Mir vam svoj dajem!

BogoslovPosted by

Evanđelje dana i kratko razmišljanje (Iv 14,27-31a)

(Utorak petoga vazmenoga tjedna)

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši. Čuli ste, rekoh vam: ‘Odlazim i vraćam se k vama’. Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu, jer Otac je veći od mene.

Kazao sam vam to sada, prije negoli se dogodi, da vjerujete kad se dogodi. Neću više s vama mnogo govoriti jer dolazi knez svijeta. Protiv mene ne može on ništa. Ali neka svijet upozna da ja ljubim Oca i da tako činim kako mi je zapovjedio Otac.«

Riječ Gospodnja.

***

Danas je blagdan Sv. Leopolda Bogdana Mandića koji je rođen 12. svibnja 1866. godine u Herceg Novom, a umro je 30. srpnja 1942. godine u Padovi. Pripadao je Redu manje braće kapucina, a kao svećenik je najviše djelovao u ispovjedaonici. Pomagao je ljudima da se pomire s Bogom, s bližnjima i sa samima sobom, a jedna od gorućih i bolnih želja njegova srca bila je ponovna uspostava potpunoga jedinstva među razdijeljenim kršćanima. Proglasio ga je blaženim papa Pavao VI., a svetim, kao drugoga hrvatskoga kanoniziranoga sveca, papa Ivan Pavao II. 1983. godine.

Budući da je Sveti Leopold bio djelitelj Kristova mira, današnji odlomak iz Evanđelja odlično se uklapa u slavlje njegova blagdana.

Riječi „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem“ koje je Isus rekao svojim učenicima u dvorani posljednje večere zasigurno su jedna od najpoznatijih novozavjetnih rečenica, jer je svećenik izgovara naglas na svakom misnom slavlju kao navještaj Mira Gospodnjega prije pristupanja svetoj pričesti.

U kontekstu Evanđelja po Ivanu, kao što vidimo, na taj navještaj mira nadovezuju se riječi: „Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje.“. Važna je ta usporedba između mira koji daje Krist i mira koji daje svijet. Valja primijetiti kako u toj rečenici nije u prvom planu razlika između Kristova mira i mira svijeta po njihovu sadržaju, nego je istaknuta razlika između načina na koji Krist daje svoj mir i načina na koji svijet daje svoj mir. Učenicima je ta razlika u njihovu vremenu bila razumljiva, a sigurno će biti razumljiva i nama jer se do danas zapravo ništa bitno nije promijenilo u funkcioniranju mira u svijetu.

Za povijesno razdoblje od kraja prvoga stoljeća prije Krista pa do kraja drugoga stoljeća poslije Krista postoji naziv Pax Romana  (Rimski mir). Tada su Galileja i Judeja kao i sve ostale zemlje oko Sredozemnoga mora bila pod vlašću Rimljana, koji su na osvojenim područjima uspostavili svoj Rimski mir, tako što su porobljene narode držali u pokornosti snagom sile i oružja. Taj mir koji je zbog dužeg perioda odsutnosti većih ratnih sukoba omogućio ekonomski i tehnički razvoj, s druge strane bio je za mnoge ljude daleko od sreće i zadovoljstva. Stoga je održanje toga mira ovisilo o političkoj, vojnoj i ekonomskoj snazi Rimskoga carstva. A pokoreni narodi, među kojima i Židovi, tražili su svaku prigodu da se toga nametnutog mira oslobode.

Za Židove to vrijedi na poseban način, jer židovska riječ za mir – šalom ima veoma bogato značenje. Šalom ne može biti nametnut, nego se prima kao dar Božji koji označuje cjelovito blagostanje pojedinca i društva. Pastoralna konstitucija Gaudium et spes Drugoga vatikanskoga koncila o Crkvi u suvremenom svijetu pogađa u srž značenja istinskoga mira ovim riječima: „Mir nije puka odsutnost rata; on se ne svodi jedino na uspostavu ravnoteže protivničkih sila niti nastaje iz nasilničke vladavine, nego se s pravom i navlastito naziva ‘djelom pravednosti’ (Iz 32,7). On je plod onoga reda koji je u ljudsko društvo usadio njegov božanski Utemeljitelj i koji trebaju udjelotvoriti ljudi što žeđaju za sve savršenijom pravednošću“.  (GS br. 78).

Drugim riječima, mir u svom pravom značenju izvorni je Božji naum za čovjeka i onda je posve logično da Isus kao očekivani Mesija taj mir donosi, ostavlja i daje. Tako je  Mesiju navijestio i prorok Izaija kad ga je nazvao Knezom mironosnim (Iz 9,5).

U navedenom citatu iz konstitucije Gaudium et spes istakli bismo još jednu misao koja nam pomaže bolje shvatiti nastavak Isusova govora u današnjem evanđelju. Isus kaže da dolazi knez ovoga svijeta, ali on protiv Isusa ne može ništa, pa se učenici nemaju što uznemirivati i strašiti. To je zato jer Isus, da se poslužimo mišlju navedene pastoralne konstitucije, ne uspostavlja svoj mir uspostavom ravnoteže protivničkih sila, nego tako što kneza ovoga svijeta do kraja pobjeđuje. Knez mira i knez svijeta nisu dva protivnika koji bi stajali svaki na svojoj strani fronte i borili se jedan protiv drugoga istom taktikom i istim oružjem. Knez svijeta služi se nasiljem i strahom, a pobjeda mironosnoga Kneza sastoji su upravo u tome što se on ne bori silom ubojitog oružja, nego Božjom životvornom ljubavlju. Svijet će biti pobijeđen kada upozna Isusovu ljubav prema Ocu, ali ta Kristova pobjeda neće svijetu biti poraz, nego spasenje.

Vjerojatno Isus ne bi svojim učenicima rekao da se ne uznemiruju  da nije kod njih primijetio nikakva straha, a i danas mnogi kršćani otvoreno pokazuju razne strahove zbog različitih agresivnih zala u svijetu. Stoga je potrebno dobro naglasiti, da svi ti mogući strahovi, koliko god bili razumljivi i čak izražavali našu zabrinutost za budućnost kršćanstva, zapravo ne izražavaju  našu vjeru u Isusa Krista. Njemu, prema njegovim vlastitim riječima, knez ovoga svijeta ne može ništa.

Malo kasnije na posljednjoj večeri Isus će to potvrditi riječima: „To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet“. (Iv 16,33).

Iz toga čovjek ne može izvući drugi zaključak nego taj da je onaj tko vjeruje u Isusa Krista po definiciji optimist koji u budućnost svijeta ne gleda sa strahom i neizvjesnošću, nego s radosnim iščekivanjem punog očitovanja spasonosne Slave Božje u Kristu Isusu.

fra Domagoj Runje