Posted by Franjevci Provincije Presvetoga Otkupitelja bili su domaći sinovi, uglavnom školovani u domaćim, samostanskim i provincijskim školama i dobro su poznavali bilo svoga naroda. Iz svojih samostana pastoralno su djelovali među narodom, a franjevačke su župe pridonosile uzdržavanju samostana. Zapravo je dotični samostan bio pravni župnik, a župe su bile njihov dio i tvorile su njihova dobra. Iz istog razloga samostanski je starješina i predlagao određenog svećenika na službu u određenu župu i smjenjivao ga jer je bio njegov zakoniti poglavar sve do kraja XIX. stoljeća, kada je provincijska uprava preuzela tu ulogu od samostana.
Imenovanje župnika odvijalo se na sljedeći način: gvardijan bi predlagao jednog od svojih fratara za dušobrižnika na određenoj župi. To bi podnio (nad)biskupu na odobrenje, koji je imao pravo provjere, osobno ili preko svoga vikara. Ako bi kandidata našao podobnim, (nad)biskup bi ga imenovao na pastoralnu službu. No dotični je župnik ostajao pod nadleštvom svoga gvardijana i mijenjan po njegovoj volji. Od kraja XIX. stoljeća župnika predlaže provincijska vlast. Kroz XVIII. stoljeće i znatan dio XIX. župnici su bili imenovani ad annum, tj. na godinu dana, što s pastoralnog stajališta i nije bilo dobro, a uz to je stvaralo i veliku administraciju. Svaki je župnik bio dužan samostanu davati annualem canonem, protiv čega su nadbiskupi prosvjedovali. Te su godišnje daće varirale od župe do župe i veoma su ovisile o godišnjem urodu.
Premda su se potpuno posvetili pastoralnom radu, franjevci su bili obvezni očuvati i temeljne norme redovničkog života, a s druge su se strane trebali prilagoditi i zahtjevima Tridentskog sabora o životu i ponašanju župnog klera. Uprava provincije nikada nije prestala zahtijevati istinsko vršenje regulae minorum i Konstitucija svoga Reda. Gotovo da nije bilo ni jednoga provincijskog kapitula i skupa koji nije donio uredbe u vezi s pitanjima redovničke stege i života, posebno župnika.
Kako je Tridentski sabor zahtijevao da duhovni pastiri budu dostojni djelitelji sakram-enata i dobri pastiri svoga stada, provincijska je uprava upućivala mlade svećenike nekom iskusnu župniku na praksu da ih uvede u pastoralni rad i u dijeljenje sakram-enata, u poučavanje vjeronauka i u propovijedanje ad captum populi, kao i u sve drugo što je potrebno dobru duhovnom pastiru. Oni koji nisu bili dodijeljeni župnicima, morali su slijediti duhovnu i pastoralnu praksu pod vodstvom kakvoga umirovljenog lektora ili drugog iskusna svećenika.
Prema odredbi splitske sinode iz 1688. znanje se stjecalo na tri načina: čitanjem Svetog pisma, proučavanjem povijesti Crkve i proučavanjem moralne teologije. Već iz vremena zajedničke Provincije Bosne Srebrene fratri su bili obvezni raspravljati o moralnim kazusima jednom tjedno. Na takvim sastancima trebali su sudjelovati i župnici dotičnog samostana. Takva se praksa nastavila i poslije u Provinciji Presvetog Otkupitelja. Slučajeve savjesti izlagao je "lektor kazuistike" kojega je redovito, za svaki pojedini samostan, imenovao Provincijski definitorij. Tražilo se da rasprava obuhvati pitanja koja su od koristi za pastoralni rad.
Kako franjevački život na župama nije bio u potpunosti u suglasju s franjevačkim pravilima, starješine su ga zato pokušavali usuglasiti s važećim zakonodavstvom. Tako je 1696. provincijski kapitul utvrdio da fratar ne smije vršiti službu župnika dulje od tri godine uzastopce. Nakon toga trebao je imati slobodnu godinu dana koju bi provodio u određenom samostanu u molitvi i trajnom teološkom usavršavanju. Samo u slučaju nužde moglo ga se ponovno potvrditi, najviše na daljnje tri godine, s tim da sexennium omnino non excedant. Župnicima se preporučivalo da se barem dvaput godišnje zadrže u svojim samostanima da se odmore i duhovno obnove. Gvardijani su bili dužni barem dvaput godišnje posjećivati svoje župnike "et omnia quae ad parochiam spectant diligenter revidere, eosdemque ubi necessitas exegerit, ad regularis vitae observantiam cohortari".
