Posted by Najteži izbori nisu kad trebamo izabrati između dobre i loše stvari već kad trebamo izabrati između dvije jako dobre ili dvije jako loše stvari. U prvom slučaju nijedne se ne želimo odreći, a u drugom odričemo se i jedne i druge jer su nam obje neprihvatljive. Možda je čak teži prvi izbor u kojem se ne želimo ni jedne ni druge mogućnosti odreći a opet moramo jednu izabrati, dati joj prednost barem neko vrijeme. To se primjerice dogodi ženama ulaskom u brak. Godinama naporno rade u firmi, bore se za napredovanje, stvore tijesne veze i ostvare zavidnu karijeru - i sad osjećaju da će se sve to urušiti ako ih ne bude na poslu nekoliko mjeseci ili godina.
Žene vole svoj posao i ostvaruju se kroz njega. Pa ipak, kopka ih pitanje hoće li u budućnosti biti sretne ako ne budu i obiteljski zadovoljne, ako ne postanu majkama. Posao, doduše, ispunjava ali ne u cijelosti. Čovjek oduvijek radi da bi živio a ne živi da bi radio. To barem mi Dalmatinci znamo. Nekad, doduše, i pretjerujemo u svjedočenju navedenoga. Svakako, žene se mogu u potpunosti posvetiti samo karijeri, mogu staviti karijeru 'na čekanje' i potpuno se posvetiti podizanju obitelji jedno vrijeme ili pak istodobno i raditi i pokušati što bolje balansirati privatni i poslovni život.
Kako prepoznati što je za mene?
Svatko to sam sebi bira. Teško je drugomu određivati čemu i kad će dati prednost. Nitko zapravo ne može drugome reći koji je njegov poziv u životu. Svatko to sam prepozna. I život nakon izbora, nekad i godinama iza dade potvrdu da je pogodio, da se potvrdio i ostvario u tome što je izabrao, bilo da se radi o tomu da je u braku, svećeništvu (redovništvu) ili u nijednom od navedenih. Tu biti škrt na savjetima, znači biti mudar.
Premda drugi misle da bih, sa karakteristikama koje posjedujem, bio izvrstan u nekom zvanju ili poslu, da bih u istome mogao napredovati i daleko dogurati ipak samo ja tj. svaki čovjek zna bolje od drugih što je baš za njega, gdje ga srce u potpunosti vuče. A Bog zna najbolje. Zato njega treba slušati i na njegov poziv odgovarati, svaki dan. Da, svaki dan, a ne samo jednom jer poziv samo počinje prihvaćanjem. Ne smije me, dakle, ako želim biti trajno sretan, pokretati samo nešto unutar mene, moje želje npr. jer su nestalne. Ako želim trajnu sreću onda trebam slijediti Božju volju.
To nam poručuje i Božja riječ koju pojedinačno u svom domu ili zajednički u crkvi čitamo/slušamo. Božja riječ nam govori o tome kako je čovjek Božje stvorenje i ne smije njemu ništa pretpostaviti. Čovjek dakle treba prvo vršiti Božju volju a onda će se sve drugo posložiti. Ukratko, staviti Boga na prvo mjesto jamstvo je da će sve drugo biti na svom mjestu. A što je Božja volja u našem životu? Na to kompleksno pitanje, sv. Pavao će nam, barem jednim dijelom, dati odgovor.
Naime, sv. Pavao divnim riječima govori o darovima, karizmama koji su nam dani za služenje drugima, za izgradnju zajednice. Ukratko, Bog je svakomu dao određene darove (talente). Oni nisu dani u obliku gotovog proizvoda već više kao sjemenke. To hoće reći da podrazumijevaju naš rad, trud, godine kako bi se te 'sjemenke' razvile i s vremenom donijele svoje plodove. Razvijanje tih darova koje smo od Boga dobili možemo na određen način shvatiti kao vršenje njegove volje s nama.
A sad poslušajmo sv. Pavla kako nas o tomu poučava: „Dare pak imamo različite po milosti koja nam je dana: je li to prorokovanje – neka je primjereno vjeri; je li služenje – neka je u služenju; je li poučavanje – u poučavanju; je li hrabrenje – u hrabrenju; tko dijeli, neka je darežljiv; tko je predstojnik – neka bude revan, tko iskazuje milosrđe — radostan!“ I nastavlja: „Zazirite oda zla, prianjajte uz dobro! Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem! Pretječite jedni druge poštovanjem! U revnosti budite hitri, u duhu gorljivi, Gospodinu služite! U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani!“ (Rim 12, 5-12). Eto programa do ostvarenog, sretnog života. I ovdje na zemlji i u vječnosti.
