O samoći

Posted by

Samoća i osamljenost nisu isto. Osamljenost je stanje nekoga tko u svijetu nema nikoga. Samoća je voljno izabrani odmak od drugih i svijeta. Osamljenost je muka. Čovjek živi s osje­ćajem daje odvojen od ljudi, da nema nikoga bliskog, da se ne mo­že nikomu otvoriti i da ni s kime ne može podijeliti misli, osjećaje i iskustva. Samoća je željeno stanje. Tko samoću izabere kao način života, u njoj se osjeća kod kuće i nije pod teretom osamljenosti. Njemu je samoća svijet u kojemu više nema tereta prisutnosti dru­gih ljudi. Osamljeni ljudi mogu biti okruženi mnogima, ali svejed­no žive pod teretom osjećaja kako nemaju nikoga s kim bi mogli dijeliti svoj život. Nasuprot tome, ljudi odlaze u samoću kako bi, u odmaku od svijeta i drugih, svoje vrijeme i pozornost posvetili ne­čemu drugom ili, najčešće, Nekomu Drugom. Samoća nije bijeg od ljudi. Ona je put u drukčiji odnos s ljudima, sa svijetom i s Bogom.

U samoći je čovjek najmanje osamljen. U društvu je s Bogom, sa samim sobom, s mislima koje misli i napastima s kojima se bori, s ljudima čije tekstove čita, sa svijetom u kojemu organizira svoju samoću. U osamljenosti čovjek jedva pronalazi samoću. Okružen je ljudima, ali s njima nema povezanosti pa mu njihova blizina sa­mo pojačava osjećaj osamljenosti. Odlazi na mjesta gdje se sku­pljaju drugi, ali njegova osamljenost samo raste kada promatra ka­ko između drugih postoje odnosi radosti, blizine i otvorenosti, a on živi kao osuđen na osamljenost.

Tko svoju osamljenost preobrazi u samoću, spasio se od muke osamljenosti. Tko bira samoću, može i sam kušati muku osamljenosti, ali uvijek znade da su mu otvorena vrata povratka iz samoće u društvo s drugima.

Osamljenost je suvremena masovna pojava. Samoća je rijet­kost. Osamljene se lako žali i sažalijeva, a one koji traže samoću jedva se razumije.

Osamljenost dugo vremena nije bila neki poseban društveni problem. Podjednako, ni samoća nije bila neki poznat i poželjan način života. Ljudi su, kako je to učio Aristotel, društvena bića koja nisu stvorena za život u samoći i osamljenosti. Ljudi dijele jedan s drugim sve što jesu i što imaju. Svoje misli, emocije, društve­ni ugled, znanje. Ljudi su bića jezika i odnosa. Štoviše, tko je htio intenzivirati najdublja ljudska iskustva, mogao je to tako što bi u svoj život pustio drugog na puno bliži i prisniji način nego što je to već bio slučaj u svakodnevnome životu. Prijatelja. Prijatelju se otvara kuća i nutrina i prijatelj čini isto. Tako se prijateljstvo pokazuje kao način intenziviranja života jer je u njemu sve dublje, bolje, draže i radosnije negoli u načinu života u kojem sve ostaje zatvoreno u svijetu pojedinca. Prijatelji dijele svoj život i ono što jesu tako da svaki od njih ima više nego bez prijatelja. Ljudski je život dublji ako se dijeli s drugima. Drugi, me­đutim, ne može biti bilo tko. On treba biti značajan, privilegiran, otvoren primiti i spreman čuvati podareno. Antika je zato stavljala veliki naglasak na prijateljstvo. Ono nije zadani odnos, kao što su to obiteljski odnosi, i nije poput bračnoga odnosa u kojemu ljudi dijele sve i stvaraju predu­vjete novim ljudskim bićima. Prijateljstvo pretpostavlja slobodu i izbor.

Osamljenost iz ove perspektive onda više naliči kazni. Izgon iz druš­tva, zatvaranje u samicu, protjerivanje u egzil različiti su oblici kažnjava­nja ljudi osamljenošću.

Pa ipak, već se prilično rano pojavljuju ljudi koji vole samoću. Za ra­zliku od osamljenosti koja se može lako pretvoriti u kaznu, samoća je željena i čovjek ju bira kao način života. To će biti najjasnije i najvidljivije početkom kršćanstva, posebice nakon Milanskog edikta kada je nastu­pila sloboda kršćanstva. Tada će mediteransko područje preplaviti po­jedinci željni samoće. Odlazit će u pustinju. Tražit će Boga. Posvetit će život u samoći odnosu s Bogom. Odlazit će u osamu i samoću s dubokim osjećajem pozvanosti u život odvojen od svijeta, buke i interesa, u svijet šutnje, sabranosti i molitve. Svrha i intenziviranje života ne pokazuju im se više u svijetu, prijateljstvu i odnosima s drugim ljudima, nego u samo- samoća je dalekovidna ći i posvećenosti Bogu.

