Posted by Svetkovina svetog Mihovila proslavljena je u petak 29. rujna na trgu pred šibenskom katedralom misnim slavljem i procesijom koju je predvodio đakovačko osječki nadbiskup Đuro Hranić.
Nadbiskup Hranić u homiliji je vjernicima Šibenske biskupije poručio kako nas Crkva uči da je riječ „anđeo“ naziv za službu, a ne za narav. Mihael je borac i zaštitnik na Božjoj strani. A sv. Grgur Veliki je rekao te da se oni što javljaju neznatnije stvari zovu anđeli, a da se oni što javljaju ono najviše i imaju posebno istaknutu i važnu službu zovu arkanđeli. BDM se zato nije javio obični anđeo, nego arkanđeo Gabrijel. I zato je zaštitnik Vašega Grada i Biskupije arkanđeo – Mihovil, kazao je nadbiskup Hranić.
Kazao je kako je sv. Mihovil već od samog ustanovljenja Šibenske biskupije 1298. godine, kroz 725. godina čuva, bdije, brani, štiti, oslobađa od zla i straha, te snagom i sigurnošću ljubavi objavljene u Isusu Kristu ispunja i oblikuje vjerničku svijest, religiozno iskustvo i baštinu vas vjernika Šibenske biskupije. Iz tog dubokog kršćanskog iskustva i bogate baštine mi u ovoj jubilarnoj Godini zahvalnosti, na ovom svečanom slavlju svetkovine sv. Mihovila, radosno i zahvalno pred Bogom naviještamo i klikćemo: „Mi-ha-el! Tko je kao Bog!?“ To i takvo iskustvo voljenosti od Boga; njegove ljubavi i zaštite, koja nas trajno prati, štiti, snaži i brani; o kojoj nam svjedoči sv. arkanđeo Mihovil, grije naše kršćansko srce i nosi nas u budućnost.
Naglasio je kako sveti Mihovil vjernike prosvjetljuje i nadahnjuje svjetlom Božje riječi te nam potvrđuje trajnu osobnu i uosobljenu Božju ljubav i skrb za svakoga od nas. Nitko od nas, zato, nije sam. Svaki od nas, čitav ovaj Grad i Biskupija, posredovanjem sv. Mihovila arkanđela stojimo u odnosu prema Bogu objavljenom u Isusu Kristu. Upravo o tom otajstvu Božje osobne i poosobljene ljubavi i skrbi za nas govore te svjedoče i likovni prikazi, kipovi i slike sv. Mihovila, razasuti po čitavome Vašem Gradu i Biskupiji, od vrha kupole ovog renesansnog bisera vjere i arhitekture – Vaše šibenske katedrale, koju je gradio slavni Juraj Dalmatinac, do zadnje filijalne i zavjetne kapele. Oni nam svjedoče i govore da je Bog u svom arkanđelu Mihovilu pouzdan, suveren, slobodan, otajstven, neograničen, isključivi, moćan, postojan i nepobjedivi branitelj, te da je ovome Gradu i biskupiji darovan kao nebeski zaštitnik koji bdije, brani, čuva, oslobađa od straha i malodušnosti, podiže, snaži i usmjerava prema Isusu Kristu i njegovoj Crkvi, kako biste iz iskustva vjere i Božje zaštite po arkanđelu Mihaelu, i dalje – kao iz snažnog korijenja – rasli u budućnost i nastavili donositi plodove spasenja.
U nastavku homilije nadbiskup Hranić je kazao kako vjernici proživljavaju iste tri kušnje, s kojima je bio suočen Isus, te Mihovila, koji je u ratu sa Zmajem, molimo da ne odbaci svoj mač, nego da i nas zaštiti i pomogne nam u našoj obrani od pogibli napasti kojima smo izloženi.
Kao prvu napast istaknuo je zemaljski mesijanizam, koji cjelovito spasenje čovjeka svodi na materijalistički projekt, na „posjedovati“ i „imati“, na visoki životni standard i na puko gospodarsko blagostanje. U vrijeme niskih primanja, nesigurnosti, inflacije i siromaštva, kad ljudi ne uspijevaju pokrivati svoje troškove, može nam se učiniti da je spasenje u podizanju mjesečnih primanja, životnog standarda, u rješavanju socijalnih pitanja i problema – u gospodarskom blagostanju. S napašću zemaljskog mesijanizma, s nezasitnom težnjom „posjedovati“ i „imati“, usko je povezana, naši bi stari rekli: i napast „kruha bez motike“; te korupcije i koruptivnih metoda da bismo što prije postigli visoki životni standard i blagostanje. Ne mislimo i ne tvrdimo da nam materijalno nije potrebno, ali je veliko pitanje je li nam samo materijalno dovoljno? Briga za podizanje životnog standarda, ako nije vođena nutarnjom slobodom i sviješću da čovjek ponajprije živi od ljubavi, od trajnih i neprolaznih vrednota, od Riječi Božje, te da postoji nešto vrjednije od visokih primanja, blagostanja i standarda, može se pretvoriti u pravo ropstvo.