Važnost obitelji
A što se tiče obitelji, Chesterton, poznati katolički filozof koji je nazvan i apostolom razuma, ustvrdio je da je obitelj jedinica otpora tiraniji. Papa Ivan Pavao II, zatim papa emeritus Benedikt XVI kao i papa Franjo u kontinuitetu ističu kako obitelj spašava društvo od propasti. Obitelj je put Crkve. Ona spašava društvo od barbarstva. Trebamo se stoga 'pokloniti' toj školi humanosti koja nam od obitelji dolazi. U ovoj prigodi istaknut ćemo samo ono što papa Franjo kaže o važnosti braka i obitelji u posinodalnoj pobudnici Amoris laetitiae:
"Neka nitko ne misli da je slabljenje obitelji kao prirodnog društva utemeljenog na braku nešto korisno za društvo u cjelini. Događa se sasvim suprotno: to predstavlja prijetnju za zreli rast pojedinaca, njegovanje zajedničkih vrednota i etički napredak gradova i država. Ne postoji više jasna svijest o tome da jedino isključivo neraskidivo jedinstvo između muškarca i žene ostvaruje punu društvenu zadaću kao trajna opredijeljenost koja donosi plodove u novom životu. Moramo priznati veliku raznolikost obiteljskih situacija koje mogu ponuditi određenu stabilnost, ali zajednice slične braku ili istospolne zajednice, primjerice, jednostavno se ne nogu izjednačavati s brakom. Nijedna zajednica koja je privremena ili zatvorena prenošenju života ne može osigurati budućnost društva." (papa Franjo, Amoris laetitia 52)
Obitelj i ekonomija
Što se, pak, tiče umjetne dileme koja glasi - treba li se obitelj prilagoditi ekonomiji ili ekonomija obitelji? naše društvo treba svakako što hitnije dati jasan odgovor. Svojevremeno je na to pitanje odgovorio poznati i gorljivi karizmatski teolog sluga Božji Fulton Sheen. Njegov odgovor aktualan je i danas pa bi i nama mogao pomoći oko formuliranja vlastitog stava: "Ako je donošenje djece na svijet danas ekonomski teret, to je zato što je društveni sustav neprikladan, a ne zato što bi Božji zakon bio u krivu. Zato država mora ukloniti uzroke tog tereta. Ljude se ne smije ograničavati i kontrolirati da bi odgovarali ekonomiji, nego se ekonomija mora širiti da bi odgovarala ljudima".
Svaka ozbiljna država bavi se gospodarstvom, ali isto tako i pitanjima vezanim za prošlost i budućnost njezinih građana, dakle, moralnim i etičkim pitanjima presudnim za dobro funkcioniranje društva. Puko inzistiranje samo na gospodarstvu je u biti relikt marksizma kojemu je materijalno primarno a sve drugo je drugorazredno ili trećerazredno. Taj koncept uređenja društva sve materijalnom podređuje i njega smatra nositeljem svega. No, kako se legalno bogatstvo ili uređeno društvo sa dobrim standardom dostojnim čovjeka postiže? Iskustvo i stoljetna mudrost nas uče da stvari treba postaviti upravo suprotno od onoga kako ih postavlja marksizam tj. da moralni, religiozni i kulturni odnosi određuju gospodarske, a ne obrnuto.
Drugim riječima, dobri, kulturni i sposobni ljudi doprinose društvu i razvijaju gospodarstvo, a ne obrnuto - da bogato gospodarstvo (od koga je stvoreno bogato?) stvara dobre, kulturne i sposobne ljude. Bogato gospodarstvo i uređeno društvo, ponavljamo, ne može se postići bez navedenih ljudskih kvaliteta koje su eminentno duhovne a ne materijalne prirode. Bez obitelji kao najboljeg mogućeg okružja za rast i odgoj djece nema, dakle, ni dobrog odgoja, ni kulture, a u konačnici ni razvijenog gospodarstva. Bez čvrstih moralnih temelja sve se brzo uruši, i osobni i društveni život. Zaključno možemo ustvrditi kako dobri i sposobni ljudi izgrađuju društvo. Pitanje opstanka i napretka društva stoga je prije svega pitanje dobrog odgoja a ne samo pitanje tehnologije. Dobrog odgoja, pak, nema bez obitelji o kojoj ovisi budućnost Crkve i društva.
fra Ivica Jurić
Foto: https://www.deutschland.de/