Od Novigrada do staroga grada (Nina)

Posted by

Cijeli tjedan još nemamo predavanja a završio je i blagoslov obitelji. Još smo pod dojmom Božića i Nove godine mada pomalo umorni poput većine ljudi prvih dana siječnja. A siječanj kao siječanj; siv, tmuran, hladan ali ove godine je neuobičajeno topao, što nikako nije dobro za pršute. Tko je iz drniškog kraja to već od ranog djetinjstva zna. Naravno, znaju to svi ljudi u Dalmaciji koji na tradicionalan način uređuju pršute. Znaju i to da koliko god koštalo grijanje zbog hladnoće u siječnju i veljači jeftinije je od južine, osobito ako potraje par dana.

Novigrad

-To znači da ćemo napraviti đir biciklom – zaključi fra Ante moje novogodišnje lamentacije o (ne)vremenu o kojem tako rado i često pričamo.

– Kako ne, rekoh. Ako toplo vrijeme nije dobro za pršute, za boravak u prirodi svakako jest.

– A gdje je fra Domagoj? upita fra Ante. – A bit će da je radio na otvorenom kad je trebalo odmarati u toplom – pa zaradio prehladu, rekoh.

Znači ništa od njega ovaj put. Ajde vidi s Ivanom, Ginom i fra Bojanom kad bi mogli napraviti jedan vijađ, nismo poodavno, nadoda fra Ante. I tako i bi. Doduše, fra Bojan je župnik pa zbog obveza nije nam se mogao ovi put pridružiti. Mi preostali brzo smo se dogovorili.

Crkvica Duha Svetoga iz 15 st.

Budući da je u srijedu, po prognozama, bio predviđen najtopliji i najvedriji dan nije se trebalo dugo premišljati oko termina. Što se tiče destinacije također nije trebalo puno planirati. Naime, prošle godine obišli smo gotovo cijeli zadarski kraj izuzev sjevernog dijela poluotoka. Budući da nam je Novigrad bio sasvim nepoznat, a sa slika tako neodoljiv, odmah smo odlučili da njega moramo svakako posjetiti, na početku, po sredini ili na kraj rute. Odlučili smo se za ovo prvo.

Došavši u Novigrad prvo smo popili kavu po drevnom dalmatinskom običaju i u jutarnjoj ćakuli ‘utvrdili gradivo’ o svim pojedinostima prve ovogodišnje biciklističke rute. Uređaji i aplikacije nisu se u svemu slagali za razliku od nas. To će se tek kasnije, nakon nekoliko kilometara stranputice (po aplikaciji) pokazati kao naša prednost u odnosu na tehnologiju. Ni to, kao ni jak vjetar i oblačno vrijeme, premda je bilo predviđeno sunčano, nisu pokvarili naš novogodišnji izlet.

Na početku našeg biciklističkog vijađa obišli smo jedan maleni gradić – Novigrad dalmatinski. Riječ je o slikovitom gradiću tridesetak kilometara udaljenom od Zadra prema sjeveroistoku, smještenom na južnoj obali Novigradskog mora u koje se sa sjevera, pokraj Jasenica, ulijeva rijeka Zrmanja.

Rijeka Zrmanja je zapravo skrivena krška ljepotica; rijeka s veličanstvenim kanjonom (u kojem je zbog navedene ljepote sniman i legendarni Winnetou film), čarobnim vodopadima (Berberov buk, Visoki buk), pritocima, nezaboravnom raftingu… Razlog njezine skrivenosti zasigurno je i u teško prohodnom, nedostupnom premda prelijepom i na mjestima do 200 metara dubokom kanjonu. Zrmanja, inače, izvire u Lici i nakon 60-tak kilometara probijanja kroz surovi dinarski krš ulijeva se u more.

Novigrad, gradić sa svega petstotinjak stanovnika, smješten je u zaljevu. Baštini bogatu povijest koja seže još u vrijeme Liburna koji su dugo vremena nastanjivali Novigrad, zatim Rimljana i konačno Hrvata po njihovu dolasku u Dalmaciju. O tome svjedoče različiti ostaci a najvidljiviji svakako predstavlja velika tvrđava ponad grada. Zanimljivost je da je Novigrad prije 500 godina bio dvostruko naseljeniji nego danas. Svakako je burna povijest (sukobi s Osmanlijama, zatim okupacija za vrijeme Domovinskog rata) ali i nedavno iseljavanje uglavnom mladih u veće gradove i u inozemstvo utjecala na navedeno demografsko stanje.

