Posted by Samoća i osamljenost nisu isto. Osamljenost je stanje nekoga tko u svijetu nema nikoga. Samoća je voljno izabrani odmak od drugih i svijeta. Osamljenost je muka. Čovjek živi s osjećajem daje odvojen od ljudi, da nema nikoga bliskog, da se ne može nikomu otvoriti i da ni s kime ne može podijeliti misli, osjećaje i iskustva. Samoća je željeno stanje. Tko samoću izabere kao način života, u njoj se osjeća kod kuće i nije pod teretom osamljenosti. Njemu je samoća svijet u kojemu više nema tereta prisutnosti drugih ljudi. Osamljeni ljudi mogu biti okruženi mnogima, ali svejedno žive pod teretom osjećaja kako nemaju nikoga s kim bi mogli dijeliti svoj život. Nasuprot tome, ljudi odlaze u samoću kako bi, u odmaku od svijeta i drugih, svoje vrijeme i pozornost posvetili nečemu drugom ili, najčešće, Nekomu Drugom. Samoća nije bijeg od ljudi. Ona je put u drukčiji odnos s ljudima, sa svijetom i s Bogom.
U samoći je čovjek najmanje osamljen. U društvu je s Bogom, sa samim sobom, s mislima koje misli i napastima s kojima se bori, s ljudima čije tekstove čita, sa svijetom u kojemu organizira svoju samoću. U osamljenosti čovjek jedva pronalazi samoću. Okružen je ljudima, ali s njima nema povezanosti pa mu njihova blizina samo pojačava osjećaj osamljenosti. Odlazi na mjesta gdje se skupljaju drugi, ali njegova osamljenost samo raste kada promatra kako između drugih postoje odnosi radosti, blizine i otvorenosti, a on živi kao osuđen na osamljenost.
Tko svoju osamljenost preobrazi u samoću, spasio se od muke osamljenosti. Tko bira samoću, može i sam kušati muku osamljenosti, ali uvijek znade da su mu otvorena vrata povratka iz samoće u društvo s drugima.
Osamljenost je suvremena masovna pojava. Samoća je rijetkost. Osamljene se lako žali i sažalijeva, a one koji traže samoću jedva se razumije.
Osamljenost dugo vremena nije bila neki poseban društveni problem. Podjednako, ni samoća nije bila neki poznat i poželjan način života. Ljudi su, kako je to učio Aristotel, društvena bića koja nisu stvorena za život u samoći i osamljenosti. Ljudi dijele jedan s drugim sve što jesu i što imaju. Svoje misli, emocije, društveni ugled, znanje. Ljudi su bića jezika i odnosa. Štoviše, tko je htio intenzivirati najdublja ljudska iskustva, mogao je to tako što bi u svoj život pustio drugog na puno bliži i prisniji način nego što je to već bio slučaj u svakodnevnome životu. Prijatelja. Prijatelju se otvara kuća i nutrina i prijatelj čini isto. Tako se prijateljstvo pokazuje kao način intenziviranja života jer je u njemu sve dublje, bolje, draže i radosnije negoli u načinu života u kojem sve ostaje zatvoreno u svijetu pojedinca. Prijatelji dijele svoj život i ono što jesu tako da svaki od njih ima više nego bez prijatelja. Ljudski je život dublji ako se dijeli s drugima. Drugi, međutim, ne može biti bilo tko. On treba biti značajan, privilegiran, otvoren primiti i spreman čuvati podareno. Antika je zato stavljala veliki naglasak na prijateljstvo. Ono nije zadani odnos, kao što su to obiteljski odnosi, i nije poput bračnoga odnosa u kojemu ljudi dijele sve i stvaraju preduvjete novim ljudskim bićima. Prijateljstvo pretpostavlja slobodu i izbor.
Osamljenost iz ove perspektive onda više naliči kazni. Izgon iz društva, zatvaranje u samicu, protjerivanje u egzil različiti su oblici kažnjavanja ljudi osamljenošću.
Pa ipak, već se prilično rano pojavljuju ljudi koji vole samoću. Za razliku od osamljenosti koja se može lako pretvoriti u kaznu, samoća je željena i čovjek ju bira kao način života. To će biti najjasnije i najvidljivije početkom kršćanstva, posebice nakon Milanskog edikta kada je nastupila sloboda kršćanstva. Tada će mediteransko područje preplaviti pojedinci željni samoće. Odlazit će u pustinju. Tražit će Boga. Posvetit će život u samoći odnosu s Bogom. Odlazit će u osamu i samoću s dubokim osjećajem pozvanosti u život odvojen od svijeta, buke i interesa, u svijet šutnje, sabranosti i molitve. Svrha i intenziviranje života ne pokazuju im se više u svijetu, prijateljstvu i odnosima s drugim ljudima, nego u samo- samoća je dalekovidna ći i posvećenosti Bogu.
