Posted by U prigodi postavljanja spomen ploče u čast nevino progonjenih i ubijenih franjevaca (1947.) iz samostana i župe Majke Božje Lurdske u Zagrebu u istoimenoj crkvi, kao uvod u središnje spomen-slavlje, održana je trodnevnica koju su predvodili mons. Stjepan Kožul, fra Nikola Vukoja i fra Stjepan Čovo. U tekstu koji slijedi donosimo propovijed koju je fra Stjepan Čovo tom prigodom izrekao a u kojoj je obradio uzroke i posljedice nevino ubijenih i na desetke godina robije osuđenih franjevaca od strane komunističkog režima.
Draga braćo i sestre!
Okupili smo se i sabrali oko oltara Gospodnjega u molitvi i sabranosti pred Kristovim križem i majčinim Gospinim likom, kako bismo promatrali otajstvo ljudskoga života u kojemu susrećemo veličinu ljubavi i žrtve, ali i duboke tragove zla i nasilja koje su podnijela naša braća iz ovog samostana i crkve tužnog datuma 19. travnja 1947. godine pa na kasnije. Obuhvaćaju nas osjećaji poštovanja i kršćanske sućuti prema umorenim i progonjenim fratrima. Upućujemo svemogućem Bogu svoju molitvu za pokoj njihovih duša, ali prosimo i milost da se počiniteljima zla raskinu okovi mržnje i zloće te priznaju svoje zlo te da se zloća i mržnja više nikada ne ponove.
Propovijed
Draga braćo i sestre, dragi vjernici!
Uskrsli Gospodin ohrabrio je svoje plašljive učenike poslije muke i smrti svojim pobjedonosnim uskrsnućem. Živimo u ozračju te uskrsne Kristove pobjede i puni nade računamo na Gospodnju pomoć. Riječi iz Evanđelja daju nam hrabrost i da u najtežim časovima života ne klonemo duhom, kad nam Krist govori: »Ja sam. Ne bojte se!« (Iv 6,20). Svjesni smo da su staze ljudskoga života posute trnjem patnje, nerazumijevanja, a često ljudskom krvlju muke i stradanja. Na nekim mjestima kao da se sakupila sva bol neopisive mržnje i zla progonitelja prema pravednicima. U Crkvi je uvijek bilo progona, mučeništva što se događalo u našoj nedavnoj prošlosti a sada se to ponavlja na raznim stranama svijeta kada se progone mnogi kršćani. O progonjenima se moralo godinama šutjeti jer je govor o njima bio kažnjivo djelo. Ta šutnja i strah nisu ipak mogli zaustaviti glas istine koja je uvijek postojala a danas javno progovara. Tada je Krist progonjene hrabrio » Ne bojte se!«
Komunistička vlast 1945. godine bila je svjesna da je pokorila sve političke strukture u zemlji. Potom se sustavno okomila na Crkvu kao jedini oslonac progonjenog i ustrašenog naroda. Najprije su udarili na dr. Alojzija Stepinca, nadbiskupa i metropolita kao duhovnog vođu hrvatskoga naroda a preko njega na druge biskupe, svećenike, redovnike i redovničke zajednice i sve vjernike. Napeti odnosi između države i Crkve doživjeli su svoj vrhunac uhićenjem nadbiskupa Stepinca 18. rujna 1946. S njim je sjela na optuženičku klupu Katolička Crkva u Hrvatskoj. Nadbiskup Stepinac osuđen je 11. listopada 1946. na 16 godina robije, uz gubitak građanskih prava u trajanju od pet godina. Kaznu je izdržavao u Lepoglavi, a od 1951. konfiniran je u rodni Krašić u kojem je umro 10. veljače 1960. Proglašen je blaženim 1998. godine, a danas s nadom očekujemo njegovo proglašenje svetim.