Nakon Novigrada prošavši pokraj crkvice Duha Svetoga iz 15 st. stigli smo u Posedarje, poznato turističko mjesto. Tu smo ostavili automobile i bez zaustavljanja, praćeni burnim oblacima, nastavili put biciklima prema Ninu. Ruta nas je vodila kroz malena i rijetko naseljena mjesta. Tek kad smo glavninu puta svladali ušli smo u malo veće mjesto – Vrsi. Poznato turističko mjesto dobilo je ime zahvaljujući svome položaju / smještaju: budući da se nalazi na vrhu, a vjerojatno ima i više vrhova (poluotoka) odatle mu i naziv Vrsi, što će reći vrhovi.

‘Slavoluk’ u mjestu Grbe

Nedaleko od mjesta Vrsi u mjestu Grbe, naišli smo na neobično velika, zapravo monumentalna vrata koja mnogi nazivaju slavolukom. Tako nema samo Pariz, Rim i neki drugi veliki gradovi slavoluk nego i jedno maleno mjesto. Naravno, to i nije slavoluk u pravom smislu te riječi već se radi o jednim velikim vratima, koje su bile ulaz u nekada veliki tvornički kompleks. Naime, tu je gotovo prije dvjesto i pedeset godina markiz Jerolim Manfrini dao podići gospodarske i tvorničke zgrade (prvu tvornicu duhana s plantažama na Jadranskoj obali), isušiti polja, izgraditi putove, iskrčiti šikare, regulirati bujice… na što podsjećaju dvije ploče na nedavnom obnovljenom ‘slavoluku’.

Nakon više od dva sata vožnje, uz pojedine uspone koji su nam vožnju učinili zanimljivijom, stigli smo na željeno odredište – u prvi hrvatski kraljevski grad Nin. Nin je maleni gradić sa svega tisuću stanovnika koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim sa svojim skladnim ulicama, lijepim kućama, okućnicama, pješčanim plažama.

Crkva sv. Anselma

Centar drevnog grada, bogatog povijesno – kulturnom baštinom, je zapravo otočić, promjera 500 m, povezan s kopnom dvama mostovima. Sa sjeverne strane Nin je okružen pješčanim sprudom i vikend naseljem Ždrijac, s istočne strane poznatom drevnom solanom i muzejom / Kućom soli a na južnoj i jugozapadnoj strani nalazi se noviji dio grada.

U Ninu, koji je udaljen od Zadra svega 15 km, zapravo sve je prekrasno. Ne ulazeći u detalje samo ćemo ukratko spomenuti neke kulturne znamenitosti. Na prvom mjestu tu spominjemo predromaničku crkvicu sv. Nikole, koja se nalazi između Nina i Zatona, sagrađenu krajem 11. stoljeća. Zbog opasnosti od Turaka služila je jedno vrijeme i kao izvidnica dobivši zbog toga obrambeno krunište s 8 zubaca pa posjetitelje podsjeća i na utvrdu. Prema narodnoj predaji, krunilo se u Ninu sedam kraljeva pa bi prigodom krunidbe okrunjeni vladar u sjajnoj pratnji dojahao do crkve sv. Nikole, gdje bi se narodu predstavio i u znak svoje kraljevske vlasti, mačem bi sa tog humka zasjekao na sve četiri strane svijeta. (iz Zbornika radova “Povijest grada Nina”)

Crkva sv. Nikole
Crkva sv. Križa

Zatim svakako treba spomenuti i crkvicu sv. Križa, koja je poznata i kao „najmanja katedrala na svijetu”. Ona je najvrjedniji sačuvani spomenik starohrvatskog crkvenog graditeljstva.  Uz crkvicu sv. Nikole jedan je od simbola grada Nina. Zatim krstionica kneza Višeslava, kip kneza Branimira na ulazu u stari Nin, brončani kip biskupa Grgura Ninskog pokraj crkvice sv. Anselma itd. Kip biskupa Grgura, zagovornika staroslavenskog jezika i narodnog pisma glagoljice, djelo je Ivana Meštrovića, svjetski poznatog umjetnika. Isti kip, samo veći, umjetnik je darovao i Splitu.

Nin je jedan od najstarijih gradova na Sredozemlju. U njemu su od 9 st. prije Krista živjeli Liburni, zatim su po širenju Rimskog carstva na drugu strana Jadrana u njemu živjeli Rimljani (Aenona) da bi Nin doseljavanjem Hrvata (krajem 6. i početkom 7. st.) postao naše prvo političko, kulturno i vjersko središte. Za vrijeme narodnih vladara Nin je bio jedna od prijestolnica iz koje se upravljalo hrvatskom državom, a isto tako i važna ratna i trgovačka luka.

