan za opovrgavanje svih semantičkih manipulacija vezanih uz prenatalni život djeteta. Ali ljudi vole brbljati dok milijuni umiru. I zato su ovakve knjige nužne i rado čitane, jer govore jezikom, istina malo prošireni­jim od jezika trudne žene, koji se svodi na jasne, dobro defi­nirane i jednostavne (nikako pojednostavljene) izričaje „da-da“ i „ne-ne“; što jest - jest, a što nije - nije.

Pobačaj kao mjera demokra­tičnosti i ženske eman­cipiranosti

Osim „dobrih motiva“, različitih semantičkih manipu­lacija, nijekanja evidentnoga, koje Matulić strpljivo i vješto demontira, ozbiljna utakmi­ca se igra, sugerira nam sam autor, na još jednom terenu, na terenu demokracije koja se sama zaplela u „nerazmrsi­vu mrežu izmiješanih argume­nata i pomiješanih osjećaja“, a u kojoj sramno sudjelu­je Ustavni sud Republike Hrvatske svojim „Rješenjem“ vezanim uz zakon o pobača­ju kako to lijepo prezentira u uvodu ponovnog izdanja i u prvom poglavlju svoje knjige (vidi Pobačaj i demokracija). Naime, demokratski poredak je vjerodostojan samo onda ako prizna pobačaj umjesto da taj isti poredak, jer je tako mišljen i koncipiran, omogući učinkovito sprječavanje proli­jevanja krvi nedužnih i proka­zivanje svakog oblika nasilja nad slabijima i nezaštićeni­ma. Demokracija je istodobno povezana sa emancipacijom žene, a emancipacija žene je nužno povezana sa društve­nim i pravnim priznavanjem tzv. prava na pobačaj. Pobačaj tako postaje mjera demokra­tičnosti i mjera ženske eman­cipiranosti!? Ako je to tako, onda uzalud najvrsniji doka­zi i demanti! U spomenutom „Rješenju“ Ustavnog suda ne raspravlja se uopće o početku ljudskoga života, a upravo taj nedostatak bio je izravni povod autoru za proširenje i nadopunu prvog izdanja ove knji­ge. Jer autor smatra da je to ključno pitanje, pitanje svih pitanja, kada je riječ o pobača­ju. Autor nije protiv žene, nije protiv demokracije, nije protiv Ustavnog suda, nije čak niti protiv „dobrih motiva“ u nji­ma samima, nije protiv niko­ga. On je za život, za pravdu, za istinu, za kršćansku lju­bav; on je jednostavno za dije­te na čiju stranu - jer je nevino ljudsko biće - otvoreno staje, prozivajući istovremeno gore spomenute za njihovu nedo­sljednost i nepravdu. Osobno nam se čini da je taj prošire­ni dio s pratećom raspravom (drugo i treće poglavlje) ujed­no i najvažniji dio ove knji­ge iz čije perspektive možemo i trebamo promatrati ostala poglavlja i obrađene teme koje su s vremenom postale opća mjesta kada je riječ o poba­čaju i njegovim kolateralnim pitanjima. A riječ je o uzro­cima i korijenima pobačaja, o moralnoj odgovornosti svih sudionika u pobačaju, o dra­matičnim posljedicama poba­čaja za ženu, obitelj, društvo, o tzv. graničnim slučajevima ili­ti konfliktnim situacijama koje zbunjuju ljudsku savjest i iza­zivaju temeljne principe jedne personalističke etike i sl., a autor ih obrađuje kroz preo­stalih pet poglavlja.

Ontološki, etički i pravni status embrija

U drugom i trećem poglav­lju dakle autor želi, inter­disciplinarnim pristupom i metodom, razjasniti narav i vrijednost embrionalnoga živo­ta, osobito u njegovim najra­nijim fazama. Iznosi na vidjelo bitne sastavnice danas još uvi­jek neriješenog pitanja kojega obično poznajemo kao „status ljudskog embrija“, podrazumi­jevajući pod tim pojmom skup karakteristika koje određuju poziciju embrija u odnosu na njegovo „biti“ (ontološki sta­tus), u donosu na naše dužno­sti-odgovornosti (etički status) i u odnosu na zakon (pravni status). Propitivati se o onto­loškom statusu embrija znači praktički pokušati odgovori­ti na pitanje „tko je ili što je embrij?, je li on predmet, živo­tinja, osoba, jež, ili nešto dru­go?, dok etički status embrija znači odgovoriti na pitanje „kakve mi odgovornosti ima­mo prema embriju?“ i konač­no „pravni status“ odgovara na pitanje „kako društvo tre­ba urediti ponašanje svojih građana prema ili u odno­su na embrij?“. Suvišno je napominjati da su tri pitanja međusobno ovisna, a da je ipak definiranje „ontološkog statusa embrija“ od presud­ne važnosti za njegov etički i pravni status. Ovakvim pristu­pom i ovakvom obradom pita­nja statusa ljudskoga embrija, autor više nego svjesno odaši­lje snažnu poruku - iznimno potrebnu današnjem scientističkom mentalitetu - da odgo­vor na to prevažno pitanje ne mogu uobličiti samo prirodne znanosti, jer one to nisu kadre po samoj svojoj naravi i primi­jenjenoj metodi, nego je u sve­mu tome nasušno potrebna kako filozofska tako i teološka refleksija s pripadajući im eti­kama.