Samoća, šutnja, sabranost
Tjelesna samoća, vanjska šutnja i sabranost tri su preduvjeta koja Thomas Merton, taj suvremeni ljubitelj samoće, nabraja kao nužne pretpostavke za kontemplativni život. Život posvećen odnosu s Bogom ne može se razviti bez tjelesne samoće. Ona pretpostavlja neki prostor. On može biti i sasvim mali. Važno je da čovjek u njemu može boraviti odvojen od drugih i od njihovih pogleda, izložen samo Božjoj blizini i njegovomu pogledu, bez straha da će se pojaviti netko drugi sa svojim pitanjima ili sa željom za druženjem. Tjelesna samoća, odvojenost, odmak od buke svijeta i znatiželje drugih stvaraju nevidljivu, ali čvrstu zaštitu prostora i vremena u kojemu pojedinac oblikuje svoj život.
Šutnja je najprije vanjska šutnja. Bez buke grada, vreve mnoštva ili buke poslova. Ovakva šutnja nije izoliranost od glasova. Naprotiv. U njoj je moguće slušati i osluškivati. Šum vjetra, žubor vode, pjev ptica, padanje kiše, vlastiti koraci i šuštanje odjeće, potezi pera po papiru, suho lišće pod nogama i tako redom. Šutnja nije nedostatak zvukova. Mnoštvo je zvukova u šutnji i samoći. Prirodni zvukovi pojačavaju izvanjsku šutnju. Ona je odmak od buke koju prave ljudi i stvara svijet. Vanjska šutnja stvara ozračje za nutarnji mir. Zbrka misli, nemir, uzburkanost osjećaja u samoći s vremenom nestanu i čovjek uđe u mir i sabranost.
Sabranost, međutim, nije samo rezultat tjelesne samoće i odmaka od vreve i buke. Moguće je otići u samoću, isključiti se iz buke i svejedno ne biti sabran. Sabranost je rezultat aktivnoga rada duha. Duh se usredotočuje na Božju prisutnost i na njegovu riječ, ali istovremeno pazi i na svoje srce, na rađanje misli, želja, na probuđivanje strasti i sklonosti, na snagu navike. Sabranost je otvorenost duha Božjoj prisutnosti i bdijenje duha nad samim sobom.
Samoća, premda je vezana uz tjelesnu odvojenost i vanjsku šutnju, nije izvan čovjeka. Ona je stanje nutrine. Samoća je dubina duše. Ona dopušta da sve dobije dubinu. Kao da je čovjek u stanju iskusiti i ono što je prosječnomu ljudskom iskustvu skriveno. Dubina, međutim, nije iskustvo prekomjerja ili bogatstva. Upravo suprotno, samoća je iskustvo siromaštva, gladi, žeđi, praznine. Samoća otvara pogled kroz krhkost i ispraznost posjeda u dubinu gladi za smislom i za Bogom.
Plodovi samoće
Što se može pronaći u samoći? Što se rađa u samoći? Koji su plodovi samoće? Najprije, samoća čovjeku omogućuje da pronađe samoga sebe. Najraširenije iskustvo zapadnoga čovjeka je svakodnevna izgubljenost u prosječnosti. Otkrića samoga sebe nema bez vremena provedena u samoći. Bez iskustva samoće čovjek samoga sebe shvaća bilo iz odnosa s drugima bilo iz odnosa sa stvarima, aktivnostima i svijetom. U trenutku kada čovjek u samoći stane pred Boga, u njemu se otvori svijest o jedincatosti i darovanosti. Čovjek može, a to najčešće i čini, oblikovati samoga sebe prema nekome modelu koji mu nametne okolina ili ga sam izabere, prema nekoj slici preuzetoj iz svijeta ili svojih odnosa, ali ni u jednome od njih ne može pronaći svoju jedincatost i darovanost. Uvijek je samo bolja ili lošija preslika modela. U susretu sa samim sobom, u samoći, čovjek otkriva svoju jedincatost. Svijest da stoji pred licem nevidljivoga Boga, u njemu otkriva darovanost. Nije sam od sebe. Darovan je sebi samomu.
Samoća stvara drukčiji odnos prema prirodi. Odnos s prirodom u samoći osjetila učini veoma osjetljivima. Opažanje postaje čistije, a simbolička snaga prirode jasnija. Samoća u prirodi olakšava iskustvo temeljne povezanosti čovjeka i kozmosa, ljudskog života i života uopće, krhkosti života i siline prirodnih elemenata. Čovjek ne može biti jednako pozoran na ljudsku prisutnost i na prirodu.