Crkva sv. Križa

O tome nam najbolje govori i pismo pape Ivana VIII. knezu Branimiru  (7. lipnja 879.)  koje je zapravo prvo međunarodno priznanje države Hrvatske. (Danas se taj dan obilježava kao Dan hrvatske diplomacije).

Naime, nakon što je s vlasti zbacio probizantskog kneza Zdeslava knez Branimir poslao je pismo papi Ivanu VIII. po ninskom biskupu Teodoziju, u kojem mu iskazuje vjernost. Papa je primio pismo te služeći svetu misu na dan Uzašašća Gospodnjega 21. svibnja 879. godine na žrtveniku sv. Petra blagoslovio kneza Branimira i cio njegov narod: „Kad smo naime na dan Uzašašća Gospodnjega služili misu na žrtveniku sv. Petra, digosmo ruke uvis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da možeš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti, da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš…“.

Tim činom Hrvati su se definitivno priklonili Zapadnoj Europi, tj. Papi koji pismom od 7. lipnja iste godine hvali kneza Branimira nazivajući ga “ljubljenim sinom”, priznaje ga zakonitim vladarom, a Hrvatsku neovisnom državom. Papino pismo donosimo u cijelosti:

„Ljubljenom sinu Branimiru

Čitajući pismo Tvoje plemenitosti, koje si nam poslao po časnom svećeniku, zajedničkome vjerniku, Ivanu, sjajnije od svjetla smo upoznali, kolika je Tvoja vjera i iskrena pobožnost prema crkvi sv. Petra i Pavla i Nama. A jer Božjom pomoći kao vjerni sin sv. Petra i Nas, koji ga Božjom pomoći zamjenjujemo, ponizno ispovijedaš i želiš biti poslušan, ovim pismom Našega apostolstva dostojno zahvaljujemo Tvojoj plemenitosti i očinskom ljubavi kao predragoga sina, koji se vraća u krilo sv. Apostolske Stolice, majke Tvoje, s čijeg su prečistog vrela Tvoji oci pili medonosne rijeke svetog propovijedanja, primamo i duhovnim rukama grlimo te, apostolskom dobrotom njegujemo, da posjedujući milost i blagoslov Božji svetih apostola Petra i Pavla, apostolskih prvaka, uvijek budeš čio i siguran od vidljivih i nevidljivih neprijatelja, koji nikada ne prestaju zasijedati na ljudsko spasenje, te željnu pobjedu nad neprijateljima lakše izvojuješ, jer kako budeš nastojao, da se sam Bogu ponizno pokoriš i slušaš sveti nauk njegov i kako budeš iskazao za ljubav Božju dužnu počast svećenicima i službenicima njegovim, tako ćeš bez sumnje biti pobjednik i gospodar nad svima svojim neprijateljima i buntovnim protivnicima.

I zato opominjemo revnost tvoju, da u svim svojim djelima imaš uvijek pred očima Gospodina, da ga se bojiš i svim srcem ljubiš, jer psalmist veli: „Blažen čovjek, koji se Boga boji i komu su veoma omiljele zapovijedi njegove; jako će biti sjeme na njegovo na zemlji“; a on sam veli u evanđelju: „Tko mene ljubi, držat ce riječ moju, i moj će otac ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega ćemo se nastaniti.“ Kad je to tako, ako svojim dobrim djelima, što sada sjaje, proslaviš Boga, bez sumnje će te jednom ovjenčati vječna slava, jer on preko Mojsija sam svjedoči, da tako čini, govoreći: „Proslavit ću one koji mene slave.“

I budući da si nas preko svećenika Ivana zamolio, da bi te za veći Tvoj spas blagoslovili svojim blagoslovom, učinili smo to rado. Kad smo naime na dan Uzašašća Gospodnjega čitali misu pred žrtvenikom sv. Petra, da uzmogneš ovdje sretno vladati, a po smrti da se na nebesima raduješ za sve vijeke.

Ujedno Ti javljamo, da smo ovoga vjernoga svećenika Ivana odredili za poslanika bugarskome kralju, pa te molimo, da za ljubav Božju dozvoliš, da to poslanstvo obavi bez krzmanja, te stoga Tvojoj ljubavi mnogo puta zahvaljujemo“.

Nakon obilaska Nina i ručka istom rutom vratili smo se u Posedarje, u suton dana, te umorni a zapravo odmorni – jer čovjek se ne može dobro ni odmoriti ako se prethodno nije umorio – vratili se u Split.

Tekst: fra Ivica Jurić

Slike: fra Ante Vučković, Ivana Pešo Grabić, fra Ivica Jurić