Iza procesa nadbiskupu Stepincu došla je teška i tragična 1947. godina za franjevce ovog samostana, jer je konstruiran montirani, nepravedni proces protiv njezinih najuglednijih članova s namjerom njihova uništenja, ukidanja samostana i same Provincije, jer je o. fra Petar dr. Grabić, provincijal stajao na liniji osuđenoga nadbiskupa Stepinca. To su komunisti i naveli u Grabićevoj Presudi da je on »pomagač ustaša i poznati narodni neprijatelj Stepinac, koji mu je pružao podlogu, i davao pravac« (navod iz Presude). Zato treba franjevce kazniti kao što je kažnjen i nadbiskup Stepinac i odstraniti ih iz javnoga života i onemogućiti u daljnjem djelovanju. Kako razloga za to nema, treba izmisliti njihovu krivnju u čemu su komunisti bili veoma vješti jer su izišli iz boljševičke škole zla i uništenja.
Komunisti u početku svoje vlasti nisu dirali samostan jer su se zabavili drugim važnijim problemima - likvidacijama drugih političkih protivnika i narodnih neprijatelja. Ali kad se za propovijedanje i katehizaciju u samostanu i crkvi Majke Božje Lurdske posvuda razglasilo i kad su mase vjernika dolazile u crkvu, komunistima je to bio veliki izazov. U crkvu je hrlilo mnoštvo svijeta svih uzrasta, tu nalazilo duhovnu utjehu u životnim iskušenjima kojih je bilo na pretek u to žalosno i nesigurno vrijeme, jer su mnogi bili zavijeni u tugu i neizvjesnost a vijesti poslije Bleiburga i Križnoga puta mnoge je zavilo u duboku žalost nad smrću njihovih najmilijih. Ponovio se Jeremijin plač: »U Rami se kukanje čuje i gorak plač: Rahela oplakuje sinove svoje, i neće da se utješi za djecom, jer njih više nema« (Jer 31,15). Tom uplašenom i obeshrabrenom narodu vjera i pouzdanje u Boga davali su snagu da ne kloni i da se nada. Ta je snaga bila nadljudska jer je dolazila od Boga, preko molitve i sakramenata.
Dostojanstveni crkveni obredi, sadržajne i poticajne propovijedi te sakramenti unosili su u kršćanski život snagu koja je bila jača od komunističkih progona i prijetnja. Posebno je oživjela Pobožnost prvih petaka koju je preporučio nadbiskup Stepinac. Komunistička vlast nije mogla gledati mnoštvo vjernika koji pristupaju na sakramente a tako i na apologetske propovijedi koje su posebno držali o. fra Matej Vodanović, o. fra Serafin Rajić i o. fra Josip Visković. Oni su kao vjerni sinovi Crkve, vođeni Kristovom ljubavlju, hrabro i jasno razlagali Kristovo Evanđelje, kršćanski pogled na svijet i život. To je komunistima bio dokaz da ne uspijevaju istrgnuti iz srdaca toga svijeta vjeru kao »opijum naroda« i prikloniti ga tekovinama revolucije, zemlji bez vjere i bez Boga, kako su obećavali. Mnogi su smatrali da se u Crkvi u Zvonimirovoj ulici skuplja više vjernika negoli u bilo kojoj zagrebačkoj crkvi. Živa propovjednička riječ i vjeronauk u crkvi ostali su jedino sredstvo kršćanskog navještaja jer su sva crkvena društva komunisti raspustili. I to malo prostora komunistima nije davalo spokoja. Zato komunistima nije bilo teško tim svećenicima i samostanu pripisati da je samostan i crkva ustaško gnijezdo koje treba uništiti.
O. Visković ističe: »Mladi, za ono smo opasno doba bili možda i nesmotreno hrabri u propovijedima. Samostan je bio snažno duhovno središte (u njemu je tih godina živio o. Ante Antić). Stoga je bio 'trn u oku i u peti' komunistima«. Smatrali su ga 'ustaškim leglom'. Znali su komunisti da ni hrvatski narod ni njegovi svećenici nisu za njih. Zato je trebalo 'udariti pastire da bi se rastjeralo stado'. Ta je mržnja bila glavni razlog i za podmetnute optužbe. Željeli su nas jednostavno ukloniti iz naroda. […] Nas su optužili za jedno od najtežih krivičnih djela 'protiv naroda i države', za diverziju, jer smo im zbog povezanosti s narodom smetali. Mislili su da će, ako uklone nas, uništiti vjeru i Crkvu u hrvatskom narodu« (Razgovor s Željkom Valentičić u Narod).