Starješine su posebice pazili na siromaštvo, koje je tako blisko franjevačkom duhu, ali koje je u životnim uvjetima bilo izloženo stalnim odstupanjima. Stoga i nije bio održan gotovo niti jedan provincijski kapitul koji nije opominjao ili pozivao fratre, posebice župnike, na strogo poštovanje pravila koja se odnose na siromaštvo.
Glede molitve od fratara se tražila exactior devotio, a u samostanima korsko moljenje božanskog časoslova u predviđeno vrijeme. Prednost je bila dana razmišljanju bis in die. Svaki je fratar morao godišnje obaviti duhovne vježbe u trajanju od osam dana. Gvardijani su u to vrijeme morali župnicima osigurati zamjenu.
Svakidašnji pastoralni rad zahtijevao je da župnici trajno borave u svojoj župi, te su stoga poznavali područje svoje župe: prostor, crkve i bili su u bliskim odnosima sa svojim župljanima; uvijek su znali koliko imaju obitelji, koliko je bilo duša "od pričesti" i "od ispovijedi", a znali su koliko ima pravoslavnih obitelji i nevjernika u nekim selima.
Njihov dušobrižnički rad odvijao se iz dana u dan, ponajprije dijeljenjem sakramenata, posebno u sv. misama, i dnevnim i nedjeljnim. Bilo je i različitih religioznih obreda, različitih pobožnosti i bogoslužja koja je župnik predvodio i na koja je poticao. Svakodnevno je bio na usluzi kao savjetnik, prijatelj, liječnik, egzorcist. Njegov je zadatak bio i posjećivati bolesnike, umiruće i voditi sprovode. Nadzirao je i običaje, kudio kockare, pijance i psovače, a nadgledao je i "seksualne nagone", posebno kod mladeži. Pazio je na sve, a narod pozivao na obrede i crkvene pobožnosti.
Od župnika se tražilo da ispravno vrši liturgijske obrede; da redovito dijeli sakramente; da zna upravljati dobrima svoje crkve i štiti svete predmete i, konačno, da svojim vjernicima pruža dostojan primjer moralnog života. U očima župljana, fratar je bio "drukčiji": čovjek Božji, savjetnik i zadnja nada pred svim morama, bolestima i svim nesrećama koje su prijetile ljudskoj egzistenciji i imovini. Sa svoje strane župnik je bio svjestan zadaće pastira duša svojih vjernika; znao je da se od njega očekuje skrb za ljude i za njihova dobra, da kroti život i usmjerava ga na putu koji vodi vječnom spasenju. Stoga je bio pozvan boriti se protiv svake izopačenosti u ponašanju, protiv svakog čina koji je protivan istinskoj kršćanskoj vjeri, posebno prema ostatku praznovjerja.
U krajevima gdje nije bilo škola, prvi oblik vjerske pouke bila je nedjeljna propovijed, preko koje se narod poučava u vjeri i potiče na istinski kršćanski život. U svojim propovijedima franjevci su se najviše služili knjigama fra Jeronima Filipovića Pripovidagne nauka karstjanskoga, što ga je autor i namijenio propovjednicima. Fra J. Filipović (1689. – 1765.) prilično je poznat u hrvatskoj historiografiji i smatra se jednim od najvećih i najplodnijih propovjednika koje je hrvatski narod ikada imao.
Cilj Filipovićevih djela bio je pružiti župnicima kratak pregled kršćanske nauke kojom bi mogli s propovjedaonice objavljivati kršćanske istine. On je uočio i osjetio manjkavost prikladnih priručnika na materinjem jeziku, a budući da je znao strane jezike, jer je studirao u Italiji, a zatim predavao i u Mađarskoj, želio je na takav način pridonijeti postojećim pastoralnim potrebama. S druge strane, na taj ga je posao nagovorio i splitski nadbiskup P. Bizza, koji je bio svjestan nedostatka takvih knjiga potrebnih glagoljašima.