To opaža svatko tko je ikada bio u prirodi sam. Ne samo da sam prepušten samom sebi u prirodi, što se u trenu može pretvoriti u životnu ugroženost, nego i prirodu i samoga sebe, bez prisutnosti drugog čovjeka, promatram na sasvim drukčiji način. Samoća produbi i pooštri odnos s prirodom. Uz to, odsutnost drugih ljudi olakšava da se simbolička strana prirode dublje ureže u dušu. To je razlog zašto poezija koja dolazi iz samoće zvuči svježe i izvorno i zašto slike rođene u samoći na sebi nose trag osobnoga i dubokoga doživljaja.
Samoća je pretpostavka kreativnosti. Čovjeku su potrebni drugi ljudi kako bi učio i razumijevao, ali novo se rađa u samoći. Nije uzalud da sve veliko dolazi iz samoće. Potreban je dugi boravak u samoći da bi se u duši iz naučenoga i spoznatoga počelo rađati nešto sasvim novoga. Samoća iz kaosa zamršenih pitanja izvuče jasno i neočekivano rješenje.
Samoća je škola slobode. U prvom nas koraku uči slobodi od. Potreban je odmak od uigrane svakodnevice kako bismo opazili što nas čini neslobodnima. Potom se valja osloboditi navezanosti. U drugome nas koraku samoća uči slobodi za. Čovjek otkriva kako svoj život može oblikovati sam, po svojim uvjerenjima i potrebama, usmjeren prema dobru koje želi ostvariti.
Najvažniji za samoću je, međutim, susret s Bogom. Bog je birao neka mjesta na kojima se susretao s ljudima. To su pustinja, brda i hram. Sva tri mjesta su određeni način samoće. Pustinja je gotovo beživotno mjesto. U pustinji još uvijek ima života, ali on mora moći biti u stanju izdržati klimatske krajnosti. Susret s Bogom u pustinji povezuje u istome trenutku izvor života i gotovo beživotno mjesto, život i prijetnju smrti. Samo tko iskusi blizinu i jezu smrti, kuša snagu života koja dolazi iz Božje ruke.
Vrh planine zahtijeva od čovjeka da iza sebe ostavi ljude i ljudske nastambe i da uloži napor uspinjanja. Nije uzalud trud oko odnosa s Bogom i života u kontemplaciji nazvan usponom na brdo. Napor odvajanja od ljudi, iskustvo planine koje uči kako je za život potrebno uistinu malo, samoća u trenutcima kada odluka može ugroziti ili spasiti život, dovedu čovjeka do granica na kojima se srce otvara nevidljivomu Stvoritelju. Nigdje ljudsko srce nije toliko ispunjeno strahopoštovanjem prema Stvoritelju kao u samoći planine koja istovremeno pokazuje i svoju silinu i svoju ravnodušnost. Nitko čovjeka tako brzo i tako jasno ne nauči njegovim granicama kao planina. Granicama tjelesnih snaga i izdržljivosti kao i granicama umišljenosti i nestvarnih slika o sebi samome.
Hram je izdvojeno, sveto mjesto, odvojeno od profanoga i svakodnevnoga kako bi u njemu čovjek mogao sebe i svoj život iskusiti iz perspektive vječnosti i svetosti. U hram možemo doći u vremenu svečanosti i slavlja, sudjelovati u obredima i biti dio zajednice vjernika, ali možemo doći i u vremenima tišine i samoće. Samoća u hramu u trenu nas stavi pred Božju prisutnost. Između nas i Boga više nema drugih ljudi i obreda. Sami smo u Božjoj prisutnosti.
Samoća u hramu u stanju je otvoriti ljudsko srce i sabrati cijeli život u trenutak Božje prisutnosti, u sliku ili jednu riječ u kojoj se zrcali cijeli život.
Samoća može biti način života, ali može biti i povremeni odmak od svakodnevice. Isus bi, izvještava nas Novi zavjet, nakon dana ispunjenog susretima s drugim ljudima, rano ujutro odlazio na samotno mjesto i molio (M/c i, 35). Tko svoj život želi oblikovati iz odnosa s Bogom, treba pronaći samotno mjesto i vrijeme za samoću. U porastu broja osamljenih ljudi zrcali se i veliki zaborav samoće. Samoću je kršćanstvo otkrilo u svojim početcima. Moguće je, potrebno, a možda i spasonosno, ponovo otkrivati primjerena mjesta i vremena samoće. □
fra Ante Vučković
Izvor: Živo vrelo
Foto: https://www.pexels.com/