Samoća, šutnja, sabranost

Tjelesna samoća, vanjska šutnja i sabranost tri su preduvjeta koja Thomas Merton, taj suvremeni ljubitelj samoće, nabraja kao nužne pretpo­stavke za kontemplativni život. Život posvećen odnosu s Bogom ne može se razviti bez tjelesne samoće. Ona pretpostavlja neki prostor. On može biti i sasvim mali. Važno je da čovjek u njemu može boraviti odvojen od drugih i od njihovih pogleda, izložen samo Božjoj blizini i njegovomu pogledu, bez straha da će se pojaviti netko drugi sa svojim pitanjima ili sa željom za druženjem. Tjelesna samoća, odvojenost, odmak od buke svijeta i znatiželje drugih stvaraju nevidljivu, ali čvrstu zaštitu prostora i vremena u kojemu pojedinac oblikuje svoj život.

Šutnja je najprije vanjska šutnja. Bez buke grada, vreve mnoštva ili buke poslova. Ovakva šutnja nije izoliranost od glasova. Naprotiv. U njoj je moguće slušati i osluškivati. Šum vjetra, žubor vode, pjev ptica, pa­danje kiše, vlastiti koraci i šuštanje odjeće, potezi pera po papiru, suho lišće pod nogama i tako redom. Šutnja nije nedostatak zvukova. Mnoštvo je zvukova u šutnji i samoći. Prirodni zvukovi pojačavaju izvanjsku šut­nju. Ona je odmak od buke koju prave ljudi i stvara svijet. Vanjska šutnja stvara ozračje za nutarnji mir. Zbrka misli, nemir, uzburkanost osjećaja u samoći s vremenom nestanu i čovjek uđe u mir i sabranost.

Sabranost, međutim, nije samo rezultat tjelesne samoće i odmaka od vreve i buke. Moguće je otići u samoću, isključiti se iz buke i svejedno ne biti sabran. Sabranost je rezultat aktivnoga rada duha. Duh se usredo­točuje na Božju prisutnost i na njegovu riječ, ali istovremeno pazi i na svoje srce, na rađanje misli, želja, na probuđivanje strasti i sklonosti, na snagu navike. Sabranost je otvorenost duha Božjoj prisutnosti i bdijenje duha nad samim sobom.

Samoća, premda je ve­zana uz tjelesnu odvojenost i vanjsku šutnju, nije izvan čovjeka. Ona je stanje nutri­ne. Samoća je dubina duše. Ona dopušta da sve dobije dubinu. Kao da je čovjek u stanju iskusiti i ono što je prosječnomu ljudskom iskustvu skriveno. Dubina, međutim, nije iskustvo prekomjerja ili bogatstva. Upravo suprotno, samoća je iskustvo siromaštva, gla­di, žeđi, praznine. Samoća otvara pogled kroz krhkost i ispraznost posjeda u dubinu gladi za smislom i za Bogom.

Plodovi samoće

Što se može pronaći u samoći? Što se rađa u samoći? Koji su plodovi samoće? Najprije, samoća čovjeku omogućuje da pronađe samoga sebe. Najraširenije iskustvo zapadnoga čovjeka je svakodnevna izgubljenost u prosječnosti. Otkrića samoga sebe nema bez vremena provedena u sa­moći. Bez iskustva samoće čovjek samoga sebe shvaća bilo iz odnosa s drugima bilo iz odnosa sa stvarima, aktivnostima i svijetom. U trenutku kada čovjek u samoći stane pred Boga, u njemu se otvori svijest o jedincatosti i darovanosti. Čovjek može, a to najčešće i čini, oblikovati samoga sebe prema nekome modelu koji mu nametne okolina ili ga sam izabere, prema nekoj slici preuzetoj iz svijeta ili svojih odnosa, ali ni u jednome od njih ne može pronaći svoju jedincatost i darovanost. Uvijek je samo bolja ili lošija preslika modela. U susretu sa samim sobom, u samoći, čovjek otkriva svoju jedincatost. Svijest da stoji pred licem nevidljivoga Boga, u njemu otkriva darovanost. Nije sam od sebe. Darovan je sebi samomu.

Samoća stvara drukčiji odnos prema prirodi. Odnos s prirodom u sa­moći osjetila učini veoma osjetljivima. Opažanje postaje čistije, a simbo­lička snaga prirode jasnija. Samoća u prirodi olakšava iskustvo temeljne povezanosti čovjeka i kozmosa, ljudskog života i života uopće, krhkosti života i siline prirodnih elemenata. Čovjek ne može biti jednako pozoran na ljudsku prisutnost i na prirodu.