Komunisti su posegnuli za ishitrenim i nedokazanim optužbama protiv fratara u čemu su im pomagala ondašnja režimska sredstva javnog priopćavanja koja su ustrajnim pisanjem protiv okrivljenika stvorili psihozu krivnje. Među tim glasilima posebno se isticao zagrebački Vjesnik. Za Vjesnik je npr. Visković »Ustaški 'ideolog' Josip Visković ponaša se pred sudom drsko i izazovno« (28. srpnja 1947.). Prema tome, okrivljenici su krivi za sve što im se imputira i kao takvi su odlično opravdanje za svaki postupak koji se prema njima primijeni, a što postupak bude gori i kazna veća, toliko će se pokazati vjernost tekovinama revolucije koja uništava sve neprijatelje koji ometaju ili usporavaju njezine ciljeve. Zato se ne treba čuditi da su okrivljenici bili osuđeni i prije nego što je suđenje počelo.
Smišljeno je organiziran upad udbinih agenata u samostan, detaljno je pripremljen uz veliko policijsko osiguranje. U nama se sada obnavljaju strašni i tragični događaji toga 19. travnja 1947. da bi nekoliko mjeseci kasnije doživjeli svoj vrhunac osudom, smrću i kaznama u zloglasnom kazamatu Stare Gradiške. Službenici zloglasne UDB-e upali su u samostan, pretresli ga i odveli u zatvor našu braću: o. Mateja Vodanovića, župnika, o. Serafina Rajića, kapelana, o. Josipa Viskovića, kapelana, o. Leonarda Bajića, gvardijana, o. Alberta Bukića, bivšeg župnika, o. Antu Antić, magistra bogoslova, o. Mihovila Anušića, studenta filozofije i č. s. Janju Nazor, starješicu časnih sestara. Njima su kasnije pridružili o. Petra Grabića, provincijala. O. Antića i o. Anušića nisu izveli na suđenje. Protiv ostalih podignut je montirani proces sa teškim posljedicama. Poslije uhićenja odmah su odvedeni »crnom maricom« u istražni zatvor, jedni na Savsku cestu a drugi u Petrinjsku ulicu, sjedište zloglasne UDB-e.
Udbini agenti nisu nimalo bili nježni, niti su poštivali ljudska prava, smatrali su da se mogu služiti svim sredstvima prisile kod ispitivanja okrivljenika koja im ide u prilog. Iz okrivljenika su cijedili informacije, priznanja i kojekakve iznuđene »istine« kako bi ih mogli što više opteretiti i donijeti što drastičnije presude. Nema doba dana u kojem nisu saslušavani, a često je saslušavanje prelazilo iz jednog dana u drugi, u kasne noćne sate. U tijeku procesa optuženici su izgledali izgubljeni, iscrpljeni, ošamućeni. »Udba je koristila u istragama metode i iskustva sovjetske policije«, tvrdi Ivan Antunac, odvjetnik. Okrivljenici su saslušavani bez svojih branitelja a da su i bili s njima ne bi im koristilo što se pokazalo tijekom suđenja. Iz toga možemo suditi koliko te izjave bez odvjetničke nazočnosti mogu vrijediti.