Druga napast su vlast i moć te njihova zloporaba, poručio je nadbiskup Hranić. Đavao je Isusu pokazao kraljevstva svijeta i njihovu slavu, pa mu rekao: „Sve ću ti to dati, ako mi se ničice pokloniš“ (usp. Mt 4,9). Vječita ljudska napast: Dat ću ti sve – ali ako mi se pokloniš! Ucjena i kupovina! Bit će ti, ako učiniš to i to, ako prihvaćaš ovo ili ono itd.! Drugim riječima: odreci se sebe, svoje slobode i svoje savjesti; odmetni se od Boga, pogazi sebe i svoj identitet i prihvati moja pravila igre. Umjesto slobode i istine, izaberi robovanje vlasti i moći. No, draga braćo i sestre, nutarnja, duhovna sloboda je najveća sloboda. Sloboda i od sebe, sloboda od svojih težnji, strasti i nagnuća; sloboda od moći i vlasti te od svakog oblika koruptivnog mentaliteta i ponašanja; čista savjest i mogućnost „svakome pogledati u oči“ – to su najdragocjenije odlike ljudskoga bića. Imati odgovornu službu i obnašati vlast, ali ih ne zloporabiti, nego služiti općem dobru čitavoga društva i ostati čist – za to nam je potrebna mudrost, snaga i pomoć sv. Mihovila! Svoju slobodu čovjek ni za što ne prodaje; ona jednostavno nema cijene. I samo slobodni ljudi mogu graditi slobodno i prosperitetno društvo.
Kao treću napast istaknuo je nepovjerenje u Boga, nevjera. Što će nam Bog u našem oblikovanju društva? „Pa neće nam valjda Kaptol pisati zakone!“ Đavao je Isusu ponudio da se baci s vrha jeruzalemskog Hrama jer je pisano da će Bog zapovjediti anđelima da ga čuvaju da se gdje nogom ne spotakne o kamen (usp. Mt 4,6). I današnji evanđeoski tekst kaže da ćemo gledati „otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega“ (usp. Iv 1,51). U svojoj nevjeri i samodostatnosti sekularizirani se čovjek ruga Boga te pred njega stavlja svoje zahtjeve i traži dokaze njegove prisutnosti, pa i opstojnosti, a u stvari želi pokazati Božju bespotrebnost i njegovu suvišnost u oblikovanju društvenog zakonodavstva i uređenju naših međuljudskih odnosa.
Boga želimo učiniti nevažnom i nepotrebnom, pa čak i opasnom ‘hipotezom’ za uređenje ljudskoga društva i ovoga svijeta. Da bi mu se vjerovalo, Bog bi se morao dokazivati, prihvaćati naša pravila igre i odustati od našeg obraćenja. On se treba prilagođavati nama, a ne mi njemu. Crkva bi trebala prilagođavati javnom mnijenju i prihvaćati potpuno nekršćanske stavove i pristupe, a ne naglašavati Božju riječ i istine svoje vjere. A budući da nevjeri ništa nije sveto, ponekad smo svjedoci instrumentalizacije vjere te poigravanja i samim Bogom. Tako čak i unutar Crkve možemo susresti određene „karizmatičare“ koji nude ozdravljenja, iscjeljenja i čudesa, a prečesto je riječ o najobičnijem poigravanju religioznošću za površne i sebične, a ponekad i za vrlo prizemne ciljeve, poručio je mons. Đuro Hranić.
Istaknuo je kako nije Bog onaj koji nas kažnjava zbog naše slabosti i grijeha, nego grijeh je uvijek odbacivanje Boga, koji je izvor i uvir našega ljudskoga bića. I grijeh je zato u sebi samoubilački čin koji pogađa najprije grešnika samoga, jer odbacuje puninu vlastitoga postojanja i smiraj svoga bića. Ali grijeh, zbog društvene dimenzije ljudske osobe, ima i svoju društvenu dimenziju. Moj osobni grijeh i zlo koje ja činim – osim mene – pogađa i druge ljude oko mene. Oni stradavaju od posljedica mojih grijeha; stradavaju pogođeni posljedicama grijeha ljudi oko sebe. Zbog koruptivnog ponašanja nekih ljudi, stradava i nazaduje čitavo društvo; stradavaju te posljedice grijeha snose i potpuno nevini ljudi.
Draga braćo i sestre, naš vjernički hod s Bogom je uvijek novo odlučivanje, uvijek novo polaganje ispita na putu vjere i zajedništva s Bogom. Kako je Isus pobijedio napasti? – Izbjegavajući prepirku s đavlom i odgovarajući Božjom Riječju. S đavlom se zato ne raspravlja, s napašću se ne ulazi u dijalog, nego se još snažnije prianja uz Božju riječ i moli pomoć i zaštita s Neba. Zaziva se sv. Mihovila da bi se moglo i kroz buduća stoljeća zahvalno i zanosno kliktati: „Tko je kao Bog!?“, zaključio je homiliju nadbiskup Hranić.
Izvor:https://www.sibenska-biskupija.hr/