U svom izvješću na kapitulu 1756. godine, provincijal G. Despotović ubrojio je Pripovidagne u knjige kojima se koristilo u čitavoj Provinciji, a studenti teologije morali su učiti napamet Filipovićeve govore, te, za posjeta provincijala, pozdraviti ga recitiranjem ponekog teksta iz Filipovićevih knjiga. Koliko je Filipović bio cijenjen među župnicima, potvrđuje i činjenica da je krajem pretprošlog stoljeća, od 1887. do 1894. sarajevski nadbiskup J. Stadler dao tiskati novo izdanje Pripovidagna u osam svezaka, naredivši svojim svećenicima da iz nedjelje u nedjelju po tome propovijedaju.
Mnogi su se služili propovijedima fra Josipa Banovca, rodom iz Kotara, a suvremenici su ga nazivali conciliator celebris. U Provinciji je imao veliki ugled tako da mu je dodijeljen naslov ex-provincijala. Neki su se koristili i djelima fra Filipa Laštrića-Oćevca iz Provincije Bosne Srebrene koji je bio i njezin provincijal od 1741. do 1745. Umro je u Sutjesci 1783. godine.
Nadasve je bio popularan njegov Vademecum – Od' usame (Venecija, 1765.). Držimo da se njegov Od' usame – Vademecum koristio jer je to Laštrićevo djelo bilo namijenjeno svećenicima za kateheze, različite pouke i propovijedanje. Laštrićev Od 'usame postao je tako popularan među svećenicima da su ga nazivali Čizmar jer, kako su govorili, za pripremu jedne propovijedi korištenjem te knjige potrebno ti je onoliko vremena koliko i za obuvanje čizme. Početkom 20. st. još ga se moglo naći u uporabi kod pokojeg bosanskog i dalmatinskog fratra.
Prema zahtjevima splitske sinode u propovijedima je trebalo tumačiti evanđelje i dijelove mise, Oče naš, Vjerovanje, Deset Božjih zapovijedi, sakramente, posebno sakramente pomirenja i euharistije. Da su propovijedi uistinu bile one koje je predlagala sinoda, dovoljno je prelistati priručnike za propovijedi. Ako tome dodamo još i teme iz područja morala, pripremljene prema Bogoslovju dilorednom splitskog nadbiskupa A. Kačića, dobivamo uvid u svekoliku situaciju.
Propovijedi, međutim, nisu ostajale samo na razini sustavnog prikazivanja, već su obuhvaćale i životno okruženje ondašnjeg čovjeka. Bilo je riječi o ljudskim odnosima, kao i osobnim i društvenim manama. Propovijedi su katkad obilovale osobnim zapažanjima propovjednika o životu, vladanju i načinu življenja, tako da su postale istinska svjedočanstva života.
U svim priručnicima za propovijedi ima nekoliko zajedničkih tema koje se ponavljaju: čovjek, da bi mogao ostvariti spasenje, mora strpljivo podnositi nesreće, izbjegavati zlo; tu je i smrt, kao kraj života, i za nju se treba pripremati čitav život. Život, koji nije ništa drugo doli priprema za smrt, poima se vrlo ozbiljno. Stoga su sreća i životna radost opasne, skoro i štetne. Preporučuje se izbjegavanje igara i zabava koje su za osudu jer izazivaju Božji gnjev. U zabavama i igrama nikada se ne misli na Boga, i to je temeljni razlog za njihovo izbjegavanje. Bolje je proživljavati životne nedaće jer se u takvim situacijama čovjek uvijek obraća Bogu, moleći od njega pomoć i milosrđe. Gledano tim očima, patnja, bolest i siromaštvo postaju sredstva spasenja jer dovode do uzvišenije slave Božje i pružaju veće jamstvo spasenja. Pored toga, sve su nedaće Božja kazna za počinjene grijehe; dakle, one su pravedne i čovjek se ne smije žaliti zbog njih, već se podvrgavati Božjoj volji.
