Posted by Eva i Adam su upravo jeli s drveta i doživjeli otvaranje očiju. Tako se ispunila riječ koju je zmija došaptala Evi. Obećala im je otvaranje očiju. I to se uistinu dogodilo. No, zmija im je obećala i da će biti kao bogovi. No, to se nije dogodilo. Zmija je rekla istinu, ali samo jednim dijelom. Zmija je lagala. Ne u svemu, ali jednim dijelom. Nije bila jasna. Bila je dvosmislena. Pustila je da iz njezinoga dvosmislena govora žena uzme ono sto je sama htjela. Eva je upravo to učinila, Čula je da će biti kao bogovi i igrala se maštom. Pogledala je na plod i vidjela da je »dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno« (Post 3, 6).
Plod je obećavao mnogo. Kako ga još nikada nije kušala i kako je na njemu ležala zabrana i upozorenje vezano uz smrt, a kako je kroz razgovor sa zmijom zabrana nestala u magli, a pokazala se zamamna strana ploda, plod je postao jedini privlačan, Sve drugo otišlo je u drugi plan. Eva je zaboravila na Božje upozorenje. Razgovor sa zmijom učinio je sve drugo manje važnim. Riječ ima golemu moć nad čovjekovim umom. To je posebno slučaj kada čovjek zaboravi na Božje riječi, Dok Bog svojim riječima čovjeka unaprijed upozorava na ono sto ce se dogoditi, zmija svojim riječima zamagljuje zbilju i lažima baca sjenu na Božje riječi.
Umjesto da su postali bogovima, Eva i Adam otkrili su da su goli. Otvaranje očiju uistinu se događa kao samospoznaja. Otkrivaju sebe kako se prije nikada nisu vidjeli. Bilo im je obećano da ce sebe vidjeti kao bogove, a zapravo otkrivaju svoju golotinju. I do sada su bili goli, ali im to nije smetalo. Sada se ne mogu nositi sa svojom golotinjom. Treba im zaštita. Time sto su jeli sa stabla nisu dobili nešto što do tada nisu imali. Izgubili su. Do tada su bili zaštićeni od golotinje i od svijesti da nisu bogovi. To im nije smetalo. Bili su zadovoljni s onim sto su bili. Sada im to vise nije dovoljno. U njima se probudila žudnja da budu kao bogovi, a otkrili su se golima, nezaštićenima, izloženima. Prestrašeni su onim što jesu. Izgubili su zadovoljstvo onim što jesu. Do tada se nisu skrivali ni pred Bogom ni jedno pred drugim. Sada se štite jedno od drugoga odjećom od smokova lišća, a od Boga skrivanjem. U njih, između njih i između njih i Boga uvukao se strah. Do sada ga nije bilo. Sada su svi njihovi odnosi obavijeni strahom. To je novo u njihovu životu. Više nemaju povjerenja u Boga niti se mogu do kraja osloniti jedno na drugo. Postali su plijenom straha.
Tada vrtom odjekne Božji zov: »Gdje si?« (Post 3, 9). Slijedi razgovor između Boga i Adama, pa Boga i Eve i konačno Božje izricanje novoga stanja nakon grijeha. U razgovoru ni Adam ni Eva ne preuzimaju na sebe nikakvu odgovornost. Svatko ju prebacuje na drugoga. Adam na ženu i na Boga, žena na zmiju. Biblija i u ovome štiti čovjeka od sveobuhvatne odgovornosti jer odgovornost za postojanje zla u svijetu ne prebacuje samo na ljudska leđa. Zlo postoji u svijetu, ali njegov izvor nije čovjek. Biblija opisuje Adama i Evu kao prve žrtve lukavosti zla koje ih želi okrenuti protiv Boga i jedno protiv drugoga.
Prvi ljudski par preživio je mehanizam prebacivanja odgovornosti za zlo na nekoga drugoga. Svi smo njegove žrtve. Nitko ne želi na sebi nositi krivnju. Svatko ima potrebu krivnju prebaciti na drugoga. I tako smo svi izloženi napasti da krivnju vidimo u drugome i u muci da ju zbacimo sa sebe dočim ju netko pokuša svaliti na nas. Stoici su upravo u odnosu prema krivnji mjerili dokle je netko napredovao u oblikovanju sebe. Tko krivnju vidi nadasve u drugome, još nije ni počeo ozbiljno raditi na sebi. Tko prestane tratiti krivnju u drugome i vidi ju nadasve u sebi, tek je na početku i još treba napredovati. Netko je napredovao tek ako je u stanju promatrati druge, sebe i svijet izvan krivnje. Stoicima, međutim, nedostaje uvid u stvarnu težinu ljudske krivnje i nepremostivu nemoć ljudi da s problemom krivnje sami iziđu na kraj.
Kršćanstvo zna da je pitanje krivnje u srcu ljudskoga života. I zna da to ljudi nisu u stanju razriješit svojim snagama. Ono živi od iskustva da se s problemom krivnje u koštac uhvatio utjelovljeni Bog. Njegovim otkupljenjem na križu ljudski je rod konačno ugledao svijetlo u kojemu čovjek više nije opterećen krivnjom i postavljen pred zadatak da s njom sam iziđe na kraj. Bog sam je na sebe uzeo našu krivnju. Zbog toga psalmist ima pravo kada kaže da »svi krajevi svijeta vidješe spasenje Boga našega«.
Kada se vjernici saberu proslaviti Bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije, opažaju kako Bog djeluje. Marija je bila pošteđena tereta grijeha i krivnje, a svi ostali su Božjim djelovanjem u Isusu oslobođeni tereta krivnje. Opažaju kako se Krist, koga Sveto pismo naziva drugim Adamom, drukčije odnosi prema krivnji. On sam nema krivnje. Na njega je svaljena sva krivnja ljudskoga roda. No, on ju nije zbacio sa sebe. Okrivljen nije okrivljivao. Preuzeo je našu krivnju na sebe. Ponio ju je na križ i na križu ju spržio svojom ljubavlju prema ljudima i svojim dosljednom poslušnošću Ocu. Iz toga vjernici uče kako je moguće ne prebacivati krivnju na drugoga i preuzimati na sebe svoju krivnju.
U Isusu otkrivaju izlaz koji Adam i Eva nisu vidjeli. I u njemu vide snagu kojom se mogu suočiti s težinom krivnje. U Mariji vide ženu koju grijeh nije prevario. Zbog Božje milosti i svoje vjernosti ona nikada nije pristala na to da bi grijeh bio »dobar za jelo, za oči zamamljiv, a za mudrost poželjan«. Tako vjernici uče razlikovati spoznaju sebe pred Bogom i obmane u zavodljivim dvosmislenostima jezika i stvorenja. Uz to, na vlastitome iskustvu grijeha znaju sto se dogodilo praroditeljima, a na iskustvu milosti oproštenja što je Krist učinio svojim otkupiteljskim djelom. Tako u liturgijskoj proslavi Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije susreću cijelu dramu ljudskoga roda, svoga osobnoga života i Božjega spasenjskog djelovanja.
Fra Ante Vučković
Živo vrelo 12 /2019