Zanimljivo je međutim primijetit s kojom lakoćom i jasnoćom autor, govoreći o biološkom statusu embri­ja, barata biološkim datosti­ma i pojmovima, budući da to nije njegovo područje kojim bi se bavio „ex-professo“. On je prvenstveno teolog i filozof. (Nažalost, to isto se ne može reći za mnoge biologe i embri­ologe: da barataju, ne s lako­ćom, nego ikako s filozofskim, a posebno teološkim datostima i pojmovima. Zato nema dijalo­ga!). Matulić stoga unosi red u namjerno ili možda nenamjer­no stvoren kaos oko ontološ­kog statusa ljudskog embrija. Ali, silazi u područje biologije, zato što je kao dobar antropo­log svjestan činjenice da bio­loške datosti vuku za sobom i očite etičke implikacije. Još više, te iste biološke datosti raskrinkavaju različite zna­čenjske manipulacije kojima se naširoko služe mnoge etič­ke postavke i usmjerenja, a koje se onda nekritički presli­kavaju u mnoga europska pa i naše zakonodavstvo. Upra­vo zato autor pregledno iznosi osnovne embriološke činjeni­ce iz kojih je razvidno da se oplodnjom aktivira jedna nova cjelina, jedinstvenost, defi­nirana biološkim terminom zigota ili jednostanični embrij: jedan novi ljudski individu­um počinje svoje postojanje i svoj razvoj. Zahvaljujući vlasti­tom genomu zigota se uputila razvojem koji je human, indivi­dualan, koordiniran, kontinui­ran, postupan. Radi se uvijek i samo, kako kaže autor, o ljud­skom biću s vlastitim iden­titetom, individualnošću i jedinstvenošću. Ne nalaze zato nikakvo biološko opravdanje one objekcije koje na različite nečasne načine nastoje negi­rati individualnost embrija od same oplodnje.

Na temelju svih iznesenih činjenica autor odlučno zaklju­čuje da ljudski embrij treba biti tretiran etičkom vrednotom ljudske osobe, a ponašanje prema osobi može se nazvati moralnim samo onda i u mje­ri u kojoj je sukladno njezinoj naravi i njezinom identitetu, u smislu da je se poštuje i da je se nikada ne poriče. A budući da osobna egzistencija počinje oplodnjom, takvo ponašanje-stav treba se zauzeti već od samog začeća ljudskog embri­ja. Posljedično, embriju se trebaju priznati prava osobe, među kojima nadasve temelj­no i nepovredivo pravo na život. (Četvrto poglavlje: Poba­čaj i pravo na život)

Oboružan takvim ubo­jitim arsenalom jasnih, neo­borivih i dobro utemeljenih činjenica autor susreće svo­ga sugovornika-protivnika u raspravi koju uokviruje treće poglavlje ove knjige. Iako supe­riorniji, bolje i sveobuhvatnije „potkovan“, autor je strpljiv, dosljedan, postupa po svim onim lijepim uzusima jedne dobre polemike, razlikuje „gri­jeh i grešnika“, uvažava svoga sugovornika, čak ga u jednom trenutku podučava temeljnim postulatima nužnima za vođe­nje jedne ozbiljne polemike, ali nikada ne odstupa, u ime tole­rancije i tobožnje demokraci­je, od obrane ljudskoga života i temeljnih prava još nerođe­nog djeteta. Pa ni onda kada životne situacije izgledaju izni­mno dramatične, emocionalno nabijene, argumentacijski vrlo složene kako to zorno svjedoči sedmo poglavlje knjige u koje­mu autor, na temelju klasičnih moralnih načela, daje ispravna rješenja za tzv. granične sluča­jeve. Nakana autora je uvijek jedna te ista: iznijeti na vidje­lo cjelovitu istinu, osvijetliti je, protumačiti, argumentira­ti, naviještati, a ne kriti se iza tobožnjih zakona, živjeti u mra­ku i neznanju, argumentirati metodom „čula, rekla, kazala“, pozivati se na tobožnju demo­kraciju i ljudska prava, kriti se iza svih onih „plemenitih želja“ koji vode nečasnom ponašanju i „dobrih motiva“ koji vode zlu postupanju.