Suđenje fratrima trajalo je tri dana. Počelo je 23. srpnja 1947., a sudska rasprava završena 25. srpnja 1947., a osuda pročitana 28. srpnja 1947. godine. Svjedoka protiv okrivljenika uopće nije bilo. Samo je suđenje bilo potpuna negacija prava i sudbenog postupka jer postupak nije vođen prema utvrđenim argumentima. Tragično je bilo i to što optuženicima nije omogućena nikakva obrana. Kad je npr. fra Jozo Visković, optuženik reagirao povišenim glasom na sučev postupak protiv fra Serafinu Rajiću, odmah su ga prekinuli i nisu mu dali dalje govoriti. Državni tužitelj za grad Zagreb Vladimir Ranogajec nije trpio suprotstavljanje i odmah je posredovao u svakom slučaju. Suđenje bez obrane i prava na obranu omogućavalo je izvrtanje istine i činjenica, prikazivanje krivnje prema volji UDBE, jer je izvođenje dokaza u korist obrane bilo zabranjeno. Optuženici se na sudu nisu snalazili, vidjelo se da ih je UDBA psihički slomila. U jednom času kad je obrana pokušala iznijeti istinu i osporiti točke optužbe, javni tužilac je zahtijevao od predsjednika suda da se npr. dr. Ćirilu Brajši, branitelju o. Leonarda Bajića, oduzme riječ. Brajša je rekao: »Ja sam branitelj gvardijana fra Leonarda Bajića. Izjavljujem na temelju iskaza spomenutoga gvardijana da je sve podmetnuto, lažno, neistinito. Spreman sam dokazati svoju tvrdnju'. Tada se ustade javni tužitelj Vladimir Ranogajec. Diktatorskim mu riječima naredi: 'Sjedi dolje! Daj ovamo spise! I Tebe ću staviti na optuženičku klupu! Odnese mu iz ruke dokumente, a Brajša iznenađen sjede na svoje mjesto.« Menđušić je prisustvovao suđenju tada je studirao teologiju u Zagrebu (svjedok Menđušić). Još je gore što su neki branitelji pomagali tužitelju da se optuženici što više kazne. U tomu se isticao gospodin Mate Tafra, »branitelj« fra Serafina Rajića. On je, umjesto da brani svoga klijenta, za njega tražio najveću kaznu »za primjer drugim fratrima, kvislinzima i izdajicama.«
Poražavajuću osudu pročitao je 28. srpnja 1947. Vladimir Ranogajec, predsjednik suda. Teško su zvučale riječi osude: Osuđuju se na smrt strijeljanjem o. fra Matej Vodanović i o. fra Serafin Rajić. O. Petar Grabić se osuđuje na 14 godina robije a o. Leonard Bajić na 12 godina robije. o. Jozo Visković na 15 godina gubitka slobode s prisilnim radom. O. Albert Bukić se osuđuje na sedam godina prisilnog rada s gubitkom slobode.
Poslije pročitane osude tužitelj je tražio od svakog osuđenika da se očituje o žalbi ili pomilovanju. Optuženici su smatrali da nemaju od koga tražiti ni jedno ni drugo, jer nisu krivi, te zato nisu tražili nikakve milosti od suda. Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske u Zagrebu potvrdio je u cijelosti prvostepenu presudu 13. kolovoza 1947. Žalost je to bila velika, u crno je bio zavijen samostan Majke Božje Lurdske u Zagrebu, Vrbanićeva, 35 i cijela Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja. O. fra Matej Vodanović i o. fra Serafin Rajić bijahu osuđeni na smrt strijeljanjem koje je izvršeno na Mirogoju, na prostoru današnjega Krematorija. Za grobove im se ne zna. Druga četvorica bijahu bačena u višegodišnje zatvorske zidine Kazneno popravnog doma Stara Gradiška. O. Leonard Bajić umro je u zatvoru 17. veljače 1948., iscrpljen bolešću i nehumanim postupkom, i za njegov se grob ne zna. O. Grabića i o. Bukića zahvatila je amnestija te su radi bolesti i starosti pušteni iz zatvora poslije nekoliko godina izdržane kazne. Pokopani su časno, molitvom i pijetetom u svojim redovničkim zajednicama.
O. Josip Visković izdržao je cijelih 15 godina zatvorske robije. Njega je uhvatila amnestija i oprostila mu 15 dana. Molili su ga u zatvoru da napiše molbu za pomilovanje, on ju je uvijek odbijao, jer nije bio kriv. Bilo mu je na koncu žao što mu je amnestijom oprošteno i tih 15 dana. Jasno je iz svega što smo rekli da su komunisti, u želji da fratre osude, nametnuli im nepostojanu krivnju i na temelju izmišljenih osoba i nečasnih radnja njih okrivili i na temelju toga nemilosrdno osudili.
Osuđenim franjevcima konkretno nije ništa dokazano radi čega su okrivljeni. Istina je da nisu prihvaćali bezbožni komunizam zaodjenut rigidnim boljševizmom i da su ga odbacivali kao ideologiju, ali su imali iskrenu ljubav prema svakome čovjeku bez razlike vjere i nacije. Ljubili su svoje svećeničko i redovničko poslanje i nisu prezali podnijeti progon radi Boga i vjere. Nevinost naše braće potvrđuje i sam proces suđenja, kao i poznati i priznati ljudi ondašnjeg komunističkog sustava. Jedan od njih jest. gosp. Oskar Piškulić, partizanski prvoborac iz 1941., koji je radi sukoba s ondašnjim vlastima dospio u zatvor u Staru Gradišku i susreo se s fra Julijanom Ramljakom, osuđenikom i njemu u povjerenju rekao. On je u vrijeme procesa bio je šef UDBE za jedan dio Zagreba. Fra Julijanu je, među ostalim, rekao: »Tako su ih strašno mučili da su radije išli u smrt, nego opet pod njihovu torturu. Ja ti kažem, Julijane, da su oni fratri iz Vrbanićeve potpuno nevini i da nisu imali pojma o tvornici Gaon i o ekrazitu«.
