Moć i askeza

BogoslovPosted by

Najveće zlo današnjega svijetu nisu toliko ratovi, bolesti, prirodne katastrofe, koliko razaranje moralne svijesti čovječanstva. Gotovo se posve izgubio duhovno-ćudoredni red u kojemu je moćan čovjek bio pošten i bogobojazan čovjek, čovjek srca i mudrosti, razboritosti i blagosti. Danas se dovršava onaj proces koji je započeo nihilizmom. Razvili smo kulturu koja ubrzano postaje ne-kultura.

U svoje je vrijeme veliki teolog R. Guardini pokušao upozoriti javnost na opasnost i problematičnost moći. Fenomen moći na poseban način obilježava naš povijesni trenutak. Moderni čovjek postaje sve moćniji i sve pohlepniji za moću. Njegova moć na svim područjima raste, a istodobno slabi «ethos uporabe moći». Drugim riječima: s povećanjem moći povećava se i opasnost njezine zloporabe. Suočeni smo s vladavinom slijepe i neodgovorne moći, čije su posljedice nesagledive. Moć u sebi krije pogibeljne klice koje se mogu razviti u bolest, opsjednutost i ludilo. Primjera ima i previše, suvišno ih je navoditi.

Guardini ne promatra moć kao nešto što je isključivo negativno. Naprotiv, moć u sebi samoj uvijek krije mogućnost ostvarivanja krajnje dobroga i pozitivnoga. Biti moćan, imati moć, nešto je što bitno i neizostavno pripada čovjeku. Svijest o moći je neposredan izraz njegove egzistencije. Uza svu dvoznačnost i problematičnost koje su joj svojstvene, ona je određena da služi čovjeku, da ga pokreće na djelovanje i oblikovanje života i svijeta kojeg nastanjuje. Tako imamo moć riječi, moć ljubavi, moć razuma, moć prosuđivanja. Svijest, volja, spoznaja su moći bez kojih je nezamislivo čovještvo i čovječnost. Moć po sebi nije ni dobra ni zla, nego svoj smisao zadobiva tek iz odluke onoga koji je uporabljuje. To znači da čovjek kao slobodno i odgovorno biće daje moći njezin sadržaj i njezinu vrijednost.

Puno značenje i opseg moći može se shvatiti tek iz Božje objave. Ona je Božji nalog. Bog je prenosi na čovjeka. Pomoću nje treba upravljati i vladati. Čovjeku nije dana samo moć «nad prirodom», nego i nad «svojim životom». Muškarac i žena imaju moć prenošenja života. Budući da je slika Božja, čovjek ima udjela u Božjoj moćnosti. Ta moćnost je za nj «ovlast» i «zadaća». Čovjek ne može biti čovjek bez moći, ona je za nj bitna. Ali, budući da potječe od Boga, od njegove sve-moći, čovjekov je dio moći bitno kvalificiran. To nije autonomna moć, po vlastitome pravu, nego je nešto posuđeno, milosni dar, s kojim se odgovorno mora ophoditi. Postoje norme kojih se treba pridržavati. Kršenje normi vodi zloporabi moći.

Istinska moć je poslušnost, služenje. Ona nije nametanje vlastite volje, vladavina samovolje, nego prenošenje Božje volje u ovozemaljsku zbiljnost. Čovjek je upao u grijeh, izišao iz zadanog okvira, kada je na nagovor zmije izokrenuo zadane činjenice svoje egzistencije. Narušio je temeljni odnos između Davatelja moći i sebe kao njezina primatelja. Htio je vladati sam, neovisno, apsolutno. Na neki način, zadobiti moć i nad samim Bogom. Tako je poremećen red u kojem je čovjekova moćnost imala svoj smisao i svoju ispravnost. On i dalje zadržava moć i mogućnost vladanja. Ali, sada više nije samo moguće, nego i vrlo vjerojatno, da će se svaka uporaba moći pretvoriti u zlouporabu. To je gotovo neizbježno.

Tako se moć sve više poistovjećuje s korisnošću, sebičnošću i stjecanjem povlastica. Da bi se to prikrilo, moć se voli zaodijevati u anonimnost. Najopasnija je skrivena, pritajena moć. Ona koja djeluje iza kulisa, neprimjetno, a učinkovito. Kao da je nema, a određuje sudbine pojedinaca i naroda. Opasna moć koja ne preza ni od čega. Prema Guardiniju, današnji čovjek uopće nije odgojen za ispravnu uporabu moći. Od malena nas se uči nasilju, oštrini, grubosti. Opće nas ozračje upućuje na to da se može održati samo onaj tko je jak, utjecajan, «snalažljiv». Sukob – psihički i fizički – postaje model rješavanja napetosti i nesuglasica. To je uvijek najlakši put. Najveće zlo današnjega svijetu nisu toliko ratovi, bolesti, prirodne katastrofe. Najveće je zlo razaranje moralne svijesti čovječanstva. Gotovo se posve izgubio duhovno-ćudoredni red u kojemu je moćan čovjek bio pošten i bogobojazan čovjek, čovjek srca i mudrosti, razboritosti i blagosti. Danas se dovršava onaj proces koji je započeo nihilizmom. Razvili smo kulturu koja ubrzano postaje ne-kultura.