U propovijedima je trebalo zadovoljiti i drugu veliku temu: izbjegavanje grijeha, jer grijeh oduzima milost Božju i čovjeka čini njegovim neprijateljem. Čovjek se, dakle, mora svim svojim snagama boriti protiv grijeha. Napasti koje nas navode na grijeh neizbježne su, ali u nekom smislu čak i potrebne: pružaju nam priliku da pobijedimo, a pobjeda napasti zaslužuje nagradu. Da bi se izbjegao grijeh, treba neumorno moliti i budno paziti na misli i tjelesna osjetila.
Konačno, treba naglasiti da propovjednici vide u Crkvi puni smisao ljudskog života. Ona svemu daje smisao, a preko svojih svećenika slavi sakramente i dijeli milosti. Rođenjem od kršćanskih roditelja i sakramentom krštenja postaje se članom Crkve. U životu je kršćanin dužan slijediti odredbe koje mu Crkva nalaže i tako postiže spasenje. Posebice se ističe obveza slušanja mise u nedjelje i zapovjedne blagdane, pristupanje ispovijedi i uskrsnoj pričesti, a ističe se potreba posta u propisane dane i dnevne molitve.
Glede predicabilia, treba ustvrditi da nam ne pružaju pravu sliku o tome kako su se sastavljale nedjeljne propovijedi. Razlog leži i u tome što su svi tiskani priručnici morali imati nihil obstat čak i od državne vlasti, tako da su autori bili prisiljeni odmjeravati svaku riječ, izraz i formulaciju da ne bi bili previše izričiti u društvenoj problematici. Ti su priručnici služili propovjednicima kao vodiči, a sam je život davao dovoljno materijala za propovijedi, bez cenzure i neposrednih ograničenja. U propovijedima su župnici zasigurno uključivali i najvažnije aktualne događaje iz života Crkve, države i same župne zajednice.
U ovom su razdoblju postojale tri vrste propovijedi: 1) nagovor, koji je obiteljska pouka pružena u okviru nedjeljne i blagdanske homilije; 2) prigodna propovijed u vrijeme došašća; korizme i velikih blagdana, obično u gradskim župama; 3) pučke misije, koje bi trajale nekoliko dana i koje su vodili prokušani misionari i propovjednici.
Već je Tridentski sabor ustvrdio da su vjernici slabo poučeni o svojoj vjeri i da je nužno potrebno započeti s poučavanjem vjere već u mladoj dobi. Osjetila se i potreba zajedničkog priručnika za čitavu Crkvu. Po želji sabora papa Pavao IV. ustanovio je komisiju za izdavanje katekizma i 1506. izdao je Catechismus ex decreto concilii Tridentini ad parochos, poznatiji pod nazivom Catechismus Romanus, koji je trebao služiti kao vodič vjerske pouke.
Vjera je shvaćena kao početak ljudskog spasenja što nam ga je Bog dao. Ona je osnova i temelj svakog savršenstva i svakoga duhovnog života. Stoga je nužno da se vjera prenosi sustavno već od mlade dobi, kako bi se mladi uputili u sve propise i zahtjeve Crkve i tako postali dobri kršćani. U skladu s tim splitska sinoda naglašava da nema ničeg korisnijeg i potrebnijeg od poučavanja djece i mladih istinama katoličke vjere i njezinih zapovijedi, te propisala da župnici moraju poučavati u kršćanskom nauku sve vjernike, posebno mlade, svakoga nedjeljnog popodneva, služeći se katekizmom kardinala R. Bellarmina. U poučavanju ne smiju zahtijevati da se samo uči napamet, već više težiti da se shvati pravi smisao kršćanskih istina. Za zanemarivanje te dužnosti nema nikakva opravdanja i najavljene su stroge kazne. Prema Bellarminu, vjerska je pouka "kratak pregled ili sažetak svega onoga, što nas je Krist naš Gospodin naučio da bi nam pokazao put spasenja".
Splitski su nadbiskupi pokazivali iznimno zanimanje za poučavanje kršćanskog nauka. Iz njihovih pastirskih pohoda saznajemo da se pouka obavljala svake nedjelje. Za poučavanje kršćanskog nauka koristili su se različiti katekizmi. Već smo spomenuli Rimski katekizam (Rim, 1566.), koji je bio podijeljen u četiri dijela tipično skolastičko-tomistički. Budući da je bio poprilično opsežan, nije bio prikladan za poučavanje djece i običnoga puka, ali je bio više nego koristan propovjednicima.