Upravo radi toga svaki autor knjige o pobačaju mora biti spreman na borbu. Ta, srušio je ili ruši nečije „remek djelo“, pomno konstruiranu obrambenu kulu i pripadajuće joj naoružanje, ucvilio kakvu uspavanu ljepoticu i njezine vjerne čuvare. Zbog toga zlo­djela neće ostati neokrznut! On mora ispaštati! Bit će nazvan kojekako, prozvan za štošta i višestruko osuđen za nepošti­vanje i miješanje u tuđe stva­ri i u tuđa temeljna „ljudska prava“. Ne samo pobačaj, nego i govor o pobačaju ubija. Ako nikako drukčije, onda svaka­ko verbalno i psihološki. No, taj povrijeđeni drugi i njegov branitelj će se, u ovom slučaju i kod ovoga autora, namjeriti na „tvrd orah“.

Važnost interdisciplinarnog pristupa

Bilo na teorijskom planu, bilo u rješavanju konkretnih situacija, bilo u vrednovanju određenih postupaka autor jasno i dosljedno pokazu­je nedopustivost i neprimje­renost pokušaja, danas jako naglašenog, da se život opće­nito, a posebno ljudski život definira samo iz jedne per­spektive kao što su primjerice prirodne znanosti. Rezulti­ra mu evidentnim da se bez specifičnog doprinosa filozo­fije i teologije upada u stano­viti znanstveni reduktivizam, prepun manipulacija i opasan po život. Opravdano smatra da u vrednovanju pobačaja i ispravnom rješavanju kon­kretnih problema treba uvijek imati u vidu slijedeće neod­godive i nezaobilazne datosti: konkretne rezultate geneti­ke i mikrobiologije, rezultate do kojih je došla “recta ratio”, zdrava filozofija, potom teološ­ki vidik embrija kao stvorenja i “slike Božje” kao i pravne vidi­ke, osobito temeljno pravo na život. Takav interdisciplinarni pristup, metodološki sasvim opravdan, dapače nužan, raz­bija oklop samodostatnosti određenih znanstvenih disci­plina i potiče na dijalog koji bi uvijek trebao ići u prilog života ljudskog embrija.

Kada već govorimo o metodologiji važno je, u Matu­lićevom teološko-moralnom promišljanju pobačaja i s njim povezanih pitanja, primijeti­ti stanoviti “raskid” ili meto­dološku novost u usporedbi s prethodnim razdobljima teo­logije. Znamo da teologija nije uvijek na ovaj način govorila o počecima ljudskog  individu­alnog života. Sjetimo se samo terminologije “foetus anima­tus“, „foetus  inanimatus” i posljedičnih razmišljanja o mogućnosti pobačaja. Ova se metodološka inovacija (koju zorno pokazuje ova knjiga) očituje na dva načina. S jed­ne strane, napuštaju se pred znanstvene impostacije koje bi se temeljile samo i jedino na datostima objave i kršćanske tradicije. S druge strane, vodi se itekako računa o datosti­ma koje nam pružaju humane znanosti o početnoj fazi ljudskoga života. Rezultat ovih dviju metodoloških opcija toč­nija je i preciznija impostacija o pitanju antropološkog, etič­kog i drugih statusa ljudskog embrija. Upravo zato je Matu­lić izvrstan sugovornik onima koji iskreno žele misliti i rješa­vati pobačaj, dramu savjesti. Naravno, uz uvjet da i oni izi­đu iz svojih zatvorenih i samo­dostatnih područja i otvore se drukčijem znanju, različitu od njihova. Stoga, treće poglav­lje ove knjige možemo vidje­ti kao sasvim korektan način polemiziranja koji može slu­žiti kao model ili ogledni pri­mjer svake buduće rasprave o pobačaju. Vjerujemo da bi na taj način iskreni sugovornici, makar bili na suprotnim pozi­cijama, došli do racionalno utemeljenog zaključka da je namjerni pobačaj etički apso­lutno neprihvatljiv, jer je direktno ubojstvo nevine osobe, da je pravno gledajući zločin, jer krši temeljno pravo čovjeka, pravo na život, da je biološki gledano nijekanje i prekid života.

Jesu li četiri desetljeća legaliziranog pobačaja učinila naše društvo boljim mjestom za življenje?