To opaža svatko tko je ikada bio u prirodi sam. Ne samo da sam pre­pušten samom sebi u prirodi, što se u trenu može pretvoriti u životnu ugroženost, nego i prirodu i samoga sebe, bez prisutnosti drugog čovjeka, promatram na sasvim drukčiji način. Samoća produbi i pooštri odnos s prirodom. Uz to, odsutnost drugih ljudi olakšava da se simbolička strana prirode dublje ureže u dušu. To je razlog zašto poezija koja dolazi iz sa­moće zvuči svježe i izvorno i zašto slike rođene u samoći na sebi nose trag osobnoga i dubokoga doživljaja.

Samoća je pretpostavka kreativnosti. Čovjeku su potrebni drugi ljudi kako bi učio i razumijevao, ali novo se rađa u samoći. Nije uzalud da sve veliko dolazi iz samoće. Potreban je dugi boravak u samoći da bi se u duši iz naučenoga i spoznatoga počelo rađati nešto sasvim novoga. Samoća iz kaosa zamršenih pitanja izvuče jasno i neočekivano rješenje.

Samoća je škola slobode. U prvom nas koraku uči slobodi od. Potre­ban je odmak od uigrane svakodnevice kako bismo opazili što nas čini neslobodnima. Potom se valja osloboditi navezanosti. U drugome nas koraku samoća uči slobodi za. Čovjek otkriva kako svoj život može obli­kovati sam, po svojim uvjerenjima i potrebama, usmjeren prema dobru koje želi ostvariti.

Najvažniji za samoću je, međutim, susret s Bogom. Bog je birao neka mjesta na kojima se susretao s ljudima. To su pustinja, brda i hram. Sva tri mjesta su određeni način samoće. Pustinja je gotovo beživotno mje­sto. U pustinji još uvijek ima života, ali on mora moći biti u stanju izdržati klimatske krajnosti. Susret s Bogom u pustinji povezuje u istome trenutku izvor života i gotovo beživotno mjesto, život i prijetnju smrti. Samo tko iskusi blizinu i jezu smrti, kuša snagu života koja dolazi iz Božje ruke.

Vrh planine zahtijeva od čovjeka da iza sebe ostavi ljude i ljudske na­stambe i da uloži napor uspinjanja. Nije uzalud trud oko odnosa s Bogom i života u kontemplaciji nazvan usponom na brdo. Napor odvajanja od ljudi, iskustvo planine koje uči kako je za život potrebno uistinu malo, samoća u trenutcima kada odluka može ugroziti ili spasiti život, dove­du čovjeka do granica na kojima se srce otvara nevidljivomu Stvorite­lju. Nigdje ljudsko srce nije toliko ispunjeno strahopoštovanjem prema Stvoritelju kao u samoći planine koja istovremeno pokazuje i svoju silinu i svoju ravnodušnost. Nitko čovjeka tako brzo i tako jasno ne nauči njego­vim granicama kao planina. Granicama tjelesnih snaga i izdržljivosti kao i granicama umišljenosti i nestvarnih slika o sebi samome.

Hram je izdvojeno, sveto mjesto, odvojeno od profanoga i svakodnev­noga kako bi u njemu čovjek mogao sebe i svoj život iskusiti iz perspek­tive vječnosti i svetosti. U hram možemo doći u vremenu svečanosti i slavlja, sudjelovati u obredima i biti dio zajednice vjernika, ali možemo doći i u vremenima tišine i samoće. Samoća u hramu u trenu nas sta­vi pred Božju prisutnost. Između nas i Boga više nema drugih ljudi i obreda. Sami smo u Božjoj prisut­nosti.

Samoća u hramu u stanju je otvoriti ljudsko srce i sabrati cijeli život u trenutak Božje prisutnosti, u sliku ili jednu riječ u kojoj se zr­cali cijeli život.

Samoća može biti način života, ali može biti i povremeni odmak od svakodnevice. Isus bi, izvještava nas Novi zavjet, nakon dana ispu­njenog susretima s drugim ljudi­ma, rano ujutro odlazio na samot­no mjesto i molio (M/c i, 35). Tko svoj život želi oblikovati iz odnosa s Bogom, treba pronaći samotno mjesto i vrijeme za samoću. U po­rastu broja osamljenih ljudi zrcali se i veliki zaborav samoće. Samo­ću je kršćanstvo otkrilo u svojim početcima. Moguće je, potrebno, a možda i spasonosno, ponovo otkri­vati primjerena mjesta i vremena samoće. □

fra Ante Vučković

Izvor: Živo vrelo

Foto: https://www.pexels.com/