Nada koja život znači

Posted by

Anđeo Gabrijel u navještaju čudesnog plana spasenja reče Mariji: „Ne boj se Marijo ta našla si milost u Boga (…) Bogu ništa nije nemoguće!“ (Lk, 1, 27, 37). To isto Bog poručuje danas nama vjernicima ali i svim ljudima. Stoga o tomu, o snazi vjere kao i slabostima nevjere, treba uvijek iznova govoriti. Vjera i strah su dvije krajnosti koje se međusobno isključuju. Ako vjerujemo u Boga – Bog nam daje snagu te izgrađujemo samopouzdanje i s optimizmom gledamo u budućnost. Tako s povjerenjem u Božju pomoć i oslanjajući se na vlastite snage protjerujemo strah koji nas sputava i drži u zarobljeništvu.

Kršćanstvo je na takav način stoljećima osmišljavalo život, s optimizmom gledalo na budućnost i štitilo društvo od straha i tjeskobe. Sve donedavno. Međutim, u izvrsnoj knjizi (Doba negativnih osjećaja) koju su napisali Miguel Benasayag, argentinski filozof, i Gérard Schmit, poznati francuski psihijatar, autori zaključuju da je strah i tjeskoba temeljni osjećaj koji preplavljuje ljude današnjice. Bilo je to i prije ove pandemije koronavirusa i agresije Rusije na Ukrajinu, koji su strah i tjeskobu još više raširili. Depresija kao najraširenija bolest današnjeg društva samo je posljedica navedenog straha.

Zašto je strah tako raširen i zašto se ljudi osjećaju tjeskobno? Čini se da je razlog u promjeni razmišljanja ljudi, odnosno, možemo to kao vjernici slobodno reći – u odbacivanju Boga. Naime, Bog je mnogim modernim ljudima postao sasvim suvišan. On za njih više i nije stvaran Bog već plod čovjekove mašte, čovjekove potrebe da bi bolje živio. Poznata je to Feuerbachova teza, inverzija u kojoj su Bog i čovjek zamijenili mjesta, a koju su poslije mnogi ponavljali. Većina ljudi, naravno, neće otvoreno negirati Boga ali ni ne treba – umjesto riječi govori njihov život.

Ukratko, naglim razvojem znanosti mnogi ljudi su očekivali odgovore na sva pitanja a Bog kao da je postao sasvim nepotreban. Umjesto njega znanost, napredak i politika preuzeli su ulogu spasenja i otkupljenja čovjeka. Još davno je to Marx ovako rekao: predugo smo samo opisivali društvo. Treba ga mijenjati. Radikalno. I promjene su još uvijek u tijeku. Strah i tjeskoba posljedica su navedenih promjena, nesnalaženja ljudi. Moderni čovjek je, unatoč blistavom razvoju znanosti i tehnologije, čije plodove obilato koristimo, s vremenom uvidio kako ni znanost nije svemoguća i kako ne može riješiti sve čovjekove probleme.

Osobito je nemoćna u odnosu na pitanja vezana za smisao života i za oblikovanje međuljudskih odnosa. Pomoću znanosti i tehnologije stvorili smo mnoštvo uređaja, sredstava kojima smo skratili udaljenosti, dobili na vremenu, uštedjeli energije ali uređaji ne stvaraju blizinu. Stvoriti blizinu i imati dobre međuljudske odnose duhovna je kategorija pred kojom je tehnologija nemoćna.

Uostalom, neki problemi umjesto davno najavljenog rješenja samo se umnožavaju; tolike bolesti još uvijek prijete čovječanstvu: zagađenje, atomske i nuklearno bombe da i ne spominjemo.

Strah naš svagdanji

Nesigurnost se stoga uvukla u ljude, osobito nakon doživljenih  strahota, razornih ratova u prošlom i ovom stoljeću. Ljudi se danas boje bolesti, gubitka voljene osobe, gubitka posla, ulaska u brak. Boje se i trudnoće, odlaska u mirovinu, usamljenosti, imigranata… Znanost je, dakle, postala dvoznačna: osim blistavog napretka, koji je neosporiv, donijela i veliku opasnost razvojem strahovitog, nuklearnog oružja za masovno uništenje. I tako je odjednom budućnost na koju su vjernici gledali s povjerenjem sada postala prijetnja.

Strah od toga što će biti u budućnosti reflektira se i na našu sadašnjost – i čini nas tjeskobnima. Ljudska psiha je zdrava samo kad je usmjerena na budućnost i kad s povjerenjem i optimizmom gleda na sutra. Prijeteća budućnost, pak, guši svaku inicijativu a rađa apatiju, nesigurnost i bijeg u različite oblike distrakcija. Zbog gubitka smisla i nade u bolju budućnost čovjek osjeća ogromnu prazninu u duši koju neuspješno ispunja bogatom industrijom zabave koja samo problem odgađa a prazninu produbljuje.

