Misna čitanja Treće vazmene nedjelje (A) i kratko razmišljenje
Prvo čitanje: Dj 2,14.22-33
Čitanje Djela apostolskih
Na dan Pedesetnice ustade Petar zajedno s jedanaestoricom, podiže glas i prozbori: »Židovi i svi što boravite u Jeruzalemu, ovo znajte i riječi mi poslušajte: Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima, čudesima i znamenjima koja, kao što znate, po njemu učini među vama – njega, predana po odlučenu naumu i promislu Božjem, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste. Ali Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada. David doista za nj kaže: ’Gospodin mi je svagda pred očima jer mi je zdesna da ne posrnem. Stog mi se raduje srce i kliče jezik, pa i tijelo mi spokojno počiva. Jer mi nećeš ostaviti dušu u podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu života, ispuniti me radošću lica svoga.’ Braćo, dopustite da vam otvoreno kažem: praotac je David umro, pokopan je i eno mu među nama groba sve do današnjeg dana. Ali kako je bio prorok i znao da mu se zakletvom zakle Bog plod utrobe njegove posaditi na prijestolje njegovo, unaprijed je vidio i navijestio uskrsnuće Kristovo: Nije ostavljen u podzemlju niti mu tijelo truleži ugleda. Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci. Desnicom dakle Božjom uzvišen, primio je od Oca obećanje, Duha Svetoga, i izlio ga kako i sami gledate i slušate.«
Drugo čitanje: 1Pt 1,17-21
Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola
Ljubljeni: Ako Ocem nazivate njega koji nepristrano svakoga po djelu sudi, vrijeme svoga proputovanja proživite u bogobojaznosti. Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane. On bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremenâ radi vas koji po njemu vjerujete u Boga koji ga uskrisi od mrtvih te mu dade slavu da vjera vaša i nada bude u Bogu.
Evanđelje: Lk 24,13-35
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Onog istog dana – prvog u tjednu – dvojica Isusovih učenika putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?« A on će: »Što to?« Odgovore mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.« A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!« Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.
Riječ Gospodnja.
***
Vazmeno vrijeme koje započinje otvorenim grobom može se usporediti s rukama koje su otvorene za primanje darova i milosti. Otvorene ruke vazmenoga vremena ispunjavaju se na na dan Pedesetnice kada su Isusovi učenici silaskom Duha obučeni silom odozgor. U toj sili oni navještaju evanđelje pa tako danas u prvom misnom čitanju apostol Petar kao glasnogovornik Dvanaestorice drži svojim sunarodnjacima Židovima i svima koji borave u Jeruzalemu javni govor u kojem izlaže otajstvo događaja Isusa Krista. Premda im Petar otvoreno govori kako su upravo oni Isusa razapeli i pogubili, ton govora je pomirljiv i poticajan. Potpuno je u skladu s Isusovim riječima na križu „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23,34) i s darom Duha praštanja koji uskrsli Isus daruje svoji učenicima. U tom Duhu Petar poziva sve kojima se obraća da bez obzira na svoje prijašnje stavove povjeruju u uskrslog Isusa. Dar praštanja ne uskraćuje se nikomu tko ga želi primiti. Bog ljubavi objavljuje se svakomu tko želi čuti njegov glas.
U svom javnom govoru apostol Petar uvelike se služi sredstvom koje sadrži javnu Božju objavu svijetu: Svetim pismom. Gotovo polovica odlomka njegova govora koji se danas čita citat je iz Ps 16,8-11 primjenjen na uskrslog Isusa. Davidova rečenica „Jer mi nećeš ostavit' dušu u Podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.“ (Ps 16,10), ne može se prema apostolu Petru primijeniti na samog Davida čije je tijelo istrunulo u grobu. Tim riječima David je navijestio uskrsnuće Isusa Krista i tako posvjedočio da je Bog koji govori u Pismima rekao svoju konačnu riječ u svome Sinu.