Katekizmi kardinala R. Bellarmina (1542. – 1605.), Dottrina cristiana breve perche si possa imparare a mente (Rim, 1957.) i Dichiarazione piu copiosa della dottrina cristiana per uso di quelli che insegnano ai fanciulli e alle altre persone semplici (Rim, 1598.), bili su vrlo rašireni i uspješni.
Dottrina breve i kod Hrvata je bio najrašireniji katekizam, posebno u Južnoj Hrvatskoj, a na hrvatski jezik bio je preveden već 1603. pod naslovom Nauk krstjanski kratak složen po naredjenju svetoga Oca Pape Klementa Osmoga po poštovanom ocu Robertu Belarminiju (...) istomačen po ocu Aleksandru Komuloviću (...) u jezik slovinski.
Naučen napamet, ovaj je katekizam osiguravao ono najnužnije što je kršćanin morao znati o svojoj vjeri. Propisavši ga obveznim u biskupiji, sinoda nije zaboravila naglasiti da se pouke kršćanske doktrine ne smiju sastojati samo od onoga što se ima naučiti napamet. Naprotiv, sami su učitelji morali strpljivo brinuti da njihovi učenici uspiju shvatiti značenje.
U objašnjenjima katekizma, da bi se olakšalo razumijevanje smisla apstraktnih istina kršćanske vjere, učitelji su mogli posegnuti za svetim slikama i prilikama, koje im je priskrbljivala biskupska kurija.
Međutim, župnici se nisu uvijek služili samo katekizmom R. Bellarmina. U to vrijeme tiskane su knjige bile prilično rijetke i teško ih je bilo nabaviti, tako da su se župnici često morali koristiti vlastitim rukopisima – prijepisima iz kakvoga drugog katekizma ili sročenim od kakvog stručnjaka za tu problematiku. Jedan sličan rukopis nalazi se u Arhivu Franjevačkog samostana u Sinju, ali je sačuvan djelomice (samo dva lista).
Franjevci su se, bez sumnje, koristili i katekizmom fra T. Babića (1680. – 1750.) Cvit razlika mirisa duhovnoga (Venecija, 1726.) koji se dijeli na dva dijela: prvi sadržava kršćanski nauk (pp.1 – 44) i tumačenje (str. 45. – 212.); drugi sadržava raznovrsnu religioznu poeziju (213. – 320.), tj. prijevod katekizma u stihove kako bi ga puk mogao lakše naučiti i zapamtiti. To je, doista, bila originalna ideja da se katekizam prepjeva u osmercu, stihu narodne pjesme.
Babićev je Cvit imao znatan uspjeh, tako da se već 1736. isti autor morao pobrinuti za novo izdanje (Venecija, 1736.). Videći, međutim, da su bolje prihvaćeni njegovi stihovi, iste je godine dao tiskati samo drugi dio knjige, pa čak i dio pjesama u desetercu, pod naslovom Pisme duhovne (Venecija, 1736.). Vjeronauk se, ipak, najviše poučavao inter missam i to prije njezina početka. Razlog poučavanja inter missam vjerojatno je raštrkanost sela, koja su bila međusobno udaljena, tako da se nije moglo očekivati kako će puk dolaziti dvaput u crkvu tijekom istog dana. S druge strane, poučavajući katekizam cijelom puku koji se sakupio na misi, postojala je nada da bi roditelji mogli naučeno kasnije prenositi svojoj djeci. Tako se osiguravalo barem ono minimalno – kršćansko obrazovanje i odgoj potrebiti svakom kršćaninu.
Osim nedjeljama kroz godinu, župnici su kršćanski nauk predavali djeci tijekom korizme, kada su ih pripremali za sakramente. Župnici su bili dužni i kontrolirati pohađanja vjeronauka, o tome voditi pisanu evidenciju, opominjati roditelje i izvještavati o tome nadbiskupa i njegove delegate.