Čovjek se tada prepusti samo sebičnom traženju ugode a sve drugo zanemari. Čak i svoje najbliže zanemari a najvažnijim mu postane neka njegova ovisnost, koja s vremenom toliko njim ovlada da bez nje ne može niti zamisliti svoj život. Kad se to dogodi onda i obitelj postane teret, međuljudski odnosi nepodnošljivi a čovjek sam poput lista kojeg vjetar slobodno nosi bez ikakvog plana i programa.

Od jednog mita, dakle, u kojem smo bili proglašeni svemoćni, kroz znanost koja samo što nije riješila sve naše probleme, sad smo čini se upali u drugi mit – o našoj bespomoćnosti pred ovim sve kompleksnijim svijetom. Strah i tjeskoba samo su posljedica te bespomoćnosti, ‘izdaje’ znanosti od koje smo toliko očekivali. I jedan i drugi mit je kriv. Niti smo svemoćni niti bespomoćni. A kao vjernici znamo da naša moć ovisi o Svemogućemu a ne o tehnologiji. Naslanjajući vlastitu nemoć na njegovu svemoć mi smo moćni. Samo s njim ‘preskačemo zidine’ (Ps 18,30).

Drugo, čega smo sve svjesniji – ljudima koji se boje lako se manipulira. A stalno se umnažaju strahovi od globalnog zahlađenja do zatopljenja, globalnog rata do raznih pandemija… Ako slušamo prodavače osiguranja cijeli nam se život učini kao skup prijetnji, a jedini spokoj – svaki mjesec izdvajati sve više novca za razne police osiguranja, ili dodatke prehrani – ili da stvar aktualiziramo – nove doze cjepiva, kojih je sve više i sve manje traju.

Ne odričući razložnost institucije osiguranja i korisnost cjepiva ugroženim skupinama ipak mi vjernici znamo da samo Isus može ljudsko srce ispuniti trajnom srećom i sigurnošću. Samo on je pobijedio smrt, majku svih strahova. Samo on nas može spasiti i osigurati nam mjesto u vječnosti. Po njegovoj žrtvi mi smo spašeni. Stoga se treba njemu prepustiti, onako kako se maleno dijete prepušta ocu da ga vodi. Bog je temelj naše sigurnosti. S njim možemo pobijediti sve svoje strahove (od starenja, neuspjeha, gubitka zdravlja..) i od života učiti remek djelo (sv. Ivan Pavao II).

Strah od promjene

I još jednu vrstu straha želim spomenuti a to je strah od promjene. Mnogi tradicionalno odgojeni kršćani boje se otvoriti nečemu novome; drže se starih navika, uhodanih obrazaca ponašanja čak i onda kada znaju da više ne funkcioniraju. Riječ je o strahu ‘maloga stada’ koje se zatvara pred svijetom i životnim izazovima bijegom u male grupice istomišljenika. Nisu toga lišeni ni mladi koji se zatvaraju u grupe istomišljenika na socijalnim mrežama. Od tog straha od promjene treba se čovjek osloboditi jer strah blokira, krade vrijeme i uništava zdravu energiju.

Svi ljudi vjere, naši najveći sveci i uzori, bili su odvažni, hrabri ljudi. Ljudi koji su se uzdali u Boga i u toj sigurnosti živjeli znajući kako im radost života s Gospodinom nitko ne može ukrasti. Poznati teolog Dietricha Boenheffera u jednom tekstu govori o vjerniku kao čovjeku nade te ističe kako u svojoj biti optimizam nije tek puko mišljenje o sadašnjoj situaciji već  životna snaga; snaga da se nadamo tamo gdje se drugi predaju sudbini; snaga da kročimo upravo onda kad se čini da sve ide po zlu; snaga da podnosimo udarce; snaga koja nikad ne prepušta budućnost protivniku, nego je uvijek na sebe preuzima.

Neki ljudi nas vjernike mogu smatrati neozbiljnima zbog te nade u bolju budućnost. Međutim, možda oni onda vjeruju u kaos, nered, u katastrofu kao smisao sadašnjih događaja. Izvlačeći se od odgovornosti za izgradnju društva oni nalaze utočište u rezignaciji i bježanju od života u različite oblike distrakcija. Mi  ne smijemo to činiti. Naprotiv, kroz preuzimanje odgovornosti naša je zadaća činiti društvo i same sebe sve boljim. Možda će sutra biti sudnji dan. Tada ćemo obustaviti rad za bolju budućnost. Prije ne. Dao Gospodin i njegova majka, naša zagovornica, da zauzeto radimo oko zajedničkog dobra. Naša predanost Gospodinu koji sve vodi usmjerit će naše korake k dobru a srce ispuniti mirom koji usrećuje i pruža predokus života u vječnosti.

Fra Ivica Jurić

Izvor: Vrličko kolo

Foto: https://unsplash.com