U drugom čitanju opet nam govori apostol Petar. Pozivajući nas na svet i ćudoredan život on nam istovremeno stavlja pred oči sliku Boga kao Oca i kao Suca. Premda se na prvi mah te dvije slike čine kao dvije suprotnosti, one zapravo jedna drugu osvjetljuju. Božje očinstvo ne označava samo to da sve što postoji ima svoj izvor u Bogu. Božje očinstvo uključuje mnogo dublji odnos zajedništva ljubavi i odgovornosti čiji su kriteriji objavljeni u Pismu i u Kristu. Oni koji Boga nazivaju Ocem ne smiju živjeti ispraznim životom koji im namriješe „njihovi oci“ (usp. 1Pt 1, 18), nego po Božjim zapovijedima i na temelju Kristova odnosa s Ocem.
Apostol Petar u ovom kratkom odlomku daje nam divno svjedočanstvo vjere u Božju bezuvjetnu ljubav prema nama. Bog je prije postanka svijeta i prije stvaranja čovjeka predodredio da će se objaviti u Isusu Kristu nama na spasenje. Postankom svijeta započelo je teći vrijeme koje će kao što ima svoj početak imati i svoj kraj. Ali kad ovdje Petar govori o kraju vremenā kao vremenu Kristova dolaska to se ne odnosi na kronološki dovršetak vremena, nego na spunjenje vremena smislom – Logosom. Bez Božje prisutnosti u ljudskoj povijesti vrijeme ostaje prazno, a Božjom objavom u Isusu Kristu ono se ispunja i nastupa kraj vremenā kada svatko po vjeri u njegova Sina stupa u neprolazno i nadvremensko zajedništvo s Ocem.
Na putu u Emaus vraćamo se ponovno na odnos Božje objave u Pismu i u Kristu. Put u Emaus jest put vjere koja se i danas obredno izražava u kršćanskoj euharistijskoj litrugiji. Dvojica učenika, koji ne pripadaju Dvanaestorici, nego širem krugu Isusovih učenika, idu putom i međusobno raspravljaju o događajima vezanima uz Isusa iz Nazareta jednako kao što zajednica okupljena na euharistijsko slavlje najprije komunicira međusobno, da bi onda u njezinu sredinu došao Krist. Kao što euharistijska zajednica na počeku slavlja obavlja pokajnički čin, te čita i istražuje Pisma kako bi u njima prepoznala Krista, tako se dvojici učenika na putu u Emaus u njihovoj raspravi pridružuje Isus, a da oni nisu ni svjesni da je to on. Dobrohotno mu se obraćaju kao strancu, a on im polazeći od aktualnih događanja razlaže „što u Pismima ima o njemu“ (Lk 24, 27).
To u euharistijskom slavlju odgovara službi riječi,za koju se nekada upotrebljava i naziv „lomljenje riječi“, a potom slijedi lomljenje kruha u kojem se Krist potpuno prepoznaje kao onaj koji je svoj život predao za nas. To je trenutak istinskog susreta i 'opipljivog' shvaćanja otajstva koje se ne da izraziti riječima, ali se može pokazati životom. Dvojica učenika u Emausu nisu prepoznali Isusa u kruhu koji je već bio u njihovoj kući, nego u činu lomljenja kruha koji u tom času postaje posvećeni kruh Kristove prisutnosti. Dok im je otkrivao Pisma u njima je gorjelo srce, ali tek u lomljenju kruha otvorile su im se oči. U tom istom trenutku kad su im se otvorile oči, lik čovjeka kojeg su susreli putem iščeznuo je s njihovih očiju, ali je u njihovim rukama ostao kruh koji im je on dao pošto ga je blagoslovio i razlomio.
Poput razlomljenoga kruha koji se dijeli s drugima dvojica učenika pohrlili su natrag u Jeruzalem podijeliti svoje iskustvo s ostalim učenicima. No ondje je okupljena zajednica već upoznala Uskrsloga. Ukazao se Šimunu – Petru, glavnom liku naših današnjih nedjeljnih čitanja, čiji je odnos s Kristom živi primjer objavljene Božje ljubavi prema slabom i grešnom čovjeku.
fra Domagoj Runje