Početak i kraj knjige, prvo i posljednje poglavlje, govor o pobačaju, demokraciji i demo­grafiji i njihova međusobna isprepletenost, trebao bi pota­knuti svakog čitatelja ove knjige da sam sebi postavi jednostav­no, ali vrlo važno pitanje: jesu li četiri desetljeća legaliziranog pobačaja učinila naše društvo boljim mjestom za življenje i jesu li riješila demografsko i bilo koje drugo važno društve­no pitanje? Nažalost, odgovor je krajnje negativan. Pobačaj je ostavio užasnu prazninu u našemu društvu. Svi rato­vi zajedno, koje su nota bene uglavnom inicirali diktatorski režimi, učinili su manje žrtava negoli legalizirani pobačaj ili­ti rat protiv vlastitoga potom­stva. Pobačaj nas je, osim toga, učinio nacijom šizofreničara s obzirom na našu djecu. S jed­ne strane ih vrednujemo kao naš najveći nacionalni resurs. Zaprepašteni smo dramatič­nim rastom svakojakog dječjeg zlostavljanja i uopće manjka pažnje prema djeci; dižemo križarske vojne protiv sveće­nika pedofila, roditelja zlo­stavljača, učitelja nasilnika. S pravom! No, s duge strane ni riječi, niti ikakve akcije pro­tiv pobačaja. Nitko ne govori o očitoj povezanosti načina kako tretiramo djecu prije rođenja s načinom kako se prema njima odnosimo nakon rođenja. Zar pobačaj nije najgori mogući oblik nasilja nad djetetom. U toj općoj društvenoj šizofreniji na poseban način iskaču liječ­nici: prisiljeni s jedne strane i u ime nečijih izmišljenih prava doslovno proizvoditi djecu oni­ma koji ih žele i istovremeno ih ubijati onima koji ih ne žele. Određeni bolnički odjeli posta­ju tako izrazita mjesta šizo­frenije. Očito je, pobačaj nas nosi u smjeru iz kojega se više nećemo moći vratiti, a njega samoga, legalizacijom abortiv­ne kontracepcije, više nećemo moći niti kontrolirati.

Suvišno je onda pitati se: zašto još jedna i zašto još jednom knjiga o pobačaju? Iz rečenoga je sasvim razvid­no da je to prije svega i nada­sve zbog etičkih motiva, jer je postojeći zakon o pobačaju doslovno otvorena rana u tki­vu Hrvatske. Hrvatska obilato krvari zbog rata protiv vlastito­ga potomstva. Drugi razlog je taj što tema pobačaja s argu­mentima pro et contra postaje aktualna u trenutku mogućeg promišljanja postojećeg  zako­na o pobačaju. Knjiga je kako kaže autor motivirana nado­lazećim vremenom u kojemu se očekuje postupak izmjena i dopuna komunističkog Zako­na o pobačaju iz 1978. godi­ne u Hrvatskom saboru. Ova je knjiga onda izvrsna prigoda i razlog da se otvoreno progovo­ri o štetama koje je prouzročio taj permisivni zakon, prigoda također da se malčice bocnu umirene savjesti tolikih kršća­na zatvorenih u svoj vlastiti mir, svijet i život, zgodna prilika za ispit savjesti svih religioznih ljudi koji su umireni pohađa­njem svetih obreda i ponekom večernjom molitvom ne pri­mjećujući istovremeno uža­snu pogibiju i demografski pad ili bolje rečeno propast drža­ve zbog neodgovornog zane­marivanja svih onih problema koje pobačaj nosi sa sobom na društvenoj, ekonomskoj, poli­tičkoj, etničkoj pa i religioznoj razini. Ova knjiga je dobar lijek jednoj više desetljetnoj dobro planiranoj agresivnoj propa­gandi u korist pobačaja ili toč­nije snažna brana uroti protiv života i uopće kulture života. Zasluga je autora ta da je, već onda, a posebno danas izolirao ona ključna pitanja i teze zago­varatelja pobačaja i demolirao ih dosljednom logikom i na taj način ponudio svojim čitatelji­ma dobar i koristan materijal kako bi se na ispravan i moral­no prihvatljiv način odredili prema pravu nerođenoga na život.

U opusu Tončija Matu­lića postoji djelo ili trilogija naslovljena „Vodič kroz bio­etiku“ u kojoj je vidljiva izu­zetna sposobnost autora da svoga čitatelja vješto vodi kroz zamršena pitanja te suvremene discipline, a njih je nepre­gledno mnoštvo. Ova knjiga se može također nazvati nekom vrstom vodiča za sve one koji su izravno ili neizravno uklju­čeni u dramu pobačaja: žena, muž, liječnik, liječničko oso­blje, obitelj, vjernici, pasto­ralni djelatnici i dr. Može biti i jest jasna opomena svima onima koji neodgovorno pro­mišljaju pobačaj i zavode neu­pućene. Opomena je i vodič na poseban način političarima koji donose konačnu odluku o ozakonjenju i vrsti ozakonjenja tog gnjusnog čina. Na njima je velika odgovornost, poruču­je autor, za zdravlje i dobrobit žene i djeteta, za budućnost obitelji, društva, ekonomije, demografije… A mrak i nezna­nje nisu samo stvar i sudbi­na žena koje pobacuju, nego i onih koji o pobačaju rasprav­ljaju i odlučuju.

Fra Šimun Bilokapić

Izvor: Služba Božja 59 (2019), br. 3, str. 331 - 339.