Vrč sam zlata, bačva srebra
što ja želim, što mi treba
šaka snage podno neba.
Samo tražim, ništa nemam
i još više ništa ne dam
i srce moje bolno bi.
Pjesnik nisam, boem nisam.
Što to nisam, ovo jesam;
duh i tijelo vječni Bože.
Duša je moja umorna
i srce kuca krvavo
i ura tuče zamorno.
I riječi teku od sebe
i pjesma piše za mene,
a tijelo drhti od mene.
I traje to sve povećma
i rijeka suza u meni
što broji vlažne mjesece.
O, Bože, Bože podaj mi
tu snagu silnu vječitu
i dijete Tvoje treba Te.
I riječi teć’ će od sebe
i riječi teć’ će za Tebe
i sve će reći za mene.
A duša suzna umorna
sav teret za Te podnijet će
križ na se voljno uzet će.
I dođi diši u meni
da svijet ja gledam po Tebi,
da čini moji znamen su.
I vijenac straha mučan je,
a daha nema bez Tebe,
ta biće moje Tvoje je.
I gurni čemer od mene,
okončaj ovo mučenje
i darju miran počinak.
I kako da Ti zahvalim,
već da krikom zavapim
i neka jeka čuje se.
Al’ ura bati sumorno
i tijelo treba počinak
što danom mučno odsluži.
No, korak patnje težak je
i težak tijelo moje je
i pogled moj već muti se.
I trpi bata udarce,
a pero pada pomalo
i vrijeme je poodmaklo
nekome ‘ko prodiso’ je
i sijede već odbrojava,
a samo svojom krivicom.
I stazam i živicom
i morem i planinama
zrak mu je već pretežak.
Al’ nama treba taj Tvoj mir
što jednom si ga obećo’
pa da okončaš smrti vir!
Ante Ugrina
Odraz (2018), 1, str. 77.
Foto: www.pexels.com