Kada se Ilija Grubić pojavljivao na sudu ili uoči suđenja, optuženi su sve priznavali. Piškulić tvrdi: »Tada sam shvatio da je i sama pojava istražitelja bila dovoljna da okrivljeni priznaju učinjeno« (Oskar Piškulić). Fra Josip Visković je kazao za suđenje: »Naši mučitelji su nam govorili da njima i ne trebaju priznanja, jer oni imaju načina i sredstava da nas osude i bez dokaza. Istragama su pred svijetom lažno prikazivali da vlast prema narodnim neprijateljima postupa 'zakonito'. Kasnije na suđenju, na pitanje osjećam li se krivim, izjavio sam da se ne osjećam krivim« (Valentičić). Isti Visković na drugom mjestu priznaje, kad nije htio priznati što su od njega tražili, da mu je rekao jedan major: »Nije važno hoćeš li priznati ili nećeš. Mi smo našli čir na narodnom tijelu i mi ćemo ga izrezati«.
Iako su mnogi Udbini ljudi priznali da je proces franjevcima bio montiran, i da krivnja fratara nije ničim dokazana, komunistička ih je vlast nemilosrdno osudila, jer komunisti nisu mogli fratrima oprostiti što su nepokolebljivo stajali na braniku vjere i odanosti Crkvi, što su neustrašivo propovijedali i vjernicima pomagali da ne klone duhom i da se ne slome pred svim prijetnjama nove komunističke bezvjerne vlasti. Zagrebački se proces temeljio na izmišljenim dolascima i vezi optuženih s o. fra Jozom Mikulićem kao glavnim akterom u cijeloj inkriminaciji. Kad su komunisti izmislili takvu neistinu o fra Jozi Mikuliću i donošenju eksploziva, onda su mogli opterećivati fratre svim vrstama zločina koje su maštovito izmišljali. Fra Jozo Mikulić je pisao fra Karlu Baliću već 1947. iz Amerike, odmah čim je čuo da su fratri u Zagrebu osuđeni i da se dovodi njegovo ime u sklop procesa, detaljno opisao tijek svoga boravka u Austriji i Italiji i naveo kako nikako nije osobno ni pod tuđim imenom dolazio ni mogao biti u Zagrebu. »Na sve gornje inkriminacije ovim Ti odgovaram pod prisegom, pred Bogom i savjesti, da su one lažne, izmišljene. Ovu izjavu potkrepljujem konkretnim dokazima« (Mikulić 1947). Osim toga fra Jozo je dao pismenu izjavu kako nikada nije dolazio u Zagreb ni pod svojim ni pod tuđim imenom nakon što je iz njega otišao 7. svibnja 1945.
Pismenu potvrdu da je fra Jozo Mikulić lažno optužen i da je donio eksploziv za rušenje tvornice GAON dao je udbaški specijalist za vjerska pitanja Nedo Milunović jedan od istražitelja u ovom procesu. On pismeno tvrdi »da je on [fra Jozo Mikulić] potpuno nevin i da nije ilegalno prešao granicu Jugoslavije sa nakanom terorističkog djela protiv tadašnjeg poretka«. (Usp. P. BEZINA, Franjevci, str. 270-271.) Na temelju toga dolazimo do zaključka da je suđenje fratrima bio proces istini i pravdi. Protiv Mikulića nije nikada podignuta optužnica ili tjeralica, niti mu se sudilo u odsutnosti radi donošenja eksploziva i umiješanosti u Zagrebački slučaj. Protiv osuđenih fratara državna vlast nije podigla građansku parnicu zbog nanesene štete u tvornici GAON, niti je rodbina išta poduzela zbog gubitka svojih članova. Fra Jozo Mikulić je mirno proveo svoj svećenički život u Americi i doživio duboku starost od 102 godine.