Provjera znanja iz vjeronauka vršila se i prigodom sakramenta ispovijedi. Sinoda iz 1688. u tome je izričita: "Opominjemo ispovjednike, i svjetovne, i redovničke, da prigodom slušanja ispovijedi djece, seljaka ili bilo koje nepismene osobe, zatraže od njega da recitira Oče naš, Zdravo Marijo,Vjerovanje i Deset Božjih zapovijedi. Ako utvrde da ih ne znaju, neka ih s ljubavlju i strpljivo pouče, barem bit i sažetak. Ako je uputno, može se zadati kao pokora da ih nauče, zaprijetivši im da im neće ubuduće dozvoliti pristup ispovijedi, ako ih ne budu naučili. Ako ih češće zateknu u tom nemarnima, neka im uskrate ili odlože odrješenje." Nadbiskupi su bili u tome veoma ustrajni, kako što u svojoj relaciji piše nadbiskup N. Dinaričić.
Krajem 19. stoljeća župnici postaju i državni službenici (matičari), te su redovito slali izvješća sudu i vojsci, a s oltara su oglašavali odluke poglavarstva. Jednako tako državnoj vlasti prijavljivali su i one koji su kršili javni mir i red ili stvarali nerede u selu i crkvi. Na župnika su se obraćale i zdravstvene ustanove tražeći njegovu pomoć u akcijama suzbijanja zaraznih bolesti. Ta autoritativna i društvena uloga župniku je sigurno podizala ugled, ali ga nije zbližavala s narodom, što će se najviše pokazati krajem II. svjetskog rata.
Između dvaju svjetskih ratova značajno se pojačava župni pastoralni rad. U tom se razdoblju započinju tražiti putovi intenzivnijeg življenja kršćanstva. U mnogim se župama uvodi popodnevna nedjeljna i blagdanska služba Božja, jednako kao i klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu te blagoslov s Presvetim. Tada započinje i prvi obiteljski pastoral kao i pohodi obiteljima, osobito raštrkanih pastirskih koliba po planini i blagoslov torova.
Poslije I. svjetskog rata započinje i sustavni vjeronauk za svu školsku djecu u školama i župnim crkvama te dvoranama kao priprava za sakramente sv. pričesti i krizme. Poslije II. svjetskog rata, kada komunističke vlasti izbacuju vjeronauk iz škola i započinju svojevrsni progon Crkve i vjere, župnici uvode vjeronauk izvan škola, najprije jedan dan preko tjedna za različite uzraste, a nedjeljom je bio prije župne mise. U tom je razdoblju započeo i vjeronauk za mlade po mnogim župama.
Stvaranjem neovisne Republike Hrvatske 90-ih godina, vjeronauk je ponovno ušao u školsku nastavu kao izborni predmet.
Značajan zamah u produbljivanju vjerskog života u župi dale su pučke misije koje su se po župama Provincije počele održavati negdje od početka 60-ih godina prošloga stoljeća. Preko misija su se držale staleške propovijedi koje je narod volio i dobro posjećivao. Za vrijeme misija vršile su se i procesije sa svijećama. Gotovo svaka župa imala je misije prigodom 800. obljetnice smrti sv. Franje Asiškoga. One su bile „zaista, divan primjer pobožnosti i ljubavi prema Bogu i Crkvi“ (nadbiskup Franić). S vremenom su započele i duhovne obnove, ponajviše prigodom zaštitnika pojedinih župa ili značajnih obljetnica. Često su na zadnji dan misija ili obnova u župu navraćali biskupi kao što je 1982. godine u Gali učinio preuzvišeni nadbiskup dr. Frane Franić koji je na kraju misnog slavlja blagoslovio vjernike misijskim križem.
Stvaranjem neovisne Republike Hrvatske obavljaju se velike pučke misije gotovo u čitavoj Provinciji, kao i 2008. godine prigodom 800. obljetnice Franjevačkog reda.
fra Luka Tomašević
Izvor: Gospodin vam dao mir, fra Luka Tomašević (ur.), Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja, Split, 2017, str. 63-72.
Foto: Ivo Dulčić, Krist Kralj, fresko slika, detalj iz crkve Gospe od Zdravlja u Splitu