Moć nad ljudima se zadobiva tako što se na njih vrši utjecaj putem medija: ispiranje mozga, zatupljivanje savjesti, preporučivanje samo sjetilnoga i materijalnoga. Zlouporabljena moć ima dvostruk učinak: razara onoga na koga se primjenjuje, ali i onoga tko je primjenjuje. Ondje gdje više ne postoji osobna odgovornost, gdje je izgubljen ethos, osjećaj za ispravno i istinito, za božansko obilježje moći, tu se može govoriti samo o demonskoj moći. Moć postaje negativna uvijek kad se odvoji od istine. Kao kritički promatratelj svoga vremena, Guardini primjećuje: «Pitanje istine sve više zaostaje za pitanjem korisnosti i svrhovitosti. Danas se moramo odlučiti: hoće li našom egzistencijom konačno zavladati volja za moću ili volja za istinom».

Stoga je temeljna zadaća našega vremena «kroćenje same moći». Čovjek mora vladati svojom moći, izbjeći opasnost da ona zavlada njime. Hitno je potrebna «askeza moći». Guardini poima askezu kao temeljni princip ćudorednog djelovanja. To je napor u kojemu se čovjek iz onoga što je dobro u njemu odupire onomu što je u njemu zlo. To se ne događa samo od sebe, nego je težak i mučan proces vježbanja, ispravljanja i pročišćavanja. Prihvatiti ga, već je «askeza», jer grčka riječ «askein» znači «vježbati», «vježbajući ostvarivati». Tko ne vlada sobom, ne može vladati ni drugima. Tko nije oblikovao sama sebe, ne može dati ispravan oblik svojoj moći. Askeza uključuje ponajprije zadobivanje tišine i sabranosti usred svijeta buke i žurbe. Tu se otvara prostor za ulaženje u dubinu i kontemplaciju. Iz nje izrasta svjesnost o potrebi odricanja i poniznosti. O tomu da je neophodno potrebno ovladati nagonima za moću koja omogućuje dobitak i korist. Tek u askezi čovjek može zadobiti moć nad svojom «moću». Bez askeze se – kaže Guardini – nikada nije dogodilo nešto veliko i značajno. A danas je na kocki nešto vrlo veliko, iznimno značajno: to je odluka hoćemo li moć koja nam je povjerena rabiti tako da nas iznutra oslobađa i izgrađuje, ili tako da nas vodi u sve veće ropstvo.

Askeza je neophodan element svakoga ispravno življena života. Nije toliko riječ o strogom postu, noćnom bdijenju ili o teškim djelima pokore, nego o vježbanju u pravom životu. O izgrađivanju pravih stavova. O tomu kako se ophodimo s božanskim moćima u nama. U konačnici, polaganje računa sebi samima o tomu jesmo li moćni u dobru ili zlu i koja od tih dviju moći daje obilježje našemu životu.

Isus izokreće ukorijenjene poglede na moć. Najveću moć koju ima prenosi u oblik poniznosti. Najveću moć, moć ljubavi, očituje u posvemašnjoj nemoći na križu. Ne dokida izopačenu moć, nego joj se izlaže. Dopušta da se iskali na njemu. Dok visi na križu, izruguju ga upravo ljudi koji utjelovljuju religioznu i političku moć: farizeji, pismoznanci i vojnici. I jedan razbojnik koji se – iako i sam visi – pridružuje orkestru poruga. Sve su poruge slične, jer dolaze iz istoga žarišta: neka nevidljiva, zla moć dirigira svime. Ona najopasnija, demonska. I mi se često rugamo «slabima», možda i «slabome Bogu», jer nam to daje privid da smo u pravu, da smo jači. Privid moćnosti. Ali, prividna Isusova nemoć jača je od najveće moći. To nije «dekadencija» ili «robovski moral», kako je mislio Nietzsche. To je izvorište one moći koja drugoga ne tlači, ne izruguje, ne ponižava, nego postaje sredstvo njegova uzdignuća.

fra Ivan Ivanda