Ovo je učenik što ovo napisa i njegovo je svjedočanstvo istinito

BogoslovPosted by

Evanđelje dana i kratko razmišljanje (Iv 21,20-25)

(Subota sedmoga vazmenoga tjedna)

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Petar se okrene i opazi da ga slijedi onaj učenik kojega je Isus ljubio i koji se za večere bijaše privio Isusu uz prsa i upitao ga: »Gospodine, tko će te to izdati?« Vidjevši ga, Petar kaže Isusu: »Gospodine, a što s ovim?« Odgovori mu Isus: »Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga? Ti idi za mnom!« Stoga se pronese među braćom glas da onaj učenik neće umrijeti. No Isus nije rekao: »Neće umrijeti«, nego: »Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga?«

Taj učenik za ovo svjedoči i ovo napisa. I znamo da je istinito svjedočanstvo njegovo. A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale.

Riječ Gospodnja.

***

Dan uoči svetkovine Pedesetnice čitamo završetak Evanđelja po Ivanu. Lik koji dolazi u prvi plan jest ljubljeni učenik, svjedok Isusovih riječi i djela od kojih je u knjizi koju nazivamo Evanđelje po Ivanu on zapisao samo jedan dio. A kad bi tko htio popisati sve što je Isus učinio, to mu ne bi nikako uspjelo jer Isusova djela ne bi mogla stati u sve knjige svijeta.  Ta izjava stoji na samom kraju Evanđelja po Ivanu i jasno nam govori kako je događaj Isusa Krista neiscrpna tema. To je i razumljivo jer Isusovo djelo nije prestalo. Ono se nastavlja preko njegovih učenika.

Jednomu od njih, Petru, Isus je dao posebnu odgovornost za svoje stado, o čemo smo čitali u jučerašnjem evanđeoskom odlomku. Danas se na to nadovezuje tema koje se tiče Isusova ljubljenoga učenika. Svakako je zanimljivo da primat među učenicima Isus nije dodijelio tom učeniku koji mu je bio posebno drag i koji ga je, za razliku od ostalih, naslijedovao do kraja. Jedini je on od apostola bio pod križem zajedno s Isusovom majkom i ostalim Marijama.

Kad sve to znamo, onda Petrovo pitanje Isusu „Gospodine, a što s ovim?“, kad je iza sebe opazio ljubljenoga učenika, zvuči kao da Petar Isusu kaže: „Zašto onu odgovornost koju si dao meni, nisi dao njemu? Ako itko, onda je on svojom vjernošću to zaslužio.“ Međutim Isus se u svom izboru ponaša suvereno, kao što je i rekao „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas.“ (Iv 15,16). Pa tako i što se tiče dodijeljivanja službi i odgovornosti, njih ne biraju sami učenici po svojim kriterijima, nego im ih dodjeljuje Isus kako on hoće.

U slučaju ljubljenoga učenika Isus Petru daje pomalo zagonetan odgovor:„Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga? Ti idi za mnom!“.  U tim Isusovim riječima potpuno je jasno da je Isus rekao Petru kako postoji sfera o kojoj se on ne mora brinuti, pa čak ni biti znatiželjan. On samo neka ide za Isusom, onako kako ga je pozvao, a što se tiče drugih učenika, u ovom slučaju ljubljenoga učenika, i oni svi svoj poziv imaju od Isusa, a ne od Petra.  Petar to treba poštivati i stalno imati na umu da mu je Isus rekao „Pasi ovce moje!“, a ne da ih pretvara u svoje. Petrova je zadaća da svakom članu Isusova stada pomogne da ostvari svoj poziv onako kako mu ga je Isus dao.

To je jasno. Ali prvi dio Isusove rečenice Petru, to jest riječi o ljubljenom učeniku „Ako hoću da on ostane dok ne dođem…“ odmah su krivo shvaćene. Na temelju tih riječi pronio se glas da ljubljeni učenik neće umrijeti do ponovnoga Kristova dolaska. Međutim, sam ljubljeni učenik nije tako shvatio Isusove riječi. On pojašnjava da Isus za njega nije rekao da neće umrijeti, nego ponavlja da je rekao Petru samo ovo: „Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga?“.

Pitamo se ipak: Što znači to da će ljubljeni učenik ostati do Isusova ponovnoga dolaska, ako to ne znači da neće umrijeti? Trebamo priznati da izravnoga odgovora u tekstu nema. Ali kontekst nam ipak nešto nudi. Nakon što je ljubljeni učenik pojasnio da navedene Isusove riječi ne znače to da on neće umrijeti, on se predstavlja kao svjedok koji je sve to zapisao, i na kraju izjavljuje da je Isus učinio još mnogo toga što nije i ne može biti do kraja zapisano. U tom kontekstu ostanak ljubljenoga učenika u svima naraštajima do Isusova ponovnoga dolaska možemo shvatiti kao trajnost njegova zapisanoga svjedočanstva. Ljubljeni učenik umro je kao i svi drugi smrtnici, ali po Evanđelju koje je napisao ostaje prisutan u svakom naraštaju sve do ponovnoga Isusova dolaska u slavi.

Zahvaljujući ljubljenom učeniku imamo pisano svjedočanstvo da Isusova riječ – i zapisana i nezapisana – nije stvar koja se tiče prošlosti, nego trajna duhovna hrana koju nam Duh Branitelj doziva u pamet i upućuje nas u svu istinu.

Fra Domagoj Runje