Molitva stranca

Vrč sam zlata, bačva srebra

što ja želim, što mi treba

šaka snage podno neba.

 

Samo tražim, ništa nemam

i još više ništa ne dam

i srce moje bolno bi.

 

Pjesnik nisam, boem nisam.

Što to nisam, ovo jesam;

duh i tijelo vječni Bože.

 

Duša je moja umorna

i srce kuca krvavo

i ura tuče zamorno.

 

I riječi teku od sebe

i pjesma piše za mene,

a tijelo drhti od mene.

 

I traje to sve povećma

i rijeka suza u meni

što broji vlažne mjesece.

 

O, Bože, Bože podaj mi

tu snagu silnu vječitu

i dijete Tvoje treba Te.

 

I riječi teć’ će od sebe

i riječi teć’ će za Tebe

i sve će reći za mene.

 

A duša suzna umorna

sav teret za Te podnijet će

križ na se voljno uzet će.

 

I dođi diši u meni

da svijet ja gledam po Tebi,

da čini moji znamen su.

 

I vijenac straha mučan je,

a daha nema bez Tebe,

ta biće moje Tvoje je.

 

I gurni čemer od mene,

okončaj ovo mučenje

i darju miran počinak.

 

I kako da Ti zahvalim,

već da krikom zavapim

i neka jeka čuje se.

 

Al’ ura bati sumorno

i tijelo treba počinak

što danom mučno odsluži.

 

No, korak patnje težak je

i težak tijelo moje je

i pogled moj već muti se.

 

I trpi bata udarce,

a pero pada pomalo

i vrijeme je poodmaklo

 

nekome ‘ko prodiso’ je

i sijede već odbrojava,

a samo svojom krivicom.

 

I stazam i živicom

i morem i planinama

zrak mu je već pretežak.

 

Al’ nama treba taj Tvoj mir

što jednom si ga obećo’

pa da okončaš smrti vir!

Ante Ugrina

Odraz (2018), 1, str. 77.

Foto: www.pexels.com