Novosti Koncila

BogoslovPosted by

Sažeti sva bogatstva novih pogleda u porukama Drugoga vatikanskog koncila u samo nekoliko kratkih rečenica nije jamačno ni lako, ni jednostavno. Ipak se isplati to pokušati. Najprije treba ustvrditi da je usmjerenje Crkve u koncilskim tekstovima redovito upravljeno prema dvjema stvarnostima: samoj sebi i modernom svijetu. Ta je glavna podjela dosljedno provedena na Koncilu, pa je valja poštovati. Crkva pak u samoj sebi nalazi daljnje tri stvarnosti: povratak Božjoj riječi redovitim čitanjem Svetog pisma; podanašnjenje te Božje riječi u euharistiji i liturgijskom životu; obavljanje tih liturgijskih čina u crkvenom zajedništvu, što se na općoj razini ostvaruje u liku Božjeg naroda.

Drugim riječima, koncilska se misao o Crkvi očituje kao obnovljena vjernost Božjoj riječi u Svetom pismu; kao ispunjena nostalgija za tom Riječju u euharistijskoj liturgiji; i naposljetku kao življeno zajedništvo te Riječi u Božjem narodu. Radi usporedbe, u pretkoncilskoj Crkvi su na toj istoj trostrukoj razini odgovori bili oprečna sadržaja: umjesto vjernosti Božjoj riječi stajala je dužnost dokazivanja istinitosti te Riječi u nepomirljivoj filozofskoj polemici; umjesto liturgijskog uprisutnjenja Božje riječi obred je prije svega morao biti znakom izvanjske moći Crkve ili čak iskazivanje njezine pobjede nad svijetom; umjesto življenog zajedništva Božjeg naroda tražilo se utvrdenje integrirajućeg kolektiviteta pravno ustrojene Crkve i njezina državničkog okvira.

Toliko o prvom odnosu Crkve prema samoj sebi u pretkoncilskom i postkoncilskom razdoblju. Drugi se odnos uspostavlja između Crkve i modernoga svijeta, a obilježava ga prije svega dijalog. Nasuprot razgovoru sa suvremenošću, pretkoncilsko je kršćanstvo radije rabilo osudu toga modernoga svijeta. Sjetimo se samo Syllabusa i svega što mu je slijedilo. Uprisutnjenje pak dijaloga odvija se svjedočanstvom dobrote u svijetu. Zato se drugo obilježje odnosa između Crkve i moderniteta očituje u djelatnoj zauzetosti vjernika za svoje bližnje koji žive u tom modernitetu. Pretkoncilsko je kršćanstvo – u opreci s tim – više ustrajavalo na postupku dokazivanja kako svijet nikad nije u pravu nego da ga treba spasiti. Ukratko, dijalog je bio suprotstavijen izopćenju, a svjedočenje u svijetu pobijanju svijeta.

Čini se da te novosti Drugoga vatikanskog koncila nisu još dostatno uočene i istinski ocijenjene. Razloge tome treba tražiti u shvaćanju tradicije koja se nije smjela iskazivati u prijelomima, nego u vjernostima. Svejedno, obična usporedba stare filozofijske teologije s novim koncilskim tekstovima otkriva svu golemost razlika izmedu tih dvaju stajališta o istim pitanjima. Tijekom tri godine rada dvije tisuće koncilskih otaca raspravljalo je o svim gorućim pitanjima Crkve i suvremenog svijeta, htijući ih što više medusobno približiti u radosti i nadi. Nakon dugih stoljeća borbe protiv moderniteta, Crkva mu sada prilazi s osjetno manje nepovjerenja i sumnjičavosti. Ali u isti mah dvije crkve u jednoj te istoj Crkvi opet su se nastavile sučeljavati: ona tradicionalistička, zatvorena u prošlost, i ona koncilska, otvorena suvremenicima i njihovoj budućnosti. Prednost će pripasti ovoj potonjoj, premda ni prva neće posve posustati.

Željko Mardešić