Lav Znidarčić, odvjetnik u Zagrebu, za proces u Zagrebu je kazao: »Osobno sam bio uvjeren, da se radi o 'montiranom procesu', a da osuđeni franjevci nisu prozreli metode i namjere 'organizatora' ovog procesa, koji je imao točno određeni zadatak i proveo ga u život. Bilo je očito, da slijede manji ili veći 'procesi' kojima je svrha malo pomalo ukloniti iz javnog i vjerskog života istaknute svećenike i svjetovnjake«.
Kad su zagrebački fratri osuđeni, poslati su na izdržavanje kazne u Staru Gradišku. Tko je ulazio u taj zatvor bio je uvjeren da ulazi u pakao mržnje i progonstva, gori nego Danteov u koji se ulazilo bez ikakve nade (lasciate ogni speranza=ostavite svaku nadu). O. Visković nam je dijelom odškrinuo vrata zatvorskih dana progona i ljudske zloće u svojoj knjizi Sjećanja s robije, Zagreb, 1994. O. Karlo Nola, provincijalni delegat odredio je kako se zatvorenicima treba slati pomoć u hrani: »Naši utamničenici se već nalaze u Stara–Gradiška Kazneno Popravni Dom 1/19. … Ovo šiljanje nek se točno vrši od 1. X. 1947. na teret Provincije dva paketa hrane do 7 kg«.
Ne želimo zločince opravdati bilo kakvim razlozima, ali ništa drugo ne želimo kazati nego da jednom priznaju zlo koje su počinili, da nisu bili nježna janjad nego vuci grabežljivci, jer su ubijali i mrcvarili i ta njihova zla djela vape za Božjom pravdom. Ono što je posebno bolno jest to što su progonitelji nagrađivani za zlo koje su učinili te poslije toga uspostavili strah i teror da se o tom ne smije govoriti, godinama su uspostavili grobnu šutnju o danima svoje strahovlade i krvavih zločina.
Naš molitveni sastanak nije ništa drugo nego gradnja mira i nositelj utjehe, oslonjeni na Božju riječ i njegovu nazočnost. Mi se ne želimo baviti zločincima i njihovim zločinačkim namjerama, krivnjama i djelima, mi na pameti nemamo nikakav revanšizam, nikakvu osvetu, mi želimo odati poštovanje žrtvama, želimo da one iziđu iz ilegale, anonimnosti i zaborava u koju su desetljećima bile svrstavane, želimo da zasja istina o našoj stradaloj braći u punom sjaju. Moramo kazati cijelome svijetu, da je u hrvatskom narodu bilo svjedoka vjere koji su krvlju junaka, krvlju ljudi velikoga srca, ljubili Boga i žrtvovali se za čovjeka i svoju domovinu, koji se nisu predavali pred nikakvim lažima niti uzmicali pred nepravdama. Njihova je čvrsta vjera davala snagu za život u kasnijim teškim godinama progona, prijetnje i ponižavanja. Kasnije je ovaj samostan postao duhovno žarište i rasadište duhovne snage koja je dolazila od Krista preko sluge Božjega o. Ante Antića.
Isus nam je očinski i utješno poručivao, to nam i danas ponavlja: »Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti!« (Mt 10,28). Naša se braća nisu strašili progona i smrti, jer su vjerovali u svoju pravednost, bili su svjesni da su žrtve bezbožnog komunističkog sustava u kojem je ideologija bila iznad čovjeka. Oni su svojom vjernošću raspetom Isusu Kristu postali pobjednici, jer su vjerovali u pobjedu Kristova uskrsnuća i u svojem životu. Uspomena na njih za nas je sveta! Njih ćemo se uvijek sjećati. Ploča, postavljena u njihovu čast, o njima će govoriti, a brzo će se pojaviti i knjiga o našim mučenicima. Progonitelja ćemo se sjećati po zločinačkim djelima kojima su se okrunili. Našoj braći neka Gospodin podari pokoj vječni, a nama dade snage da životne križeve i progone znamo pobijediti! Amen!
Zagreb, 18. travnja 2015.
Izvor: www.franjevci-split.hr